Hrvatska politika i hrvatska javnost nemaju ni snage, ni hrabrosti ni volje suočiti se s imperativom da ekonomiju, ako želi biti konjunkturna, treba osloboditi od države, a državu, ako želi biti racionalna, funkcionalna i demokratska, treba osloboditi od etničkih emocija, piše Vuk Perišić u novom komentaru
Stara izreka kaže da je u politici percepcija važnija od stvarnosti. Čini se da je točna. Veće šanse za uspjeh na izborima imaju šarlatani s estradnim osmijehom od političara s moralnim i intelektualnim integritetom, ali lišenih one misteriozne kvalitete koja se naziva "karizma". U zemljama s demokratskom tradicijom, jakim ustavnim institucijama i kritičkom, pluralnom javnošću, takvi paradoksi bitno ne ugrožavaju funkcioniranje društva i poretka.
U Hrvatskoj je, međutim, nesrazmjer između percepcije i stvarnosti doveden do svoje krajnje konzekvence, štoviše, u Hrvatskoj i država i ekonomija, pa i čitavo društvo, počivaju na iskrivljenim predodžbama.
Politička elita i javnost su se samozadovoljno zatvorile u stakleno zvono i ne dopuštaju da u njega prodre svjež zrak mišljenja, stavova i vrednota koji su drugačiji od vladajućih narativa i koji bi – upravo zato što su drugačiji – mogli biti spasonosni za Hrvatsku i njene građane koji trpe posljedice duboke ekonomske i društvene krize.
Umjesto toga u Hrvatskoj se brižljivo, sustavno i strastveno njeguju dvije temeljne zablude u čemu podjednako, svaka na svoj način, sudjeluju i "ljevica" i "desnica".
Zabluda o ekonomiji počiva na široko prihvaćenoj tezi da je hrvatska ekonomija kapitalistička i da ju je upropastio upravo neobuzdani kapitalizam. Ljevica za to optužuje desnicu, iako ova vodi tipično lijevu ekonomsku politiku, a značajni segmenti desnice (čak i ovakvu) hrvatsku ekonomiju percipiraju kao isuviše liberalnu za njihov autoritarni ukus. Sveopću zabunu produbljuje ustavna odredba koja (uzaludno) jamči poduzetničku slobodu. Doista, u Hrvatskoj postoji privatno poduzetništvo koje pokušava sudjelovati u tržišnoj utakmici, ali su i poduzetništvo i zakoni tržišta u potpunosti sputani nemilosrdnim administrativnim, fiskalnim – i klijentelističkim – ograničenjima. Država je vlasnik šezdeset posto poduzeća, posredno kontrolira još veći postotak, najveći je poslodavac i središnji, nezaobilazni faktor privrednog života. Kao apsolutni prioritet nametnula je "punjenje" proračuna, dok privreda pokušava preživjeti nakon što zadovolji sve administrativne i fiskalne obveze. Da je riječ o socijalističkoj privredi – koja ispunjava i kriterije marksističke definicije socijalizma – zorno ilustrira činjenica da se u Hrvatskoj država bavi proizvodnjom juha i prodajom benzina, a konobari riskiraju prekršajnu prijavu ako im inspekcija u novčaniku pronađe višak novca.
Zabluda o državi polazi, pak, od pokliča "svaki narod ima pravo na svoju državu", pri čemu se pod "narodom" ne podrazumijeva ukupnost svih građana nego se taj pojam doživljava etnički, samim time diskriminacijski, dakle nedemokratski. Poklič je negacija suštine demokratske i pravne države čija je dužnost da bude u službi svih i svakoga, a tu dužnost može ispuniti isključivo pod uvjetom da ne pripada nikome.
Grčenje ispod antikapitalističkog pokrivača
Nitko dakle nema pravo na "svoju" državu, ali svaki pojedinačni građanin ima pravo na državnu zaštitu života, tjelesnog integriteta i imovine, na individualnu slobodu, pravnu sigurnost i čitav niz praktičnih stvari kakve su vatrogastvo i zaštita od poplava. Ukoliko država ispunjava tu dužnost sporedno je kako se zove i kuda se prostire. Bitno je samo u kakvoj, ne u kojoj državi građanin ima sreću ili nesreću živjeti, a voli li je pritom ili ne, njegova je privatna stvar, s čime je, kao i svakom privatnom stvari, nepristojno dosađivati drugima.
