Od nas odlazi mlado, vitalno, potentno i u dobroj mjeri školovano stanovništvo koje će negdje drugdje raditi, stvarati, napredovati i rađati djecu. K nama dolaze stariji ljudi koje naše tržište rada ne zanima jer su svoje najproduktivnije godine proveli u svojim zemljama i tamo ostvarili sve što su mogli, i profesionalno, i ekonomski.


Računa se da je iz naše zemlje oko 50 tisuća ljudi lani otišlo u gastarbajtere. Državni zavod za statistiku bilježi manje brojke, nešto preko 36 tisuća građana. No, to su samo oni koji su se službeno odjavili, ostalih nema u evidencijama, pa je brojka nekompletna i varljiva. Naši uglavnom idu u države EU-a, u pravilu je riječ o mlađim ljudima u naponu snage, koji traže posao kojeg ovdje nema, ili bolji standard za svoje obitelji, nespojiv s našim plaćama. Rasprodali su tu sve što imaju i sa sobom vode malu i školsku djecu koja će za 20 godina postati Nijemci, Irci i Šveđani. S druge strane, u Hrvatsku se prošle godine uselilo samo 2.185 državljana europskih zemalja.

Razlika u migracijama prema tamo i prema ovamo je ogromna. Broj onih koji su došli živjeti u Hrvatsku samo je četiri posto od broja onih koji su iz Hrvatske zauvijek otišli i vraćat će se, kad stanu na noge, samo ljeti na more. Dvije tisuće prema 50 tisuća.

U tablicama Državnog zavoda ne piše koliko su stari ljudi koji su se uselili, pretežno u Zagreb i na Jadran, da bi kod nas sagradili novi dom. Šteta, jer to bi nam pokazalo da je riječ mahom o umirovljenicima koji su već završili svoj radni vijek, podigli djecu i stvorili što su znali i mogli, a Hrvatsku su odabrali kao oazu za smirenje.

Posljednjih godina upoznala sam na godišnjim odmorima više takvih parova. Ne govore hrvatski, kupili su ovdje kuće, doveli su psa, bave se šetanjem, vrtlarenjem i putovanjima, a s djecom i unucima su na skajpu. Svoje su živote sredili i sveli svoje račune. Iza njih su njihove karijere, poslovne ideje i ambicije, životna aktiva kod njih je prešla u pasivu. Većina se odlučila za Hrvatsku zato što je priroda lijepa, gradovi intimni, način života opušteniji, odnosi prisniji, ali još više zbog nekretnina koje su za njih jeftine i cijena koje, od svojih austrijskih ili njemačkih penzija, podmiruju puno lakše nego mi. Ne treba imati ništa protiv toga, dapače.

Ali ne samo drastični brojčani disbalans iseljavanja i useljavanja, nego i struktura jednog i drugog ešalona, jasno pokazuje koliko su naše vlasti zakazale i kako je Hrvatska zapuštena zemlja.

Od nas odlazi mlado, vitalno, potentno i u dobroj mjeri školovano stanovništvo koje će negdje drugdje raditi, stvarati, napredovati i rađati djecu. K nama dolaze stariji ljudi koje naše tržište rada ne zanima jer su svoje najproduktivnije godine proveli u svojim zemljama i tamo ostvarili sve što su mogli, i profesionalno, i ekonomski.

Ne tuku se za Hrvatsku ni mladi znanstvenici sa Zapada, ni menadžerski kadar, ni umjetnici visokog renomea, ni IT profesionalci, a ni vrsni zavarivači, ni precizni mehaničari. Ti odavde idu van. Hrvatska više nema radne snage, nema tko zaraditi za mirovine, nastupila je čak i oskudica konobara, kuhara i NKV građevinskih radnika. S ovom razinom korupcije, klijentelizma, poreza, svakovrsnog nereda u državi i posljedičnog beznađa, možemo se kvalificirati jedino za status staračkog doma za strance. Njima još treba samo čist zrak, pogled na more i zalazak sunca, grožđe na placu, kavica na trgu i da im je dostupan liječnik. Točno to što mi imamo i jedino im možemo dati.

novilist