Na prošlotjednoj tribini u Dubrovniku odredio sam ljudski svijet kao jadan svijet. Uistinu, ljudski svijet je, ako ga promatramo kao svijet mnoštvenosti, jadan, bešćutan i iznimno, sasvim rijetko, sretan, i to samo zahvaljujući jakim pojedincima koji nikada ne žive po normama sadašnjosti.
Oni su bolji od sadašnjosti, zato su u stanju oduševljavati, ali samo malobrojne u sadašnjosti, njih se prepoznaje u vremenu koje će tek doći.
Ljudski svijet je, samim time što je ljudski svijet, a ne svijet čovjeka, jadan i dominantno nesretan. Naš zadatak je da tu bešćutnost i taj jad umanjimo, iako smo svjesni da bešćutnost i jad nikada iz ljudskog svijeta neće nestati. Istina, neće nestati, ali ne smije rasti.
Sreća ne pripada mnoštvu i povijesnim epohama, ona je rezervirana za osobne, pojedinačne živote, i to ne uvijek i ne potpuno. Sretan čovjek je onaj koji je sretniji u odnosu na neosobnu, društvenu, povijesnu – manju ili veću – nesreću koja ga okružuje i posreduje mu normu koju on, bez nekih velikih pogovora, ima ispuniti.
Bespogovorno ispunjenje norme pripada jadnim zarobljenicima povijesti. Njih je lako prepoznati – njeguju kultne radnje, prisjećaju se jednih te istih događaja, slijede autoritete i ovise o mnoštvu. No iako živimo u mnoštvu nesretnog i bešćutnog jada, ipak nas ništa, osim nas samih, ne sprječava da naš život bude osmišljen i sretan.
Čovjek je nekim segmentom neke vrijednosti pripitomljena životinja i zato nikada ne može, i nikada u potpunosti neće moći, realizirati neku vrijednost. Mi smo nemoćnici, ali ne potpuni, pred vrijednošću.
Ne postoji sasvim dobar, pametan ili istinit čovjek. Svaki pojedini čovjek mješavina je istine i laži, gluposti i umnosti, dobra i zla. Jasno, netko je bolji, a netko lošiji, no nitko nije savršeno dobar.
Vrhunac koji možemo postići je da budemo savršeniji u odnosu na razdoblje, stoljeće ili vrijeme u kojem jesmo. Tada smo nešto plemenitiji, kultiviraniji divljaci u odnosu na one koji nas okružuju, ali nedovoljno plemeniti da budemo plemenitiji od čovjeka koji će pripadati budućim stoljećima.
I taj će, razumije se, biti plemenitiji od nas, ali, budući da je i on plemeniti ili kultivirani divljak, bit će nedovoljno plemenit u odnosu na čovjeka koji dolazi nakon njega. Ovo ne smije biti izvor očaja i pesimizma, nego izvor nade i svijesti da ipak napredujemo.
Napredujemo, ali ne zahvaljujući kultu jednodimenzionalnog i bešćutnog jada koji od nas traži da prignemo koljena pred beživotnim kultom – od himne i robovanja slici tzv. domovine do božanstva obeščašćenog u religijskim institucijama koje postoje kako bi umnažale vlastitu moć.
To što smo svi, ali na različit način i u različitoj mjeri, kultivirani i plemeniti divljaci, ne znači da je netko iznad drugog.
Ne, svi smo ravnopravni samim time što smo ljudi i što pripadamo povijesti, nalazimo se u istom povijesnom vremenu, ali naša egzistencijalna, pojedinačna, osobna vremena nisu ista, ona nas čine međusobno različitima.
Tome je tako jer pripadamo društvu i sebi. Mi smo bića koja su obilježena dvostrukom vremenitošću – onom općom ili povijesnom i onom osobnom, originalnom koja samo nama pripada. Kao povijesna bića, mlađi smo od svijeta, baštinici smo i zarobljenici kulture u kojoj smo rođeni.
