Čaša se prelila jutros. U ovom plamenu koji se širi svijetom, Hrvatske se zemlja, kad ne poduzima opasne desničarske korake, pokazala gadljivo distanciranom, pristojnom i suzdržanom, kao što se već desetljećima u rukavicama s rastućim kapitalističkim fašizmom navodno obračunava takozvana međunarodna zajednica. (Osim kad krene u izravne ratničke "oslobodilačke" pohode u druge zemlje.) Mislim da bi i osnovnoškolcu bilo jasno da se približava kraj jedne ere, da na dulji rok ovako više neće ići. Carstva su propadala, jednog će dana propasti i ovo carstvo kapitalističko-fašističke eksploatacije. Kako ide ona židovska: Da bog da imao, pa nemao. Tu smo sada.
"Čaša se prelila jutros" - Daša Drndić (FOTO: kriticnamasa.com)
Ne mogu više, moram i ja nešto reći. Trinaesti je dan "od Tuzle", trinaest dana sjedim pred kompjuterom, škljocam, čitam, slušam i pamtim. Toliko se pojedinaca oglasilo dajući podršku prvo demonstracijama u Tuzli, potom okupljanjima građana diljem Federacije BiH, kao i sve bolje organiziranim i artikuliranim plenumima, mislila sam, što da se guram, rečenice i stavovi se ponavljaju u varijantama literariziranim, faktičko-novinarskim, pa emotivnim i cinično-duhovitim. Ali, razina gađenja naspram izvještavanja medija naklonjenih vlasti ovoj ili onoj, vlasti BiH, vlasti Hrvatske i vlasti Srbije i Republike Srpske i Federacije raste i čaša se prelila.
Čaša se prelila jutros, kad sam čitala o demonstracijama radnika u Skopju, o 25 izgubljenih ljudskih života u Kijevu, pa o sukobima demonstranata s policijom u Bangkoku u kojima su tri osobe poginule i ne znam koliko ih je ranjeno. Gdje još "gori", pitala sam se, a da ne znam. I gdje će tek gorjeti. Uskoro.
Kako ide ona židovska: Da bog da imao, pa nemao. Tu smo sada. (FOTO: Edmond Ibrahimi)
A onda, Bosna i Hercegovina je i moja zemlja, Makedonija je i moja zemlja, pa i Bangkok može biti moja zemlja, i Ukrajina, jer zemlja koja bi mi valjda trebala biti dovoljna, u kojoj trenutno i samo stjecajem okolnosti živim, ta Hrvatska zemlja, u ovom plamenu koji se širi svijetom, pokazala se, kad ne poduzima opasne desničarske korake, gadljivo distanciranom, pristojnom i suzdržanom, kao što se već desetljećima u rukavicama s rastućim kapitalističkim fašizmom navodno obračunava takozvana međunarodna zajednica. (Osim kad krene u izravne ratničke "oslobodilačke" pohode u druge zemlje.) Mislim da bi i osnovnoškolcu bilo jasno da se približava kraj jedne ere, da na dulji rok ovako više neće ići. Carstva su propadala, jednog će dana propasti i ovo carstvo kapitalističko-fašističke eksploatacije. Kako ide ona židovska: Da bog da imao, pa nemao. Tu smo sada.
Možemo šutjeti, ali danas ne možemo više reći da ne znamo, da nismo vidjeli i čuli. I kad se neke televizijske kuće, primjerice HRT, umjesto pobunama osiromašenih, izrabljivanih i pokradenih u ime građanskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini (pa, i u svijetu), ma koliko strašne bile, bave se poplavama (koje su prirodni fenomen, a ne ljudska svinjarija) – po 20 minuta središnjeg dnevnika već četiri večeri zaredom, ili pak okom predsjednika države, premijerovim vikend skijanjem, preplaćenim luksuznim automobilima koji samo što nisu isporučeni vladinim dužnosnicima, besmislenim "presicama" na kojima članovi vlade izgube kompas pa "im izleti", da bi sutradan svoje bljuvotine polizali, kad se tisak i ta ista HRT i popratne navodno nezavisne kulturne institucije bave Jasmilom Žbanić (uzgred, super je što je rekla ono što je rekla, batalimo uglađenost sad kada gori), kad premijer Republike Hrvatske zaštitnički (bahato) odlazi u Zapadni Mostar, kao da onaj Istočni ne postoji, a "zahvaljujući" upravo hrvatskim snagama i te kako postoji, onako razrušen i osiromašen, kad se "analitičari", i ostala navodna krema društva ovog ili onog, busa u svoja etnička prsa, kad "tiranija konstrukta" iznova (i dalje) drži uzde, kad predsjednik jedne izmišljene, ukradene zemljice (Dodik) odlazi po mišljenje u Beograd, kao što su u vrijeme Varšavskog pakta njene članice odlazile po direktive u Moskvu, kad se licemjerno tko sve već ne zgražava nad činjenicom da je u nekoliko zgrada Federacije BiH "planulo" (nijedna bolnica, škola, biblioteka, kazalište nisu zapaljeni), a zgrade se daju obnoviti, uništeni životi teško ili nikako, kad se i dalje sanja o etničkim entitetima koji neminovno vode u etnički nacionalizam, to jest fašizam, i tako dalje i tako dalje, svaka iole inteligentna osoba zaključit će, ovdje, u svijetu, nešto debelo smrdi.
Nisu gorjele bolnice, škole, biblioteke, kazališta (FOTO: Privatni album)
Zakonska implementacija Sejdić-Finci zahtjeva bitna je, dakako, ali njegovo kršenje posljedica je nakaradnog ustroja BiH, temeljenog na Daytonskom sporazumu. Zato se gospodin Štefan Fülle nema što brecati na svoje sugovornike – bosanskohercegovačke partijske oligarhe čiji je ustroj međunarodna zajednica amenovala. Zašto gospodin Fülle nije svratio do jednog od desetine plenuma koji se održavaju širom Bosne i Hercegovine, kako bi čuo drugu stranu ove košmarne, a u biti jednostavne priče.
No, Njemačka se spojila. Doduše, trajala je pedesetak godina ta mora, ali okončana je. Iz zagrljaja Sovjetskog Saveza otrgle su se nepravedno pripojene mu zemlje. Trajalo je, ali i tome je došao kraj. Na sreću, nakaza od Herceg-Bosne nije pripojena Republici Hrvatskoj, niti više kao takva (pravno) postoji, premda snovi o njoj tu i tamo uskaču u zbilju. Tako će, kad za to dođe trenutak, a doći će, i ono čudovište od umjetne tvorevine, ona Republika Srpska otići u nepostoj.
Mala, navodno nebitna vijest: U Banjaluci su 18. februara 2014. počeli protesti demobiliziranih boraca i nezadovoljnih građana. U parku Mladen Stojanović okupilo se oko 1000 ljudi. Mostar je već "pao". "Past" će i Banjaluka.
Ako se situacija u Bosni i Hercegovini i stiša, ta će tišina biti mučna i gusta tišina, prijeteća. Neće tu biti nikakvog ni šapata ni pada. Hrvatska danas šuti i iseljava se. Bosna i Hercegovina govori i nada se.
Rijeka, 19. 2. 2014.
Izvor: lupiga