Budući je Hrvatska definirana – i slavljena – kao etnička država i budući da je etnički princip sâm po sebi iracionalan i nedemokratski, a po svojim učincima i autoritaran, ona pati od kronične disfunkcije i trajne nesposobnosti da svojim građanima pruža usluge koje je kao država, po definiciji, dužna pružati. Zato je i nesposobna i nevoljna ustrojiti racionalne institucionalne okvire za konjunkturnu ekonomiju. Istini za volju, Hrvatska nikada nije ni bila zamišljena kao funkcionalna i racionalna demokracija već kao emotivni fetiš i tu zadaću u potpunosti ispunjava. Problem je, međutim, u tome što države nisu ustanove čija svrha je zadovoljavanje emotivnih potreba. Ako usprkos zdravom razumu to ipak pokušavaju biti, ne ostaje im drugo nego da uzaludno – i, dakako, "strateški" – proizvode juhe, prodaju benzin i konobarima otimaju napojnicu.
Kultura samoobmane toliko je prožela hrvatsko društvo da su neki mediji nakon nedavnog Eurosonga tvrdili kako je Nina Kraljić "samouvjereno vladala scenom", iako je pod teretom treme i nakazne kostimografije jedva otpjevala svoju dosadnu pjesmicu. Neusporedivo ozbiljniji primjer perceptivnog poremećaja je tvrdnja da se Hrvatska ne temelji na antifašizmu čime se – nehotice ili namjerno? – želi reći da Hrvatska ne pripada modernoj civilizaciji jer se ta ista civilizacija temelji upravo na antifašizmu, kao najmanjem zajedničkom nazivniku koji jamči njen opstanak. Tvrditi da je Hrvatska doživjela "nacionalni poraz" u ratu u kojem je čovječanstvo stalo na kraj nacifašističkom zlu nije samo moralna nastranost nego krajnja konzekvenca autistične državotvorne emocije koja Hrvatsku doživljava kao biće koje se osamostalilo od svijeta i stvarnosti pa suvereno lebdi u moralnom i intelektualnom vakuumu.
Da država utemeljena na emociji ne može funkcionirati pokazuje i aktualna kriza zakonodavne i izvršne vlasti, kao što je i ekonomija u kojoj država vodi glavnu riječ – i to, da stvar bude gora, država utemeljena na emociji – osuđena na odljev kapitala i radne snage, riječju, na agoniju trajne krize.
Hrvatska politika i hrvatska javnost nemaju ni snage, ni hrabrosti ni volje suočiti se s imperativom da ekonomiju, ako želi biti konjunkturna, treba osloboditi od države, a državu, ako želi biti racionalna, funkcionalna i demokratska, treba osloboditi od etničkih emocija. Takav iskorak nikome nije u interesu, ni političkoj eliti koja je ovakvu državu i ekonomiju kreirala po vlastitoj mjeri, ali ni javnosti koja poput ovisnika svoju tjeskobu pokušava prevladati sve većom dozom opijata kakvi su "domoljublje", "obiteljsko srebro", "suverenost", "nacionalni interes" i slične retoričke okamine ispražnjene od svakog značenja, svrhe i smisla, osim jednog jedinog: oduprijeti se po svaku cijenu modernom svijetu, globalnom tržištu, demokraciji, slobodi i udobnosti građana.
Hrvatsko društvo se poput djeteta grči ispod debelog antikapitalističkog i državotvornog pokrivača, premda ga u stvarnosti ne čekaju nikakve babaroge nego šanse koje treba iskoristiti. Zasigurno su dječji snovi i iluzije privlačno utočište, ali dijete koje odbija odrasti i zakoračiti u stvarni život ostaje retardirano.
