Riječki dnevnik Novi list objavio je zanimljivu – i zabavnu – anketu među Riječanima s pitanjem: Što Riječanke i Riječani misle o kupovini ratnih aviona Dassault Rafale?
Odgovorilo je 22 prolaznika. Rezultat ove blic-anketa je, međutim, simptomatičan: od svih dvadeset i dvoje upitanih, samo je jedan odgovor bio donekle pozitivan prema nabavci 12 komada lovaca Dassault Rafale.
Autor ankete Mate Levak je u videu s odgovorima posložio, dakle, nasumce izabrane sugovornike od kojih samo jedan prihvaća tu kupovinu kao opravdanu.
Ostalih dvadeset i jedan Riječanina varira u lepezi od potpune osude ove kupnje do ironičnih i sarkastičnih primjedbi na ovaj potez hrvatske Vlade.
”Imamo dovoljno neba za vozat se”, kaže jedan, a drugi dodaje, na pitanje je li taj novac mogao biti bolje uložen: ”Kako ne, čovječe, te avione bar nam neće nitko ukrasti! Da se igramo mi ovdje s tim parama po Hrvatskoj, to bi nestalo… avione nam ne mogu uzeti.”
Preostali sugovornici znaju kako bi se taj novac mogao bolje utrošiti: za pomoć sirotinji, za obnovu Petrinje u kojoj još ni jedna kuća nije izgrađena, za palijativnu skrb za starije i domove umirovljenika, za dječja igrališta i škole, za unapređenje zdravstvenog sustava u svjetlu COVID pandemije…
A istovremeno, posljednja vijest sa Markova trga glasi da je Vlada odobrila raspodjelu dijela robnih rezervi (4,5 miljuna kuna) za udrugu Caritas koja se bavi karitativnom aktivnošću i javnim kuhinjama…
S jedne strane Vlada ulaže jednu milijardu i 155 milijuna eura za naoružanje, a s druge strane prisiljena je narušiti integritet svojih robnih rezervi radi pomoći siromašnima.
To je diskrepancija na koju upozoravaju Riječani u ovoj anketi Novog lista.
Šteta što nemamo, kao u drugim zemljama, znanstveno utemeljene ankete kojima bi se ispitivalo javno mnijenje o takvim troškovima za naoružanje, u uvjetima kada pučke kuhinje rade punom parom, žrtve potresa na Baniji smrzavaju se u improviziranim skloništima, a ni sam Zagreb se još nije oporavio od šteta nastalih potresima.
Zato nije ni čudo što se prolaznici pitaju, opravdano, zašto moramo investirati u avione da čuvamo granice, a članovi smo NATO-a? Hrvatska je članica organizacija koje bi trebale jamčiti njenu punu sigurnost, među kojima prednjači NATO koji je već iskazao svoju bojovnu spremnost na Balkanu.
Susjedna Italija premrežena je s čak šest NATO-vih baza, a nama najbliža baza, Aviano kod Pordenonea, udaljena je samo petnaest minuta leta od najistočnije granice Hrvatske.
Ako Hrvatska plaća, prema podacima iz 2018. godine, 31 milijun kuna godišnje za članarinu u NATO-u, zašto Vlada ne postavi pitanje koje, inače, redovno postavlja Europskoj uniji: koliko novca ”uspijevamo izvući” iz programa EU-a, tako da nam cost-benefit analiza pokaže koje su prednosti toga članstva?
Zašto se hrvatska javnost ne priupita, a koje su koristi od plaćanja članske kvote u NATO-u, ako moramo sami nabavljati avione koji će, navodno, braniti hrvatsko nebo od mogućih agresora?
Nažalost, u tom pitanju zakazuje svaki zdravi razum. Ako je NATO doista organizacija kojoj je cilj kolektivna sigurnost svojih članova, zašto se nabavka oružja potrebnog za eventualnu obranu ne ugrađuje u mehanizme kolektivne sigurnosti, pa da Hrvatska umjesto dvanaest (polovnih) Dassault Rafalea, uplati i nešto više od članarine, ali tako da se izgradi efikasni sustav i zračne obrane jedne od članica NATO-a u slučaju potrebe?
Ima pravo Ante Tomić kada u Slobodnoj Dalmaciji ridikulizira ovaj potez hrvatske politike, a koji je popraćen besmislenim izjavama, kao, na primjer, našeg ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, da smo u paketu s avionima dobili i vrijedno savezništvo, strateško partnerstvo, jačanje bilateralnih odnosa, a uz to i potporu hrvatskom ulazu u povlašteni schengenski prostor.
