Kaotično stanje u hrvatskom obrambenom sustavu ovih se dana manifestira i na bliskoistočnom žarištu, gdje se oružje hrvatskog podrijetla nalazi s obje strane fronta – u rukama članova ISIS-a, boraca Islamske države, i njihovih oponenata, iračkih Kurda pod izravnom zaštitom Sjedinjenih Američkih Država. Britanski vojni analitičar Eliot Higgins, koji piše blog pod pseudonimom Brown Moses, još je prošle godine razotkrio postojanje hrvatskog naoružanja na sirijskim bojištima. Riječ je o oružju koje je CIA dostavila Asadovoj oporbi preko Jordana i Turske, što je imalo za posljedicu povlačenje hrvatskih trupa s Golanske visoravni. Kako u razgovoru za “Novosti” podsjeća Ivan Iveković, profesor političkih znanosti na Američkom sveučilištu u Kairu, Jordan i Turska su, uz suglasnost Washingtona i Rijada, oružje tada dijelili svakome tko je bio voljan boriti se protiv Bašara al-Asada, pa tako i džihadističkim grupama Al-Nusri i ISIS-u, povezanima s Al-Kaidom.
- Stoga je opravdano tvrditi da je i hrvatsko oružje doprinijelo razvoju džihadističkog monstruma koji danas hara Bliskim istokom – tvrdi ovaj bivši jugoslavenski ambasador u Tanzaniji i Egiptu.
Istodobno, Hrvatska je kao članica NATO-a u više navrata prodala ili darovala oružje ostalim članicama tog saveza i zemljama koje su pod njihovim pokroviteljstvom. Jedna u nizu takvih pošiljaka trenutno je na putu za sjeverni Irak, odnosno utočište Kurda, koji su preuzeli ulogu američkog partnera u borbi protiv pristaša Islamske države. Naime, hrvatska je vlada, poput vlada mnogih drugih zemlja NATO saveza, prošlog tjedna odlučila udovoljiti američkom zahtjevu za darovanjem viška vojne opreme i naoružanja.
- Ako će oni s time pomoći borbu za demokraciju, a protiv isključivosti i fundamentalizma, ne muslimanskog i islamskog, već bilo kojeg, ako to posluži tome, onda je za mene to prihvatljiva priča. Islam nema veze s onim što se događa u Iraku. To je složena, komplicirana teroristička organizacija koja pokušava zavladati u tom dijelu svijeta i tome će se suprotstaviti oni koji za to imaju resurse, a to je SAD, naši partneri u NATO-u. Ne možemo pobjeći od odgovornosti, ali se ne guramo ni u prvi red. To što se događa u Iraku treba zaustaviti – prokomentirao je premijer Zoran Milanović odluku Vlade i dodao da je Hrvatska “mala, moderna država, članica EU-a i NATO-a, što sa sobom povlači određene obaveze i određena neugodna stanja”.
Zbog njenih nekonzistentnih poteza Vladu u neugodan kontekst sve češće stavljaju i svjetski mediji, koji Hrvatsku opisuju kao državu koja nevješto raspodjeljuje jeftinu i ne suviše sofisticiranu vojnu opremu na rubovima globalnih kriznih žarišta. Kako objašnjava Igor Tabak, analitičar portala Obris.org, takve su štetne situacije iznimno blisko povezane s problemima pri formiranju idejne i informacijske podloge za nacionalna djelovanja na polju vanjske politike. Usprkos postojanja čitave mreže raznih državnih struktura i ustanova, već je duže vrijeme vidljivo da Vladi nedostaje vanjskopolitička analitika, smatra ovaj vojni analitičar.
- Riječ je o postupku širokog prikupljanja podataka bitnih za pojedine strane krajeve i krizna žarišta. Da bi se dobio uvid u kretanje barem važnijih procesa na područjima od interesa, podatke je potom potrebno ozbiljno, kritički i detaljno obraditi. Tek se na temelju takvog informiranog uvida i na njemu zasnovane prognostike može zasnovati ozbiljna vanjska politika. Takav analitički postupak unaprijed sagledava rizike na pojedinim područjima, stavlja ih u kontekst nacionalnih interesa i potom ocjenjuje isplati li se pojedino svrstavanje za naciju ili ne. Nije nova izreka da nacije imaju interese, a ne prijatelje, što vrijedi i za neovisnu Hrvatsku, sa ili bez članstva u NATO savezu i EU-u – objašnjava Tabak i ističe da je Hrvatska tijekom posljednje dvije godine radikalno nazadovala na području transparentnosti i kvalitete promišljanja čitavog postupanja pri prometu naoružanja i vojne opreme.
- S jedne smo se strane vratili stilu poslovanja iz devedesetih, kada se naoružanje izvozilo na krizna žarišta bez da su se sagledavale moguće štete po međunarodni ugled države, koje mogu nastati nevještim provođenjem ovakvih poslova. S druge strane, ne bi li se prvenstveno od domaće javnosti sakrili takvi često spektakularno neuspješni poslovi, Hrvatska je u posljednjih godinu dana radikalno umanjila transparentnost svoga sustava objave i javnog izvještavanja o toku nacionalne trgovine oružjem i vojnom opremom – kaže analitičar portala Obris.org.
