Nakon što u godinu dana od svoga izbora za predsjednika SDP-a nije ponudio solidniji program djelovanja do jučer najjače oporbene stranke, rascjepom svoga saborskog kluba Peđa Grbin potvrdio je da nema nikakve liderske osobine. Pravi je problem to što Hrvatska prvi put od 1990. više nema ni šefa oporbe…
Odluči li Marko Perković Thompson pojačati scenski dojam svojih koncerata plesnim točkama, najbolji bi mu izbor za takvo što bio Peđa Grbin. Predsjednik onoga što je ostalo od SDP-a u Hrvatskom saboru dosad je najviše pokazao na plesnom podiju kada je svojedobno u vidno raspoloženom stanju pjevao i plesao uz Thompsonove hitove. Danju žestok kritičar onoga što Marko Perković Thompson predstavlja u javnosti, Grbin noću očito djeluje potpuno drukčije pokazujući svoju uključiviju stranu. S obzirom na to da je kao predsjednik do jučer najjače oporbene stranke u Hrvatskoj, barem kada je riječ o broju mjesta u nacionalnom parlamentu, postigao jedinstven podvig izbacivši ili natjeravši na samoizbacivanje više od polovice saborskog kluba stranke, Grbin više ni formalno nije šef hrvatske oporbe, ako je to uopće bio.
U hrvatskoj je politici malo što moguće predvidjeti s obzirom na iracionalno ponašanje dobrog dijela njezinih aktera, ali Grbinova sudbina nije velika nepoznanica. Pitanje je trenutka u kojem će i on napustiti SDP s obzirom na sve ono što čeka stranku u sljedećem razdoblju. Stoga bi mu angažman na Thompsonovim koncertima dobro došao, a možda bi upravo s njim Thompson napokon dobio mogućnost nastupa u pulskoj Areni.
Disidenti nekad i sad
Uostalom, Grbinova sudbina u SDP-u nije bila nepoznanicom ni kada se našao među skupinom suspendiranih kolega iz stranke dok je njezinim predsjednikom bio Davor Bernardić. Kako bilo kakvi disidenti u domaćoj politici kad-tad dobiju prigodu doći do vrha svog miljea, bilo je potpuno jasno da je Grbin prvi pretendent na mjesto šefa SDP-a kada Bernardić stigne do svoga neizbježnog kraja.
Davor Bernardić, kojega je sada Peđa Grbin izbacio iz stranke, to se isto nije usudio napraviti svojim neistomišljenicima koji su ga tada opravdano kritizirali zbog sve slabijeg vođenja, što je kulminiralo debaklom na parlamentarnim izborima u srpnju 2020. Zaustavio se na suspenziji. Bernardićevi su kritičari sada na čelu SDP-a i, malo je reći, još su slabiji, što je bilo gotovo nemoguće postići. Posve netalentiran za vođenje stranke čiji je cilj preuzeti vlast i dati osobu za premijersko mjesto, Bernardić je u svojoj dionici upropaštavanja SDP-a barem ostvario izjednačujući rezultat s HDZ-om po broju mandata na europskim izborima 2019., pobjedu na predsjedničkim izborima 2020. podrškom Zoranu Milanoviću te nekoliko tjedana vodstva u ispitivanjima javnog mnijenja uoči izbijanja pandemije koja je ključno odredila recentne izbore za Hrvatski sabor. Tko zna, da se u hrvatsku i svjetsku stvarnost nije kobno umiješao koronavirus, možda bi Davor Bernardić na valu sve veće nepopularnosti tadašnje HDZ-ove predsjednice i Vlade uspio doći do Banskih dvora. Ipak nije, jer bi tek tada do izražaja došli svi njegovi politički limiti.
Peđa Grbin o navedenim rezultatima SDP-a u vrijeme Davora Bernardića može samo sanjati, kao i o sebi kao premijeru. Osobito vjeruje li u vlastite riječi da stranka može uspješno djelovati i sa samo jednim saborskim zastupnikom. Valjda samo s njim. Kako je krenulo, ni to nije nemoguće. Otkako je u Hrvatskoj Ustavom zajamčen demokratski višestranački sustav, nikada se nije dogodilo da saborski klub najjače oporbene stranke ostane bez natpolovičnog broja svojih članova. U tom su smislu u više od tri desetljeća održavanja kompetitivnih izbora najdramatičniji razlazi bili unutar HSLS-a 1997. i 2002., ali je HSLS u te rascjepe ušao kao treća politička snaga s parlamentarnih izbora 1995. i 2000. Ni nedavni odlazak Miroslava Škore s mjesta predsjednika stranke koju je osnovao zasad nije jače odlomio saborski klub Domovinskog pokreta te se on pokušava konsolidirati izborom Ivana Penave za svoga novog čelnog čovjeka.