Posjet predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj je značajan utoliko što je to prvi državnički, to jest službeni posjet jednog francuskog predsjednika, a svima je ostao u sjećanju posjet predsjednika Françoisa Mitteranda ovoj regiji, konkretno Sarajevu, kada je još dodatno pridonio opsadi Sarajeva i spriječio akciju mirovnih snaga UN-a u deblokadi sarajevskog aerodroma.
Kaže Tomić da smo, u nekoliko obroka, dobili ”iskrenu ljubav, odanost, nekoga na koga ćemo u svakom trenutku moći računati… najmanje idućih šest godina, dok u cijelosti ne isplatimo avione”.
Nabavka Rafalea je doista čin, s jedne strane, nepovjerenja u strukture NATO-a i njihove dobre namjere. Umjesto da pridonese stabilizaciji ove regije, da zajamči sigurnost svojim članicama na ovom prostoru, NATO je krenuo u globalnu konfrontaciju s Rusijom i Kinom.
Umjesto da se, nakon one prve akcije bombardiranja Beograda, posveti stvaranju uvjeta za trajni mir na Balkanu, i to zajedničkom akcijom svih članica, i da stvori mehanizme koji će omogućiti svojim članicama kao što je Hrvatska da dio planiranih sredstava za nabavku aviona posveti prečim, egzistencijalnim problemima svojeg društva, sama činjenica da NATO dopušta da se svaka njezina članica naoružava kako hoće i da jača svoje arsenale svjedoči o tome da se u NATO-u misli globalno, ali ne djeluje lokalno, kako glasi globalistička mantra.
Kada je NATO osnivan u dalekim četrdesetim godinama prošlog stoljeća, jedan od ciljeva bio je stvaranje kolektivne sigurnosti u uvjetima općeg razoružanja, koje tada nije uspjelo zbog blokovske podjele svijeta.
Izgleda da agenda razoružanja nije više aktualna, i cijeli se svijet opet upustio u trku za naoružanje. U ovim uvjetima, još uvijek neriješenim posljedicama ratova na tlu bivše Jugoslavije, propušteno razoružanje cijele regije može dovesti samo do eskalacije naoružanja, a nestabilne političke prilike u većini od zemalja nastalih na ruševinama Jugoslavije samo mogu doliti ulje na vatru koja tinja ispod površine.
O tome svjedoče i sumanute ideje Milorada Dodika o stvaranju vojske Republike Srpske, trka u naoružanju Vučićeve vlade, neriješena pitanja funkcioniranja Bosne i Hercegovine i neriješeno pitanje konflikta Kosova i Srbije.
U ovakvim uvjetima, i naoružanje borbenim avionima Rafale hrvatske Vlade ima obilježje trke u naoružanju, i uz to i pridonosi militarizaciji zemlje, u kojoj ionako ima više generala u odnosu na stanovništvo nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta.
Kada bi ova Vlada imala ozbiljne i miroljubive namjere prema svojim susjedima, ona bi prije takve eskalacije u naoružanju dobro ispitala javno mnijenje što ono misli o takvom trošenju dijela BDP-a.
Institut za društvena istraživanja kojeg vodi Boris Jokić morao bi redovito obavljati ispitivanje javnog mnijenja o ovakvim i sličnim pothvatima i namjerama Vlade, a sama Vlada bi morala inzistirati baš od NATO-a da pruži svim svojim članicama onu sigurnost koja im je potrebna za razvoj miroljubivih susjednih odnosa u regiji, koja je još uvijek najnestabilnija granica Europske unije.
U međuvremenu, imaju pravo svi oni koji osuđuju ovu eskalaciju u naoružanju Hrvatske, koja je eklatantni simbol nepovjerenja u NATO i, štoviše, i u Europsku uniju, koji svi zajedno, vlastitom indolencijom i nesposobnošću unatoč visokim plaćama, otpremninama i penzijama svojim činovnicima, nisu uspjeli realizirati stabilan i trajni mir u ovom dijelu Europe.
autograf
Odgovorilo je 22 prolaznika. Rezultat ove blic-anketa je, međutim, simptomatičan: od svih dvadeset i dvoje upitanih, samo je jedan odgovor bio donekle pozitivan prema nabavci 12 komada lovaca Dassault Rafale.