Roditi se u nekoj kulturi znači trajno, na izvanjski način, biti obilježen nečim na što ničim i nikako nismo mogli utjecati. Riječ je o čistom slučaju ili, ako smo pobornici fatalizma i religijske providnosti, sudbini odnosno božjem planu.
Budući da nisam zagovornik unutarsvjetske ili, pak, nebeske sudbine, čovjeka promatram u njegovoj zatečenosti u svijetu koji ima kontinuitet ljudskog divljaštva i kultiviranja tog divljaštva, ali i u njegovoj individualnoj sposobnosti da spozna situaciju u kojoj se nalazi, da je nadiđe i stvori vlastiti, osobni, obiteljski svijet, a taj svijet je svijet mogućnosti istinske, nepovijesne, neobjektivne, potpuno subjektivne sreće.
Ljubav nije ništa objektivno, ona pripada subjektu koji ljubi i u ljubavi sebe i druge usrećuje. Subjekt u sebi, zbog sebe, ali i zbog drugog kreira ljubav.
Ljubav prema državi, političkoj opciji ili nekom autoritetu izvor je kaosa i bešćutnosti. To nije ljubav, to je krinka da se druge, u maniri uzvišene kreposti, bešćutno unesreći.
Biti rođen, primjerice, u hrvatskoj kulturi i državi nije naš odabir i zasluga, to je čista, bezlična slučajnost. Nju se registrira kao činjenicu, bez ushita ili očaja. Mogli smo, isto tako, biti rođeni u Norveškoj. I to bi, također, bila čista, bezlična slučajnost koju valja registrirati kao činjenicu.
Razlika između Hrvatske i Norveške sastoji se u tome što su Hrvatska i Norveška, u političkom, povijesnom i socijalnom smislu, realizirale normu društveno-političkog života na različit način i u različitoj mjeri.
Norveški građani nesumnjivo su zaštićeniji u odnosu na hrvatske građane, njihove mogućnosti su veće, ali i u Norveškoj vrijedi isti mehanizam dijalektike javnog i osobnog života, odnosno dijalektike javnog jada i bešćutnosti i realne mogućnosti individualne sreće.
Norveško društvo, iako je razvijenije od hrvatskog, nije lišeno političko-društvenog nasilja. Ni ono nije oslobođeno kultnih radnji, slavljenja domovine, autoriteta i želje da država iskuje građane po mjeri trenutne povijesne norme ozbiljene u toj državi.
Svi ljudi se, dakle, nalaze pred izazovom dvostrukog vremena – povijesnog i egzistencijalnog.
Biti u vremenu prvenstveno znači pripadati sebi, odnosno biti u vlastitom vremenu koje se razlikuje od svih drugih vremena, a to je, zapravo, poništenje ili anihilacija povijesnog vremena, koje je uvijek pesimistično.
Ovo ne mogu vidjeti zarobljena ljudska bića iskovana od države. Njima pripada i njih oduševljava besmisleno salutiranje državi.
Povijesni nihilizam i povijesni pesimizam nisu kategorije za slabe psihe, njima je namijenjena iluzija uspjeha, koji nije ništa drugo nego podsmijeh posluha normi koja je posredovana putem tzv. ljubavi prema državi.
Poslušna ljudska bića umišljaju da su uspjela zato što su postala sastavnim dijelom kolekcije bića posjedovana od strane neke države, a država je u sebi bešćutna prema ljudskim sudbinama, neovisno radi li se o sudbinama afganistanskih izbjeglica, stradalnicima u Ukrajini koja se našla pod udarom ruske agresije, potresom pogođenim područjima u Hrvatskoj ili smrti male Madine za koju je odgovorna bešćutna država i kolekcija bića koja takvoj državi salutiraju.
Povijest je, dakle, povijest jada i bešćutnosti. U njoj se stalno gine, stalno se ratuje, stalno se nad drugima iživljava i stalno se bešćutnošću šuti. Ljudski svijet je jadan jer to ili ne vidi ili se pravi da ne vidi.
