Hrvatsko društvo u osnovi je duboko podijeljeno i konfliktno. No te podjele, sve dok ostaju zarobljene unutar granica utemeljujućeg mita o državi, formiranog početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu u stanju biti izvorom društvenih i političkih promjena.
Politička pozicija i opozicija uspostavile su odnos koji sliči trajno povezanim sijamskim blizancima koji ne mogu opstati jedan bez drugoga. Prividna razlika sadržana je u moralnim optužbama da je jedan blizanac dobar, a drugi zao.
Utemeljujući mit hipostazirao je državu u nadljudsko biće kojem se treba služiti u tolikoj mjeri da se najuzvišenijim činom smatra žrtvovanje života kako bi ova mitska tvorba preživjela. Mitu ljudski životi ništa ne znače, a ljudska smrt još manje. Da nam ljudski životi uistinu znače, onda bismo bili u stanju solidarizirati se s patnjom.
Ova država, zahvaljujući utemeljujućem mitu o njezinoj metapovijesnoj uzvišenosti, producira ekonomsku, socijalnu, pravnu, političku, institucionalnu, moralnu i religijsku patnju koja nikoga ne obvezuje na ozbiljnije djelovanje.
U državama koje su prevladale stanje utemeljujućeg mita, društvene promjene proizlaze iz zajedničkog iskustva neke društvene nepravde ili patnje.
Naši politički sijamski blizanci nisu solidarni, oni ne pate, oni ne prepoznaju društvenu nepravdu, njihovo djelovanje se iscrpljuje u moralnoj prosudbi onog drugog da je zao i to zbog heretičnosti ili izdaje principa utemeljujućeg mita. Sve dok je tako, nikakva promjena nije na vidiku, ona je, jednostavno nemoguća.
Pod ovim vidom promatram ovotjednu akciju okupljanja oporbe na simuliranoj, alternativnoj sjednici Hrvatskog sabora. Ta sjednica nije nikakva promjena, niti izvor promjene, ali to može biti. Nije promjena zbog toga što je cilj djelovanja u simulaciji, a ne u realnosti. Da je cilj djelovanja u realnosti, onda se simulirana sjednica ne bi prikazivala velikom pobjedom.
Uostalom, ako je to pobjeda, onda su srednjoškolci i studenti, koji svake godine, i to u sabornici, održavaju simulirane sjednice, ostvarili ovu maestralnu pobjedu davno prije naših zaigranih političara.
Ono što može biti pobjeda je da se okupljanje oporbe, od ljevice do desnice, iskoristi za dekonstrukciju sadašnjeg mita i uspostavljanje novog utemeljujućeg mita o nekoj drugačijoj, pravednijoj i socijalno osjetljivijoj državi.
Ako se to ne planira, onda je ova simulirana sjednica puka moralistička tlapnja sijamskih blizanaca koji javnost uvjeravaju da su protiv sadašnjih politika, a zapravo ih potvrđuju dajući im veći realitet od onoga što oni nude – simulaciju. Sadašnje politike zapravo nisu sadašnje, one su politike stalnog povratka na utemeljujući mit iz devedesetih godina prošlog stoljeća.
Suvremena hrvatska država formirana je u otporu prema jugoslavenskoj državi. Istina, taj otpor nije bio onakav kako ga to prikazuje nacionalistički mit. Naša država je formirana uslijed povijesnih zakonitosti, tada su formirane mnoge države, a ne samo Hrvatska, no to nije glavna tema ovo kolumne.
Ono što je bitno je da se, makar u mitskim interpretacijama, Hrvatska osamostalila time što smo se (ovo mi je mitsko ”mi” našeg etniciteta) borili protiv neke države – Jugoslavije. Sada se, naprotiv, ne trebamo boriti protiv neke države, nego se moramo boriti za državu i to putem države.
Sada se, da budem potpuno jasan, moramo boriti za hrvatsku državu putem hrvatske države, odnosno da ona bude ono što sada samo, na pukoj, minimalnoj razini fakticiteta, izgleda da jest.
Dakle, sada izgleda da Hrvatska kao država uistinu jest, ali nje zapravo nema. Naša borba treba biti borba protiv simulirane države, a ne da u simuliranoj državi simuliramo otpor prema ovakvoj državi, jer će nam, već na sljedećoj sjednici Hrvatskog sabora, glas Gordana Jandrokovića biti realniji od svih simulanata i nas samih.
Povezivanje ili zajedničko djelovanje oporbe treba biti zasnovano na principima svojevrsne varke i instrumentalizacije onih koji su branitelji ovog zloćudnog utemeljujućeg mita, a to su pripadnici današnje desnice.
Sadašnju parlamentarnu desnicu treba iskoristiti i izigrati, ona je mladež HDZ-a koja se, baš kao svaki adolescent, nalazi u sukobu s roditeljima o kojima ovisi. Taj roditelj je, razumije se, HDZ, ali bez Plenkovića. Plenkovića oni promatraju kao ljubavnika koji ometa idilični bračni i obiteljski odnos HDZ-a i Hrvatske.
Drugačija, promijenjena i realnija Hrvatska može nastati tako da ljevica redefinira i iznova stvori nacionalnu državu. Naša ljevica redovito dokazuje lojalnost ovom brutalnom nacionalizmu i moli da je se pripusti ideji nacije, umjesto da tu ideju preuzme i da je, putem kulture i uključivosti, komunicira i realizira izvan dohvata nacionalističkih politika.
Da bi se nešto ovakvo dogodilo, potrebni su oni koji su u stanju misliti povijesne i političke procese, imati jasan cilj i znati kako to napraviti. Ima li takvih na ljevici? Nadam se da ima. A ako ih nema, onda stvari treba pogurati da ovo što prije dođe do kraja.
Hrvatska je ugušena u korupciji, uhićenjem pojedine sutkinje, prije nekoliko godina u Benkovcu, a danas u Šibeniku, odnosno ponekog suca koji je šurovao s Mamićem dajući mu slobodu, samo je u funkciji pomlađivanja utemeljujućeg mita o demokratskoj državi.
Koja je razlika između suca koji s Mamićem nešto dogovara kako bi on bio na slobodi i države koja je Mamiću omogućila da bude na slobodi? Nikakva, osim što Mamićeva sloboda dobiva na prekograničnom dinamizmu.
Koja je razlika između sutkinje koja je oslobodila Horvatinčića, da bi ga potom osudila, i hrvatske države koja mu je omogućila da zatvorsku kaznu služi na zagrebačkoj špici? Nikakva.
Naša država osuđuje građane da žive životom patnje, oduzimajući im ekonomsku, političku i društvenu slobodu, dok, istovremeno, prekršitelje zakona osuđuje kaznom slobode.
Izlazak iz ove situacije je ili kaos konačnog desničarskog dotrajavanja ili stvaranje novog, manje rigidnog i lako prevladivog utemeljujućeg mita o hrvatskoj državi. To ne mogu napraviti desničari. Ovo je njihova država. Naravno, bez Plenkovića. On im samo smeta.
Najavljeni prosvjed ispred središnjice HDZ-a je kaotičan, ali, ako nema ničeg boljeg, dobro dođe i kaos jer stvari privodi kraju.
