– Sljedeći molim, Hrvatska. Gdje si više, ulazi!
– Evo me, evo. Tu sam.
– Dobro, dobro, kćeri moja. Sjedi. Što te muči, slobodno reci.
– Toliko toga. Ne znam odakle početi, moj doktore.
– Ajde, ajde, opusti se. Što si tako blijeda i napeta. Ne trebaš se bojati. Pa jesi li ikada do sada bila u psihijatra?
– Da bila ikada. Idem poslije svake proslave, doktore moj. A hvala Bogu u nas samo proslave uspijevaju i množe se kao gljive poslije kiše.
– Pa šta se to toliko slavi? Nove tvornice? Veće plaće? Radni uspjesi?
– Ma kakve plaće i tvornice. Pobjede. Sve jedna za drugom. Pobjeda do pobjede. Ratne pobjede. Mi imamo najveće bogatstvo, pobjedničku Hrvatsku vojsku i slavimo veličanstvene pobjede protiv mrskog neprijatelja, velikosrpskog agresora, treće vojne sile u Europi.
– I stalno trideset godina slavite rat?
– Slavimo, slavimo, 30 godina slavimo. I rat je tako postao naše permanentno stanje. Jer, neprijatelj nikada ne spava. Otkrili smo ga, nije nam promakao ni kad se zamaskirao u vaterpoliste na splitskoj rivi.
– Dobro, dobro, ali ako slaviš trebala bi biti ozarena lica, sretna i nasmijana, vesela, a ne takva. Pogledaj kakva si. Blijeda, tužna i raščupana. Što je s tobom Hrvatsko, što ti se događa?
– Samo ja znam muke moje. Pomozi mi doktore.
– Opiši mi svoje boli.
– Evo, jučer u Zadru naš je predsjednik napustio obilježavanje veličanstvene akcije Maslenica. Izdao je zapovijed te povukao i pobjedničku Hrvatsku vojsku. No ministri su ostali i slavili sa županom i gradonačelnikom. I gdje ću ja, moj doktore, na koju stranu, s predsjednikom na jednu ili s premijerom i ministrima na drugu stranu? Vidiš li ti kolike su muke moje? Ostaje mi jedino da čupam kosu. Rastežu me čas na jednu, čas na drugu stranu.
– A zašto se Hrvatska vojska povukla?
– Pobjednička Hrvatska vojska se povukla pred nadirućim ustaškim snagama. Te su snage, njih čak 11, razvile crne zastave s ustaškim pokličem „Za Dom Spremni“ i marširale Zadrom.
– Pa dobro, je li Hrvatska država dovršena ili nedovršena? Slučajna? Ima li tu zakona? Smije li se veličati ustaštvo, nacizam i ZDS u 2021. godini?
– Ne bi smjelo. Čak je i Ustavni sud rekao da taj pozdrav veliča poredak koji je bio zasnovan na rasnoj mržnji.
– Ako je tako, zašto nisu te ustaše pobacali u maricu i odveli, nego se pred njima mora povlačiti pobjednička vojska? Nije mi tu sve jasno.
– E moj doktore! Kako ti nije jasno? Osnovao premijer komisiju koju vodi akademik i komisija zaključila ZDS je protuustavan, ali ima izuzetaka kada se može koristiti.
– Jesam li ja dobro razumio? Protuustavno je ali može?
– Eto vidiš moje muke šta mi rade, stalno me razapinju. Akademici imaju rješenje za sve probleme, oni su riznica znanja. To ti je isto kao kad je predsjednik Ustavnog suda rekao da novac nije imovina. I sada predsjednik vlade maše zaključcima komisije kao da je ona iznad Ustava i zakona i kaže „imamo jedan ZDS iz Drugog svjetskog rata i drugi ZDS iz ovog. Onaj prvi osuđujemo, a ovaj drugi komemoriramo. Ja sam za komemoraciju, a ne za provokaciju“.
– Znanost će, bar ova psihološka, teško moći protumačiti tvoje stanje. Pa kako ste tako zbunjeni i zamršeni uspjeli pobijediti treću silu u Europi?
– E to ti je bila posebna taktika koju su smislili i na papir i film stavili ćaća i sin Brešan iz Šibenika. Naše žene kojima su muževi bili u JNA dolazile su pred garnizon i zvali ih: „Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu“. Ako bi onaj pozvani otišao na paštašutu, mi ulazimo u garnizon, osvajamo ga i garnizon postaje vojarna. To ti se izučava na vojnim akademijama diljem svijeta. Ušlo je u udžbenike specijalnih operacija pod nazivom „Skuvala sam ti paštašutu“.
– Zviždi mi, sistem upozorava da smo preskočili važno pitanje. Hrvatsko, kada si rođena?
– Gdje me sad i to pitaš, doktore, to se ne smije ni znati. Upisana sam da sam rođena 30.5.1990. godine i to ti je Dan državnosti, moj službeni rođendan. Ali, da ti šapnem, to nije onaj pravi rođendan, rođena sam puno prije. Vidiš li sada kako mi je teško, ne smijem reći ni kada sam stvarno rođena.
– Doktoru moraš sve reći. Jer kako ću utvrditi tvoje psihološko stanje ako mi nešto kriješ?
– Dobro, ali pozivam se na liječničku tajnu. Rođena sam u partizanima, u Topuskom, da prostiš na Baniji i to 9.5.1944. godine.
– Malo glasnije, slabo te čujem pa mogu dati krivu dijagnozu. Malo glasnije, ne boj se!
– Dobro, ali i zidovi imaju uši. Ne daju mi slaviti moj pravi rođendan. Čak su i zgradu lječilišta u Topuskom, u kojoj sam rođena, minirali. Rekao bi prvi predsjednik – Kao da je nikada nije ni bilo.
– Ali zašto kriti istinu?
– Gdje ti živiš, moj doktore! Čini se meni da bi i tebi trebao jedan psihijatar. Kako ćeš priznati da su partizani stvorili hrvatsku državu? Pa u partizanima su se zajedno borili Srbi i Hrvati, Bošnjaci i Slovenci, Crnogorci i Makedonci, a protiv ustaša, četnika i belogardejaca, Nijemaca i Talijana. Ispalo bi da su i Srbi stvarali Hrvatsku, jer i oni su ginuli za hrvatsku Istru i Dalmaciju, Zadar i Rijeku.
– Ako misliš da to nije moguće, a kako se tada župan Ivo Žinić uselio u kuću Jovana Paspalja?
tacno
