Lijep zimski dan, neuobičajeno topao; zagrebačko groblje Mirogoj. Prema grobnici Narodnih heroja korača pogrebna povorka. Na čelu orkestar Hrvatskih oružanih snaga koji intonira posmrtni marš, ispred lijesa prekrivenog hrvatskom državnom zastavom pripadnik oružanih snaga koji na jastučiću nosi odlikovanja, među njima i ono narodnog heroja, ispred lijesa, uz koji koračaju pripadnici kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva samostalne hrvatske države, drvena tabla s imenom preminulog i crvenom petokrakom iznad njega. Kod grobnice Narodnih heroja počasni vod ispaljuje tri plotuna, skida se zastava s lijesa, slaže po propisanoj proceduri i uz oštar vojnički pozdrav predaje obitelji, trubač svira mirozov. Među govornicima koji se opraštaju i predstavnik Općine Metlika iz susjedne Republike Slovenije. Pokojnik je jedan od vodećih ljudi Narodnooslobodilačkog rata, po nacionalnosti Srbin, general-pukovnik “one” armije, počasni građanin Metlike (zbog zasluga u Drugome svjetskom ratu), čovjek koji se nikada nije odrekao svojih uvjerenja niti osjetio potrebu da se distancira od ideja i ideala koji su ga vodili u životu.
Nemoguće? Nije, jer je upravo tako na posljednji počinak ispraćen general Rade Bulat. Ali, a to je ono neizbježno “ali” što se pojavljuje u svakoj lijepoj priči, na pokopu nije bilo ama baš nikoga iz političkog ili vojnog vrha Hrvatske (zagrebački gradonačelnik ipak toj kategoriji ne pripada). O pokopu nitko nije izvijestio, kao da se nije ni dogodio. Kao da su se i oni koji su naredili/omogućili pokop generala Bulata uz pune vojne počasti uplašili vlastite hrabrosti (ako je to hrabrost?). Kao da je sramota u demokratskoj Hrvatskoj odati zasluženu počast pri definitivnom odlasku čovjeku koji je bio i ostao uvjereni antifašist, komunist, čovjeku školovanom na vojnim školama u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji i Sjedinjenim Državama, koji je bio general Jugoslavenske narodne armije, dok je ona još zasluživala to ime. A mediji su bili u prevladavajućem trendu optuživanja “bivših” recikliranjem nebuloznih optužbi za ratne zločine o kojima se eto, sada kada je Bulat umro, nikada neće saznati puna istina. Pa je tako za hrvatsku javnost (izuzmemo li one koji su ga poznavali i one brojne koji su došli na pokop) umro “komunjara”, temeljito sumnjiv za počinjenje ratnih, odnosno komunističkih zločina.
I tu se sliku očito nije htjelo ni smjelo dirati ili narušavati. Pa je tako slika jedne sasvim druge, normalne Hrvatske, kakvu je mogao ponijeti promatrač s Mirogoja, slika one i onakve Hrvatske kakva je mogla biti (ali nije), ostala samo kratki bljesak, neregistrirana epizoda, iznimka koja, nažalost, potvrđuje pravilo. Neizravno je to potvrdila i Hrvatska televizija, najavljujući iste večeri film “Doktor Mladen”, posvećen legendarnom liječniku i partizanskom zapovjedniku Kozare, formulacijom (citirano prema sjećanju) kako “pobunjenici pod vodstvom karizmatičnog doktora Mladena Stojanovića pružaju otpor neprijatelju, a pridružuje im se sve više seljaka”. Koji pobunjenici, zašto pobunjenici a ne ustanici, tko su neprijatelji – o tome u najavi ni riječi, mada film iznimno dobro pokazuje raslojavanje u do tada jedinstvenom korpusu stanovništva Bosne i Hercegovine na početku Drugoga svjetskog rata i prevladavanje nacionalizma, odnosno fašizma na jednoj strani, te formiranje svijesti o potrebi zajedničke antifašističke borbe na drugoj.
