Naplavine međunacionalne mržnje i političkog revizionizma tako svaku godinu iznova zasmrde, bez izgleda da se nacije na ovim prostorima konačno suoče s prošlošću, pa da, kao u Njemačkoj, četvrt stoljeća nakon rata konačno započne proces samootrežnjenja kao jedini put u nove političke i nacionalne odnose.
Šta rade Hrvati kada je vani nepodnošljivih 40 stupnjeva? Mislite da stoje kući, iza zatvorenih škura u klimatiziranim prostorima, dok toplinski val pali asfalt i uzrokuje svakojake opasne neugode. Ali varate se, Hrvati su ratnička nacija, ne boje se oni ni puno goreg neprijatelja od te paklene vrućine, pa su ovih dana, zaštićeni domoljubljem kao nepropusnom kabanicom, masovno pohrlili u gradić Knin, mitsko mjesto svekolike pobjede nad srpskim okupatorom, e kako bi po 22. put proslavili godišnjicu Oluje, oslobodilačke akcije kojom je u samo tri dana oslobođen veliki okupirani dio Hrvatske. U samo tri dana? Čudili su se te 1995. svjetski vojni eksperti, pa kako je to moguće? A kako ne bi bilo kada se „oslobađao“ teritorij već ispražnjen od srpske vojske, ostala je tek šačica njih i dio domaćeg srpskog stanovništva. Ipak, taj se hod kroz napuštenu zemlju naziva herojskim pothvatom, čudesnom vojnom akcijom u kojoj je Hrvatsku napustilo oko 250 tisuća njenih građana Srba, a dio onih koji su ostali svoj su čin vjere u hrvatsku državu platili glavom.
Nacionalnu euforiju i slavljenje rata gadljivo je danima provocirala Hrvatska televizija, pričajući pizdarije, bilo kroz usta svojih domoljubnih reportera ili kroz ona odabranih proustaških revizionista, onih koji čitavu pamet, istinu i činjenice, kao papige, sažimlju između dvije teze: da je Hrvatska nastala na Oluji, te da je ta vojna akcija bila čista kao suza. Kao da Hrvatsku nisu masovno napustili srpski građani, kao da nisu temeljito opljačkane kuće, a čitava sela i zaseoci nestali u plamenu, kao da svirepo nisu ubijani srpski civili, mahom starci, žene… I danas, međutim, 22 godine kasnije, svako podsjećanje na stradanje srpskog stanovništva predstavlja vražji čin izdaje, a rijetki pozivi na ispriku zbog ratnih zločina, kakvog je i ovu godinu uputila skupina mladih ljudi, rezultira zahtjevom za „strijeljanje toga jugokomunističkog smeća“. Da, upravo je to i još niz histeričnih prijetnji objavio ugledni član vladajuće stranke, izražavajući zapravo generalni stav svoje partije, ali i dobrog djela nacije.
Nažalost, ništa se dobroga, ni pametnoga, nije čulo ni s one strane granice, jer tamo u Srbiji pompozno su se oglasile sirene kojima se odala počast Srbima stradalima u „zločinačkoj“ Oluji, a bivši je potrčko ratnog zločinca Slobodana Miloševića, sadašnji predsjednik Srbije, uobičajeno odvratno sve Hrvate nazivao ustašama, negirajući gole činjenice da je Srbija prije 26 godina, uz strašne zločine nad civilnim stanovništvom, ratovala u državama koje je tadašnja Vučićeva stranka samo htjela „osloboditi“ od ustaša i balija za račun projekta Velike Srbije. Tako se eto na sve strane i ovoga ljeta slave ratne pobjede Hrvatske i Srbije, bez institucionalnog spomena na žrtve suprotne strane, a rijetka se podsjećanja na zločine nad civilima otvoreno prokazuju kao čin veleizdaje. U Republici Srpskoj, u Bosni, drže se mise za prognane i ubijene Srbe u Oluji, u Prijedoru se pak gotovo skrivečki, uz snažno protivljenje tamošnje srpske vlasti, obilježava godišnjica logora Omarska u kojemu je srpska vojska mučila i ubijala zatočene Bošnjake.