Tako je uz Peđu Grbina ostalo četrnaest SDP-ovih saborskih zastupnika, a iz kluba stranke je što izbačeno, što otišlo osamnaest zastupnika. Uz ovu je političku jednadžbu vezan još jedan raritet jer se prvi put od 1990. dogodilo da je najbrojniji saborski klub neke oporbene opcije nastao nakon izbora. Zvuči gotovo nevjerojatno, a i Grbinova je zasluga, to da je trenutačno najjači oporbeni klub u Hrvatskom saboru novoformirani Klub socijaldemokrata čiji su članovi istodobno oporba i HDZ-u i matičnom SDP-u. Dakle bivši su i sadašnji SDP-ovci i oporba vlasti i međusobna oporba, odnosno oporba oporbi. Uz ovakav razvoj situacije, ni Bernardićevo divljenje Zagrebu po kiši i glavici kupusa te njegova očajnička potraga za izgubljenim papirima u izborenom sučeljavanju s Andrejom Plenkovićem više ne djeluju odveć ridikulozno. Peđa Grbin upravo je postavio nove standarde, posebice svojim objašnjenjima toga zašto se u godinu dana otkako je predsjednik SDP-a jedino bavio eliminiranjem svojih unutarstranačkih suparnika umjesto da se sustavno, detaljno i svakodnevno bavi osmišljavanjem kvalitetnih javnih politika te angažiranjem njihovih sposobnih zagovaratelja u korist integriteta vlastite stranke i Hrvatske želi li jednom pobijediti na izborima.
Toga doduše nije bilo ni u Bernardićevo vrijeme, baš kao ni u vrijeme Zorana Milanovića na čelu SDP-a, te ne čudi to da je stranka čak tri puta zaredom gubila parlamentarne izbore, 2015., 2016. i 2020. Gubila ih je i kao stranka na vlasti i kao stranka u oporbi s različitim predsjednicima upravo zato što je i sama loše vođena, a ne samo zato što je u percepciji birača slabo vodila cijelu zemlju ili je bila slaba u uvjeravanju birača da zemlju zna i može voditi. Pritom se SDP u konačnici pretvorio u dvoboj dva bezidejna kadrovska kružoka u kojima se socijaldemokracija svela na rješavanje socijalnih i statusnih pitanja pojedinih SDP-ovih političara blizu stranačkog vrha. Izvorno Milanovićev proteže, Peđa Grbin bio je aktivan kao saborski zastupnik te je djelovao ozbiljno bez obzira na svoja ograničenja u poimanju politike kakva su primjerice došla do izražaja u njegovu argumentiranju Vladinih, zapravo Milanovićevih stavova u vrijeme održavanja referenduma o ustavnoj definiciji braka ili kada je nakratko napustio SDP zbog skretanja udesno.
Šanse kluba bivših SDP-ovaca?
Ključno je pak Grbinovo ograničenje njegovo potpuno nerazumijevanje politike kao umijeća vladanja jednom cjelinom te politike kao stalnog procesa rješavanja konflikata na cijelom nizu razina uz nalaženje konsenzusa. Jer tko ne može voditi svoju stranku, još će manje moći voditi cijelu zemlju. A za taj je položaj – šefa oporbe – u konsolidiranim demokracijama natječaj uvijek otvoren. U Hrvatskoj se prvi put dogodilo da je ovaj položaj ispražnjen bez većih izgleda da ga u skorije vrijeme zauzme netko politički perspektivan. Grbin se sam deklasirao, baš kao i Škoro, kojega se odrekla vlastita stranka te izborom Ivana Penave postaje još jedan nepovratno propali projekt desnije od HDZ-a. Tomislav Tomašević na čelu platforme Možemo! i Zagreba sve se više udaljava od nacionalne politike, ali i od prevelikih očekivanja kojima je kreditiran na lokalnim izborima. Most je dvaput krahirao u koalicijama s HDZ-om, ali i u Metkoviću, iz kojega je izašao na nacionalnu političku scenu. Može li u tom društvu klub bivših SDP-ovaca i sadržajno postati najjačom oporbenom opcijom u Hrvatskom saboru s potencijalom iole zapaženijeg izlaska na izbore 2024.?
Ni približno. SDP se zapravo raskolio na dva podjednako slaba i neuvjerljiva kluba, od kojih prvi vodi sadašnji neuspješan predsjednik stranke, a u drugom je njegov neuspješan prethodnik. Pritom je disidentski klub preuzeo Domagoj Hajduković, iza kojega su također nepostojeći rezultati i liderski kapacitet - već pri prvom obraćanju javnosti na tom položaju požalio se na prehlade zarađene na SDP-ovim štandovima kao da je riječ o izložbi mimoza, a ne o mukotrpnom stranačkom radu s neizvjesnim ishodima. Klub socijaldemokrata bit će tako samo jedan od kurioziteta u hrvatskom političkom životu, a njegovo eventualno prerastanje u novu lijevu stranku nalik nekadašnjem osnivanju novih liberalnih i pravaških stranaka nakon rascjepa u maticama. Napokon, Peđa Grbin pokazuje da niti ne može biti šefom ni oporbe ni najjače oporbene stranke jer ne zna reagirati na svakodnevne prilike koje mu pruža aktualna vlast, od katastrofalnog pristupa obnovi potresima stradalog područja do uvijek novih korupcijskih afera i aktera. A možda čelnik preostalog SDP-a već planira drugu karijeru. Scensku.
tportal