Pokop generala Rade Bulata, Srbina iz Hrvatske, antifašista, jugoslavenskog generala, pokazao je kakva je Hrvatska mogla biti. Hrvatska koja bi uvažavala borce za slobodu koji su udarili temelje i današnjoj državi, Hrvatska u kojoj se ljudi ne bi dijelili, a još manje diskriminirali na osnovi nacionalne, vjerske ili svjetonazorske opredijeljenosti. Taj je pokop, kojemu nema presedana u više od dva desetljeća postojanja samostalne hrvatske države, bolje nego išta drugo pokazao kako bi u praksi trebalo ili kako je moglo izgledati “općenacionalno pomirenje”. Ne kroz morbidno Tuđmanovo miješanje kostiju žrtava i zločinaca na mjestu koncentracijskog logora Jasenovca – što je spriječio samo pritisak međunarodne zajednice – nego kroz prihvaćanje prošlosti i onoga što je u njoj bilo dobro te daljeg građenja upravo na temeljima te prošlosti.
Nažalost, iskustvo nas uči da je takvo “općenacionalno pomirenje” tek puka iluzija. Od samih svojih početaka hrvatska je država, odnosno njezin politički vrh, pokazivala u najmanju ruku bolećivu sentimentalnost prema povijesnome revizionizmu, prema prekrajanju povijesti, osobito onoj Drugoga svjetskog rata; da bi se mladim generacijama usadila slika antifašističkih boraca kao krvožednih koljača, a onih koji su upravo to – krvožedni koljači – doista bili, kao dobrih domoljuba, nacionalnih junaka u koje se treba ugledati i od kojih treba učiti. Desetljeće drugoga hrvatskog predsjednika bilo je razdoblje kada se stvari, barem na toj najvišoj razini, pokušalo postaviti na njihovo mjesto, da bi u posljednje tri godine agresivnost sprege za koju je teško naći bolji izraz od klerofašizma dosegla do sada neviđene razmjere.
Preplavljeni smo knjigama, tekstovima i medijskim nastupima samozvanih povjesničara (ali i teologa), čija je kvalifikacija (na papiru) možda malo bolja od one što je ima Amerikanka, gošća HDZ-a, ali i Katoličke crkve (pa i istoga onoga gradonačelnika koji se pojavio na Bulatovom pokopu!). Ona je bila dosada najjači adut spomenute sprege u borbi protiv zdravstvenog odgoja u školama, zapravo borbi za neprikosnoveni položaj arbitra o svim pitanjima ne samo društva, nego i države. No usporedimo li sadržaj istupanja, onda među tim “povjesničarima” i braniteljima “nacionalnog digniteta” i “tradicijskih vrijednosti” hrvatskog naroda te besmislica što ih propovijeda američka komunikologinja koja se izdaje za stručnjakinju za pitanja seksa, nema ama baš nikakve razlike.
Hrvatska je zaista mogla biti normalna država, država u kojoj bi se ugodno živjelo i u kojoj se nitko ne bi morao bojati zato što je druge nacionalnosti, što ispovijeda drugu vjeru (ili je nevjernik), što misli različito od (trenutno) vladajućih. Da, mogla je biti. Prošlog tjedna, u nepunih 60 minuta na groblju Mirogoj, činilo se kao da i jest.
Izvor: Novosti
Nemoguće? Nije, jer je upravo tako na posljednji počinak ispraćen general Rade Bulat. Ali, a to je ono neizbježno “ali” što se pojavljuje u svakoj lijepoj priči, na pokopu nije bilo ama baš nikoga iz političkog ili vojnog vrha Hrvatske (zagrebački gradonačelnik ipak toj kategoriji ne pripada). O pokopu nitko nije izvijestio, kao da se nije ni dogodio. Kao da su se i oni koji su naredili/omogućili pokop generala Bulata uz pune vojne počasti uplašili vlastite hrabrosti (ako je to hrabrost?). Kao da je sramota u demokratskoj Hrvatskoj odati zasluženu počast pri definitivnom odlasku čovjeku koji je bio i ostao uvjereni antifašist, komunist, čovjeku školovanom na vojnim školama u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji i Sjedinjenim Državama, koji je bio general Jugoslavenske narodne armije, dok je ona još zasluživala to ime. A mediji su bili u prevladavajućem trendu optuživanja “bivših” recikliranjem nebuloznih optužbi za ratne zločine o kojima se eto, sada kada je Bulat umro, nikada neće saznati puna istina. Pa je tako za hrvatsku javnost (izuzmemo li one koji su ga poznavali i one brojne koji su došli na pokop) umro “komunjara”, temeljito sumnjiv za počinjenje ratnih, odnosno komunističkih zločina.