Naplavine međunacionalne mržnje i političkog revizionizma tako svaku godinu iznova zasmrde, bez izgleda da se nacije na ovim prostorima konačno suoče s prošlošću, pa da, kao u Njemačkoj, četvrt stoljeća nakon rata konačno započne proces samootrežnjenja kao jedini put u nove političke i nacionalne odnose. Ne, umjesto toga zvecka se oružjem, Hrvatska naročito demonstrira novu militarizaciju, pa tako medijska ispostava vladajuće oligarhije, Jutarnji list, u svom posebnom izdanju, „Oluja 2017.“, u uvodniku, evidentno pisanom u kabinetu ministra obrane, donosi: „Mi ove godine na obljetnicu Oluje gledamo u bližu budućnost, u smjeru razvoja hrvatske obrambene industrije kao važnog faktora gospodarskog razvoja Hrvatske…, stoga smo odlučili čitaocima darovati nesvakidašnji poster dvoje vojnika u potpunosti opremljenih hrvatskim proizvodima.“ I basrlja uvodničar dalje o svjetskoj kvaliteti donjeg rublja i vojničkih čizama, o jurišnoj puški čiji je razvoj „dostigao toliki napredak da danas govorimo o jednoj od najboljih pušaka na svijetu“. Tu se potom, pod firmom novinarstva, reklamira konferencija o „hrvatskoj obrambenoj industriji kao izvoznom brendu“, te ističe proizvodnja oružja kao ogromni doprinos jačanju konkurentnosti nacionalne privrede.
Ne, dakle, proizvodnja jabuka, kapule, cipela, brodova, nego upravo oružja kojim mala Hrvatska pokušava zadovoljiti svoje američke mentore i njihov interes na Balkanu, pa valjda postati brana ruskom utjecaju u susjednoj Srbiji.
„Stoga smo“, piše uvodničar i glavni urednik Jutarnjeg lista, „ponosni što će međunarodni karakter naše konferencije pokazati koliko se pažnje pridaje interesu zajedničke evropske sigurnosti“. Ta množina pak bez zazora otkriva činjencu da je ta medijska kuća suorganizator skupa o naoružanju zajedno s ministarstvom obrane. A mi izdajnici bi da se u državi s tako pervertiranim medijima govori o isprikama žrtvama, o konačnom zatvaranju krugova mržnje…
tacno
Šta rade Hrvati kada je vani nepodnošljivih 40 stupnjeva? Mislite da stoje kući, iza zatvorenih škura u klimatiziranim prostorima, dok toplinski val pali asfalt i uzrokuje svakojake opasne neugode. Ali varate se, Hrvati su ratnička nacija, ne boje se oni ni puno goreg neprijatelja od te paklene vrućine, pa su ovih dana, zaštićeni domoljubljem kao nepropusnom kabanicom, masovno pohrlili u gradić Knin, mitsko mjesto svekolike pobjede nad srpskim okupatorom, e kako bi po 22. put proslavili godišnjicu Oluje, oslobodilačke akcije kojom je u samo tri dana oslobođen veliki okupirani dio Hrvatske. U samo tri dana? Čudili su se te 1995. svjetski vojni eksperti, pa kako je to moguće? A kako ne bi bilo kada se „oslobađao“ teritorij već ispražnjen od srpske vojske, ostala je tek šačica njih i dio domaćeg srpskog stanovništva. Ipak, taj se hod kroz napuštenu zemlju naziva herojskim pothvatom, čudesnom vojnom akcijom u kojoj je Hrvatsku napustilo oko 250 tisuća njenih građana Srba, a dio onih koji su ostali svoj su čin vjere u hrvatsku državu platili glavom.
Nacionalnu euforiju i slavljenje rata gadljivo je danima provocirala Hrvatska televizija, pričajući pizdarije, bilo kroz usta svojih domoljubnih reportera ili kroz ona odabranih proustaških revizionista, onih koji čitavu pamet, istinu i činjenice, kao papige, sažimlju između dvije teze: da je Hrvatska nastala na Oluji, te da je ta vojna akcija bila čista kao suza. Kao da Hrvatsku nisu masovno napustili srpski građani, kao da nisu temeljito opljačkane kuće, a čitava sela i zaseoci nestali u plamenu, kao da svirepo nisu ubijani srpski civili, mahom starci, žene… I danas, međutim, 22 godine kasnije, svako podsjećanje na stradanje srpskog stanovništva predstavlja vražji čin izdaje, a rijetki pozivi na ispriku zbog ratnih zločina, kakvog je i ovu godinu uputila skupina mladih ljudi, rezultira zahtjevom za „strijeljanje toga jugokomunističkog smeća“. Da, upravo je to i još niz histeričnih prijetnji objavio ugledni član vladajuće stranke, izražavajući zapravo generalni stav svoje partije, ali i dobrog djela nacije.