Nemojmo živjeti u skladu s normama bešćutne države neovisno o tome kako se naša država zove. Nemojmo pripadati razdoblju, stoljeću ili vremenu koje bira Putina, Orbana, Vučića ili ove naše bešćutne jadnike koji šute pred smrću malene Madine.
autograf
Oni su bolji od sadašnjosti, zato su u stanju oduševljavati, ali samo malobrojne u sadašnjosti, njih se prepoznaje u vremenu koje će tek doći.
Ljudski svijet je, samim time što je ljudski svijet, a ne svijet čovjeka, jadan i dominantno nesretan. Naš zadatak je da tu bešćutnost i taj jad umanjimo, iako smo svjesni da bešćutnost i jad nikada iz ljudskog svijeta neće nestati. Istina, neće nestati, ali ne smije rasti.
Sreća ne pripada mnoštvu i povijesnim epohama, ona je rezervirana za osobne, pojedinačne živote, i to ne uvijek i ne potpuno. Sretan čovjek je onaj koji je sretniji u odnosu na neosobnu, društvenu, povijesnu – manju ili veću – nesreću koja ga okružuje i posreduje mu normu koju on, bez nekih velikih pogovora, ima ispuniti.
Bespogovorno ispunjenje norme pripada jadnim zarobljenicima povijesti. Njih je lako prepoznati – njeguju kultne radnje, prisjećaju se jednih te istih događaja, slijede autoritete i ovise o mnoštvu. No iako živimo u mnoštvu nesretnog i bešćutnog jada, ipak nas ništa, osim nas samih, ne sprječava da naš život bude osmišljen i sretan.
Čovjek je nekim segmentom neke vrijednosti pripitomljena životinja i zato nikada ne može, i nikada u potpunosti neće moći, realizirati neku vrijednost. Mi smo nemoćnici, ali ne potpuni, pred vrijednošću.
Ne postoji sasvim dobar, pametan ili istinit čovjek. Svaki pojedini čovjek mješavina je istine i laži, gluposti i umnosti, dobra i zla. Jasno, netko je bolji, a netko lošiji, no nitko nije savršeno dobar.
Vrhunac koji možemo postići je da budemo savršeniji u odnosu na razdoblje, stoljeće ili vrijeme u kojem jesmo. Tada smo nešto plemenitiji, kultiviraniji divljaci u odnosu na one koji nas okružuju, ali nedovoljno plemeniti da budemo plemenitiji od čovjeka koji će pripadati budućim stoljećima.
I taj će, razumije se, biti plemenitiji od nas, ali, budući da je i on plemeniti ili kultivirani divljak, bit će nedovoljno plemenit u odnosu na čovjeka koji dolazi nakon njega. Ovo ne smije biti izvor očaja i pesimizma, nego izvor nade i svijesti da ipak napredujemo.
Napredujemo, ali ne zahvaljujući kultu jednodimenzionalnog i bešćutnog jada koji od nas traži da prignemo koljena pred beživotnim kultom – od himne i robovanja slici tzv. domovine do božanstva obeščašćenog u religijskim institucijama koje postoje kako bi umnažale vlastitu moć.
To što smo svi, ali na različit način i u različitoj mjeri, kultivirani i plemeniti divljaci, ne znači da je netko iznad drugog.
Ne, svi smo ravnopravni samim time što smo ljudi i što pripadamo povijesti, nalazimo se u istom povijesnom vremenu, ali naša egzistencijalna, pojedinačna, osobna vremena nisu ista, ona nas čine međusobno različitima.
Tome je tako jer pripadamo društvu i sebi. Mi smo bića koja su obilježena dvostrukom vremenitošću – onom općom ili povijesnom i onom osobnom, originalnom koja samo nama pripada. Kao povijesna bića, mlađi smo od svijeta, baštinici smo i zarobljenici kulture u kojoj smo rođeni.
Roditi se u nekoj kulturi znači trajno, na izvanjski način, biti obilježen nečim na što ničim i nikako nismo mogli utjecati. Riječ je o čistom slučaju ili, ako smo pobornici fatalizma i religijske providnosti, sudbini odnosno božjem planu.