I tu se sliku očito nije htjelo ni smjelo dirati ili narušavati. Pa je tako slika jedne sasvim druge, normalne Hrvatske, kakvu je mogao ponijeti promatrač s Mirogoja, slika one i onakve Hrvatske kakva je mogla biti (ali nije), ostala samo kratki bljesak, neregistrirana epizoda, iznimka koja, nažalost, potvrđuje pravilo. Neizravno je to potvrdila i Hrvatska televizija, najavljujući iste večeri film “Doktor Mladen”, posvećen legendarnom liječniku i partizanskom zapovjedniku Kozare, formulacijom (citirano prema sjećanju) kako “pobunjenici pod vodstvom karizmatičnog doktora Mladena Stojanovića pružaju otpor neprijatelju, a pridružuje im se sve više seljaka”. Koji pobunjenici, zašto pobunjenici a ne ustanici, tko su neprijatelji – o tome u najavi ni riječi, mada film iznimno dobro pokazuje raslojavanje u do tada jedinstvenom korpusu stanovništva Bosne i Hercegovine na početku Drugoga svjetskog rata i prevladavanje nacionalizma, odnosno fašizma na jednoj strani, te formiranje svijesti o potrebi zajedničke antifašističke borbe na drugoj.
Pokop generala Rade Bulata, Srbina iz Hrvatske, antifašista, jugoslavenskog generala, pokazao je kakva je Hrvatska mogla biti. Hrvatska koja bi uvažavala borce za slobodu koji su udarili temelje i današnjoj državi, Hrvatska u kojoj se ljudi ne bi dijelili, a još manje diskriminirali na osnovi nacionalne, vjerske ili svjetonazorske opredijeljenosti. Taj je pokop, kojemu nema presedana u više od dva desetljeća postojanja samostalne hrvatske države, bolje nego išta drugo pokazao kako bi u praksi trebalo ili kako je moglo izgledati “općenacionalno pomirenje”. Ne kroz morbidno Tuđmanovo miješanje kostiju žrtava i zločinaca na mjestu koncentracijskog logora Jasenovca – što je spriječio samo pritisak međunarodne zajednice – nego kroz prihvaćanje prošlosti i onoga što je u njoj bilo dobro te daljeg građenja upravo na temeljima te prošlosti.
Nažalost, iskustvo nas uči da je takvo “općenacionalno pomirenje” tek puka iluzija. Od samih svojih početaka hrvatska je država, odnosno njezin politički vrh, pokazivala u najmanju ruku bolećivu sentimentalnost prema povijesnome revizionizmu, prema prekrajanju povijesti, osobito onoj Drugoga svjetskog rata; da bi se mladim generacijama usadila slika antifašističkih boraca kao krvožednih koljača, a onih koji su upravo to – krvožedni koljači – doista bili, kao dobrih domoljuba, nacionalnih junaka u koje se treba ugledati i od kojih treba učiti. Desetljeće drugoga hrvatskog predsjednika bilo je razdoblje kada se stvari, barem na toj najvišoj razini, pokušalo postaviti na njihovo mjesto, da bi u posljednje tri godine agresivnost sprege za koju je teško naći bolji izraz od klerofašizma dosegla do sada neviđene razmjere.
Preplavljeni smo knjigama, tekstovima i medijskim nastupima samozvanih povjesničara (ali i teologa), čija je kvalifikacija (na papiru) možda malo bolja od one što je ima Amerikanka, gošća HDZ-a, ali i Katoličke crkve (pa i istoga onoga gradonačelnika koji se pojavio na Bulatovom pokopu!). Ona je bila dosada najjači adut spomenute sprege u borbi protiv zdravstvenog odgoja u školama, zapravo borbi za neprikosnoveni položaj arbitra o svim pitanjima ne samo društva, nego i države. No usporedimo li sadržaj istupanja, onda među tim “povjesničarima” i braniteljima “nacionalnog digniteta” i “tradicijskih vrijednosti” hrvatskog naroda te besmislica što ih propovijeda američka komunikologinja koja se izdaje za stručnjakinju za pitanja seksa, nema ama baš nikakve razlike.
Hrvatska je zaista mogla biti normalna država, država u kojoj bi se ugodno živjelo i u kojoj se nitko ne bi morao bojati zato što je druge nacionalnosti, što ispovijeda drugu vjeru (ili je nevjernik), što misli različito od (trenutno) vladajućih. Da, mogla je biti. Prošlog tjedna, u nepunih 60 minuta na groblju Mirogoj, činilo se kao da i jest.
Izvor: Novosti