Autor ankete Mate Levak je u videu s odgovorima posložio, dakle, nasumce izabrane sugovornike od kojih samo jedan prihvaća tu kupovinu kao opravdanu.
Ostalih dvadeset i jedan Riječanina varira u lepezi od potpune osude ove kupnje do ironičnih i sarkastičnih primjedbi na ovaj potez hrvatske Vlade.
”Imamo dovoljno neba za vozat se”, kaže jedan, a drugi dodaje, na pitanje je li taj novac mogao biti bolje uložen: ”Kako ne, čovječe, te avione bar nam neće nitko ukrasti! Da se igramo mi ovdje s tim parama po Hrvatskoj, to bi nestalo… avione nam ne mogu uzeti.”
Preostali sugovornici znaju kako bi se taj novac mogao bolje utrošiti: za pomoć sirotinji, za obnovu Petrinje u kojoj još ni jedna kuća nije izgrađena, za palijativnu skrb za starije i domove umirovljenika, za dječja igrališta i škole, za unapređenje zdravstvenog sustava u svjetlu COVID pandemije…
A istovremeno, posljednja vijest sa Markova trga glasi da je Vlada odobrila raspodjelu dijela robnih rezervi (4,5 miljuna kuna) za udrugu Caritas koja se bavi karitativnom aktivnošću i javnim kuhinjama…
Nije ni čudo što se građani pitaju, opravdano, zašto moramo investirati u avione da čuvamo granice, a članovi smo NATO-a? Hrvatska je članica organizacija koje bi trebale jamčiti njenu punu sigurnost, među kojima prednjači NATO koji je već iskazao svoju bojovnu spremnost na Balkanu
S jedne strane Vlada ulaže jednu milijardu i 155 milijuna eura za naoružanje, a s druge strane prisiljena je narušiti integritet svojih robnih rezervi radi pomoći siromašnima.
To je diskrepancija na koju upozoravaju Riječani u ovoj anketi Novog lista.
Šteta što nemamo, kao u drugim zemljama, znanstveno utemeljene ankete kojima bi se ispitivalo javno mnijenje o takvim troškovima za naoružanje, u uvjetima kada pučke kuhinje rade punom parom, žrtve potresa na Baniji smrzavaju se u improviziranim skloništima, a ni sam Zagreb se još nije oporavio od šteta nastalih potresima.
Zato nije ni čudo što se prolaznici pitaju, opravdano, zašto moramo investirati u avione da čuvamo granice, a članovi smo NATO-a? Hrvatska je članica organizacija koje bi trebale jamčiti njenu punu sigurnost, među kojima prednjači NATO koji je već iskazao svoju bojovnu spremnost na Balkanu.
Susjedna Italija premrežena je s čak šest NATO-vih baza, a nama najbliža baza, Aviano kod Pordenonea, udaljena je samo petnaest minuta leta od najistočnije granice Hrvatske.
Ako Hrvatska plaća, prema podacima iz 2018. godine, 31 milijun kuna godišnje za članarinu u NATO-u, zašto Vlada ne postavi pitanje koje, inače, redovno postavlja Europskoj uniji: koliko novca ”uspijevamo izvući” iz programa EU-a, tako da nam cost-benefit analiza pokaže koje su prednosti toga članstva?
Zašto se hrvatska javnost ne priupita, a koje su koristi od plaćanja članske kvote u NATO-u, ako moramo sami nabavljati avione koji će, navodno, braniti hrvatsko nebo od mogućih agresora?
Nažalost, u tom pitanju zakazuje svaki zdravi razum. Ako je NATO doista organizacija kojoj je cilj kolektivna sigurnost svojih članova, zašto se nabavka oružja potrebnog za eventualnu obranu ne ugrađuje u mehanizme kolektivne sigurnosti, pa da Hrvatska umjesto dvanaest (polovnih) Dassault Rafalea, uplati i nešto više od članarine, ali tako da se izgradi efikasni sustav i zračne obrane jedne od članica NATO-a u slučaju potrebe?
Ima pravo Ante Tomić kada u Slobodnoj Dalmaciji ridikulizira ovaj potez hrvatske politike, a koji je popraćen besmislenim izjavama, kao, na primjer, našeg ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, da smo u paketu s avionima dobili i vrijedno savezništvo, strateško partnerstvo, jačanje bilateralnih odnosa, a uz to i potporu hrvatskom ulazu u povlašteni schengenski prostor.