Nažalost, ništa se dobroga, ni pametnoga, nije čulo ni s one strane granice, jer tamo u Srbiji pompozno su se oglasile sirene kojima se odala počast Srbima stradalima u „zločinačkoj“ Oluji, a bivši je potrčko ratnog zločinca Slobodana Miloševića, sadašnji predsjednik Srbije, uobičajeno odvratno sve Hrvate nazivao ustašama, negirajući gole činjenice da je Srbija prije 26 godina, uz strašne zločine nad civilnim stanovništvom, ratovala u državama koje je tadašnja Vučićeva stranka samo htjela „osloboditi“ od ustaša i balija za račun projekta Velike Srbije. Tako se eto na sve strane i ovoga ljeta slave ratne pobjede Hrvatske i Srbije, bez institucionalnog spomena na žrtve suprotne strane, a rijetka se podsjećanja na zločine nad civilima otvoreno prokazuju kao čin veleizdaje. U Republici Srpskoj, u Bosni, drže se mise za prognane i ubijene Srbe u Oluji, u Prijedoru se pak gotovo skrivečki, uz snažno protivljenje tamošnje srpske vlasti, obilježava godišnjica logora Omarska u kojemu je srpska vojska mučila i ubijala zatočene Bošnjake.
Naplavine međunacionalne mržnje i političkog revizionizma tako svaku godinu iznova zasmrde, bez izgleda da se nacije na ovim prostorima konačno suoče s prošlošću, pa da, kao u Njemačkoj, četvrt stoljeća nakon rata konačno započne proces samootrežnjenja kao jedini put u nove političke i nacionalne odnose. Ne, umjesto toga zvecka se oružjem, Hrvatska naročito demonstrira novu militarizaciju, pa tako medijska ispostava vladajuće oligarhije, Jutarnji list, u svom posebnom izdanju, „Oluja 2017.“, u uvodniku, evidentno pisanom u kabinetu ministra obrane, donosi: „Mi ove godine na obljetnicu Oluje gledamo u bližu budućnost, u smjeru razvoja hrvatske obrambene industrije kao važnog faktora gospodarskog razvoja Hrvatske…, stoga smo odlučili čitaocima darovati nesvakidašnji poster dvoje vojnika u potpunosti opremljenih hrvatskim proizvodima.“ I basrlja uvodničar dalje o svjetskoj kvaliteti donjeg rublja i vojničkih čizama, o jurišnoj puški čiji je razvoj „dostigao toliki napredak da danas govorimo o jednoj od najboljih pušaka na svijetu“. Tu se potom, pod firmom novinarstva, reklamira konferencija o „hrvatskoj obrambenoj industriji kao izvoznom brendu“, te ističe proizvodnja oružja kao ogromni doprinos jačanju konkurentnosti nacionalne privrede.
Ne, dakle, proizvodnja jabuka, kapule, cipela, brodova, nego upravo oružja kojim mala Hrvatska pokušava zadovoljiti svoje američke mentore i njihov interes na Balkanu, pa valjda postati brana ruskom utjecaju u susjednoj Srbiji.
„Stoga smo“, piše uvodničar i glavni urednik Jutarnjeg lista, „ponosni što će međunarodni karakter naše konferencije pokazati koliko se pažnje pridaje interesu zajedničke evropske sigurnosti“. Ta množina pak bez zazora otkriva činjencu da je ta medijska kuća suorganizator skupa o naoružanju zajedno s ministarstvom obrane. A mi izdajnici bi da se u državi s tako pervertiranim medijima govori o isprikama žrtvama, o konačnom zatvaranju krugova mržnje…
tacno