Naime, nakon što su međunarodni mediji razotkrili da je hrvatsko oružje dospjelo u ruke sirijske oporbe, Vlada je u Godišnjem izvješću o prometu vojne opreme i naoružanja za 2013., koji je objavljen u travnju ove godine, odlučila klasificirati podatke koji pokazuju s kojim je točno državama Hrvatska poslovala, kojim je kategorijama naoružanja trgovala i koliko je pritom zaradila. Istu praksu Vlada je primijenila i prošlog tjedna, kada je odluku o darovanju oružja SAD-u donijela na zatvorenom dijelu sjednice. No zbog curenja informacija iz samog političkog vrha, odluka je istoga dana objavljena na portalu “Jutarnjeg lista”.
- S obzirom na to da je tajnost razbijena samo nekoliko sati nakon održavanja sjednice Vlade, čime je zapravo temeljito dovedeno u pitanje i cjelokupno funkcioniranje sustava zaštite klasificiranih podataka hrvatske obrane, te da nije tajna da je Hrvatska do sada u više navrata donirala vojnu opremu i naoružanje na razne strane svijeta i da je sve to bilo obavljano javno, zatvoreni karakter sjednice Vlade i klasificirana priroda odluke o donaciji dotične vojne opreme nisu se pokazali opravdanima – kaže Tabak i dodaje da bi, ako je već smatrala da ovaj posao s oružjem treba klasificirati, Vlada trebala pokrenuti postupak istrage, jer je s objavom informacija u “Jutarnjem listu” državni režim tajnosti nedvojbeno doživio brodolom.
Ovakvim slučajevima uskoro bi se moglo stati na kraj donošenjem zajedničke regulative za izvoz oružja na razini Europske unije. Riječ je o prijedlogu za koji se prošlog tjedan založio Volker Kauder, vođa konzervativaca Angele Merkel u donjem domu Bundestaga. Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije smatra da je bilo koja inicijativa koja podrazumijeva pojačanje regulative trgovine oružjem itekako dobrodošla.
- Nju bi trebale pratiti i jače regulative proizvodnje oružja, ako ne i politike smanjenja proizvodnje naoružanja. Ipak, ne treba biti u zabludi da će se time stati na kraj netransparentnoj trgovini. Dok god je nasilno rješavanje sukoba dio vanjske politike bilo koje zemlje, države će naći načina kako netransparentno i često ilegalno trgovati oružjem. U takvim situacijama trgovinu odrađuju pojedini dileri i to za veliku proviziju i uz prešutan blagoslov same države. O tome Hrvatska itekako ima što za reći, jer se radi o postratnom području iz kojega bismo mogli naučiti lekcije o posljedicama netransparentne trgovine oružjem i na temelju njih sukreirati buduće regulative. Nažalost, tu priliku propuštamo – kaže ovaj mirovni aktivist.
Osim transparentnosti, predložena udružena obrambena industrija Europske unije mogla bi zemljama članicama otežati mogućnost izbora kojim zemljama ili zaraćenim stranama žele prodati ili darovati vlastito naoružanje. Poput većine ostalih zemalja EU-a, i Hrvatska po tom pitanju u najvećoj mjeri slijedi naputke NATO saveza, iako, kako objašnjava Ivan Iveković, pojedina država, usprkos pritiscima kojima je izložena, još uvijek ima pravo prodati svoje naoružanje kome god želi. Tako bi za Hrvatsku bilo višestruko kontraproduktivno prodavati oružje zaraćenim snagama u Ukrajini, smatra ovaj bivši ambasador.
- Još bi kontraproduktivnije bilo kada bi se Hrvatska odlučila na sudjelovanje u nekom budućem međunarodnom ratu na tom području bez pokrića UN-ova Vijeća sigurnosti. NATO je hladnoratovska organizacija koja je preživjela kraj toga rata i bilo bi neodgovorno prema našim nacionalnim interesima sudjelovati u pokretanju novog, “toplijeg” – kaže.
U tom kontekstu, Iveković smatra da je odluka ministrice Vesne Pusić da ne sudjeluje u radu posljednjeg sastanka NATO-ovih ministara vanjskih poslova diplomatski i moralno sasvim opravdana, iako je ona zbog toga bila izložena gotovo jednodušnim osudama u domaćim medijima.
Gordan Bosanac također smatra da se Hrvatska u NATO-u i obrambenoj politici EU-a može puno bolje pozicionirati od sadašnjeg statusa male zemlje bez inovativnih rješenja, s profesionalnim i simboličnim doprinosom vojnim snagama.
- Hrvatska i dalje propušta vrednovati vlastite procese izgradnje mira i nenasilnog rješavanja sukoba. Njih je također bilo za vrijeme posljednjeg rata, ali ih se u potpunosti ignorira jer se u njih ne vjeruje i jer je za njihovu legitimaciju potrebna sustavna politika suočavanja s prošlošću, od koje sve političke elite ove zemlje bježe i ne znaju se njome baviti. Upravo bi to mogao biti doprinos hrvatske vanjske politike sigurnosnoj politici NATO-a i EU-a. Nažalost, Hrvatska se na temelju vlastitog iskustva u međunarodnoj zajednici nije profilirala kao nositeljica procesa izgradnje mira, iako za to ima izniman politički legitimitet, ali ne i dovoljno hrabre, odnosno inovativne političare i političarke – kaže CMS-ov aktivist i dodaje da bi umjesto slanja oružja u konkretnom iračkom slučaju Hrvatska svoje napore trebala uložiti u inicijative za procesuiranje ratnih zločina, rad s civilnim žrtvama i izbjeglicama.
- Primarno bi trebalo ulagati u građane Iraka koji se groze američke intervencije i ISIS-a i koji su posvećeni nenasilju i zaštiti ljudskih prava. Takvih ljudi ima u Iraku, ali trenutno nisu ničiji “interes” – zaključuje Bosanac.
novosti