Posjet predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj je značajan utoliko što je to prvi državnički, to jest službeni posjet jednog francuskog predsjednika, a svima je ostao u sjećanju posjet predsjednika Françoisa Mitteranda ovoj regiji, konkretno Sarajevu, kada je još dodatno pridonio opsadi Sarajeva i spriječio akciju mirovnih snaga UN-a u deblokadi sarajevskog aerodroma.
Kaže Tomić da smo, u nekoliko obroka, dobili ”iskrenu ljubav, odanost, nekoga na koga ćemo u svakom trenutku moći računati… najmanje idućih šest godina, dok u cijelosti ne isplatimo avione”.
Nabavka Rafalea je doista čin, s jedne strane, nepovjerenja u strukture NATO-a i njihove dobre namjere. Umjesto da pridonese stabilizaciji ove regije, da zajamči sigurnost svojim članicama na ovom prostoru, NATO je krenuo u globalnu konfrontaciju s Rusijom i Kinom.
Umjesto da se, nakon one prve akcije bombardiranja Beograda, posveti stvaranju uvjeta za trajni mir na Balkanu, i to zajedničkom akcijom svih članica, i da stvori mehanizme koji će omogućiti svojim članicama kao što je Hrvatska da dio planiranih sredstava za nabavku aviona posveti prečim, egzistencijalnim problemima svojeg društva, sama činjenica da NATO dopušta da se svaka njezina članica naoružava kako hoće i da jača svoje arsenale svjedoči o tome da se u NATO-u misli globalno, ali ne djeluje lokalno, kako glasi globalistička mantra.
U ovakvim uvjetima i naoružanje borbenim avionima Rafale hrvatske Vlade ima obilježje trke u naoružanju, i uz to i pridonosi militarizaciji zemlje, u kojoj ionako ima više generala u odnosu na stanovništvo nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta
Kada je NATO osnivan u dalekim četrdesetim godinama prošlog stoljeća, jedan od ciljeva bio je stvaranje kolektivne sigurnosti u uvjetima općeg razoružanja, koje tada nije uspjelo zbog blokovske podjele svijeta.
Izgleda da agenda razoružanja nije više aktualna, i cijeli se svijet opet upustio u trku za naoružanje. U ovim uvjetima, još uvijek neriješenim posljedicama ratova na tlu bivše Jugoslavije, propušteno razoružanje cijele regije može dovesti samo do eskalacije naoružanja, a nestabilne političke prilike u većini od zemalja nastalih na ruševinama Jugoslavije samo mogu doliti ulje na vatru koja tinja ispod površine.
O tome svjedoče i sumanute ideje Milorada Dodika o stvaranju vojske Republike Srpske, trka u naoružanju Vučićeve vlade, neriješena pitanja funkcioniranja Bosne i Hercegovine i neriješeno pitanje konflikta Kosova i Srbije.
U ovakvim uvjetima, i naoružanje borbenim avionima Rafale hrvatske Vlade ima obilježje trke u naoružanju, i uz to i pridonosi militarizaciji zemlje, u kojoj ionako ima više generala u odnosu na stanovništvo nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta.
Kada bi ova Vlada imala ozbiljne i miroljubive namjere prema svojim susjedima, ona bi prije takve eskalacije u naoružanju dobro ispitala javno mnijenje što ono misli o takvom trošenju dijela BDP-a.
Institut za društvena istraživanja kojeg vodi Boris Jokić morao bi redovito obavljati ispitivanje javnog mnijenja o ovakvim i sličnim pothvatima i namjerama Vlade, a sama Vlada bi morala inzistirati baš od NATO-a da pruži svim svojim članicama onu sigurnost koja im je potrebna za razvoj miroljubivih susjednih odnosa u regiji, koja je još uvijek najnestabilnija granica Europske unije.
U međuvremenu, imaju pravo svi oni koji osuđuju ovu eskalaciju u naoružanju Hrvatske, koja je eklatantni simbol nepovjerenja u NATO i, štoviše, i u Europsku uniju, koji svi zajedno, vlastitom indolencijom i nesposobnošću unatoč visokim plaćama, otpremninama i penzijama svojim činovnicima, nisu uspjeli realizirati stabilan i trajni mir u ovom dijelu Europe.
autograf