Budući da nisam zagovornik unutarsvjetske ili, pak, nebeske sudbine, čovjeka promatram u njegovoj zatečenosti u svijetu koji ima kontinuitet ljudskog divljaštva i kultiviranja tog divljaštva, ali i u njegovoj individualnoj sposobnosti da spozna situaciju u kojoj se nalazi, da je nadiđe i stvori vlastiti, osobni, obiteljski svijet, a taj svijet je svijet mogućnosti istinske, nepovijesne, neobjektivne, potpuno subjektivne sreće.
Ljubav nije ništa objektivno, ona pripada subjektu koji ljubi i u ljubavi sebe i druge usrećuje. Subjekt u sebi, zbog sebe, ali i zbog drugog kreira ljubav.
Ljubav prema državi, političkoj opciji ili nekom autoritetu izvor je kaosa i bešćutnosti. To nije ljubav, to je krinka da se druge, u maniri uzvišene kreposti, bešćutno unesreći.
Biti rođen, primjerice, u hrvatskoj kulturi i državi nije naš odabir i zasluga, to je čista, bezlična slučajnost. Nju se registrira kao činjenicu, bez ushita ili očaja. Mogli smo, isto tako, biti rođeni u Norveškoj. I to bi, također, bila čista, bezlična slučajnost koju valja registrirati kao činjenicu.
Razlika između Hrvatske i Norveške sastoji se u tome što su Hrvatska i Norveška, u političkom, povijesnom i socijalnom smislu, realizirale normu društveno-političkog života na različit način i u različitoj mjeri.
Norveški građani nesumnjivo su zaštićeniji u odnosu na hrvatske građane, njihove mogućnosti su veće, ali i u Norveškoj vrijedi isti mehanizam dijalektike javnog i osobnog života, odnosno dijalektike javnog jada i bešćutnosti i realne mogućnosti individualne sreće.
Norveško društvo, iako je razvijenije od hrvatskog, nije lišeno političko-društvenog nasilja. Ni ono nije oslobođeno kultnih radnji, slavljenja domovine, autoriteta i želje da država iskuje građane po mjeri trenutne povijesne norme ozbiljene u toj državi.
Svi ljudi se, dakle, nalaze pred izazovom dvostrukog vremena – povijesnog i egzistencijalnog.
Biti u vremenu prvenstveno znači pripadati sebi, odnosno biti u vlastitom vremenu koje se razlikuje od svih drugih vremena, a to je, zapravo, poništenje ili anihilacija povijesnog vremena, koje je uvijek pesimistično.
Ovo ne mogu vidjeti zarobljena ljudska bića iskovana od države. Njima pripada i njih oduševljava besmisleno salutiranje državi.
Povijesni nihilizam i povijesni pesimizam nisu kategorije za slabe psihe, njima je namijenjena iluzija uspjeha, koji nije ništa drugo nego podsmijeh posluha normi koja je posredovana putem tzv. ljubavi prema državi.
Poslušna ljudska bića umišljaju da su uspjela zato što su postala sastavnim dijelom kolekcije bića posjedovana od strane neke države, a država je u sebi bešćutna prema ljudskim sudbinama, neovisno radi li se o sudbinama afganistanskih izbjeglica, stradalnicima u Ukrajini koja se našla pod udarom ruske agresije, potresom pogođenim područjima u Hrvatskoj ili smrti male Madine za koju je odgovorna bešćutna država i kolekcija bića koja takvoj državi salutiraju.
Povijest je, dakle, povijest jada i bešćutnosti. U njoj se stalno gine, stalno se ratuje, stalno se nad drugima iživljava i stalno se bešćutnošću šuti. Ljudski svijet je jadan jer to ili ne vidi ili se pravi da ne vidi.
Nemojmo živjeti u skladu s normama bešćutne države neovisno o tome kako se naša država zove. Nemojmo pripadati razdoblju, stoljeću ili vremenu koje bira Putina, Orbana, Vučića ili ove naše bešćutne jadnike koji šute pred smrću malene Madine.
autograf