Otrežnjenje će neizbježno nastupiti prije ili kasnije. Ne zna se kako će izgledati mamurluk.
tportal
Stara izreka kaže da je u politici percepcija važnija od stvarnosti. Čini se da je točna. Veće šanse za uspjeh na izborima imaju šarlatani s estradnim osmijehom od političara s moralnim i intelektualnim integritetom, ali lišenih one misteriozne kvalitete koja se naziva "karizma". U zemljama s demokratskom tradicijom, jakim ustavnim institucijama i kritičkom, pluralnom javnošću, takvi paradoksi bitno ne ugrožavaju funkcioniranje društva i poretka.
U Hrvatskoj je, međutim, nesrazmjer između percepcije i stvarnosti doveden do svoje krajnje konzekvence, štoviše, u Hrvatskoj i država i ekonomija, pa i čitavo društvo, počivaju na iskrivljenim predodžbama.
Politička elita i javnost su se samozadovoljno zatvorile u stakleno zvono i ne dopuštaju da u njega prodre svjež zrak mišljenja, stavova i vrednota koji su drugačiji od vladajućih narativa i koji bi – upravo zato što su drugačiji – mogli biti spasonosni za Hrvatsku i njene građane koji trpe posljedice duboke ekonomske i društvene krize.
Umjesto toga u Hrvatskoj se brižljivo, sustavno i strastveno njeguju dvije temeljne zablude u čemu podjednako, svaka na svoj način, sudjeluju i "ljevica" i "desnica".
Zabluda o ekonomiji počiva na široko prihvaćenoj tezi da je hrvatska ekonomija kapitalistička i da ju je upropastio upravo neobuzdani kapitalizam. Ljevica za to optužuje desnicu, iako ova vodi tipično lijevu ekonomsku politiku, a značajni segmenti desnice (čak i ovakvu) hrvatsku ekonomiju percipiraju kao isuviše liberalnu za njihov autoritarni ukus. Sveopću zabunu produbljuje ustavna odredba koja (uzaludno) jamči poduzetničku slobodu. Doista, u Hrvatskoj postoji privatno poduzetništvo koje pokušava sudjelovati u tržišnoj utakmici, ali su i poduzetništvo i zakoni tržišta u potpunosti sputani nemilosrdnim administrativnim, fiskalnim – i klijentelističkim – ograničenjima. Država je vlasnik šezdeset posto poduzeća, posredno kontrolira još veći postotak, najveći je poslodavac i središnji, nezaobilazni faktor privrednog života. Kao apsolutni prioritet nametnula je "punjenje" proračuna, dok privreda pokušava preživjeti nakon što zadovolji sve administrativne i fiskalne obveze. Da je riječ o socijalističkoj privredi – koja ispunjava i kriterije marksističke definicije socijalizma – zorno ilustrira činjenica da se u Hrvatskoj država bavi proizvodnjom juha i prodajom benzina, a konobari riskiraju prekršajnu prijavu ako im inspekcija u novčaniku pronađe višak novca.
Zabluda o državi polazi, pak, od pokliča "svaki narod ima pravo na svoju državu", pri čemu se pod "narodom" ne podrazumijeva ukupnost svih građana nego se taj pojam doživljava etnički, samim time diskriminacijski, dakle nedemokratski. Poklič je negacija suštine demokratske i pravne države čija je dužnost da bude u službi svih i svakoga, a tu dužnost može ispuniti isključivo pod uvjetom da ne pripada nikome.
Grčenje ispod antikapitalističkog pokrivača
Nitko dakle nema pravo na "svoju" državu, ali svaki pojedinačni građanin ima pravo na državnu zaštitu života, tjelesnog integriteta i imovine, na individualnu slobodu, pravnu sigurnost i čitav niz praktičnih stvari kakve su vatrogastvo i zaštita od poplava. Ukoliko država ispunjava tu dužnost sporedno je kako se zove i kuda se prostire. Bitno je samo u kakvoj, ne u kojoj državi građanin ima sreću ili nesreću živjeti, a voli li je pritom ili ne, njegova je privatna stvar, s čime je, kao i svakom privatnom stvari, nepristojno dosađivati drugima.
Budući je Hrvatska definirana – i slavljena – kao etnička država i budući da je etnički princip sâm po sebi iracionalan i nedemokratski, a po svojim učincima i autoritaran, ona pati od kronične disfunkcije i trajne nesposobnosti da svojim građanima pruža usluge koje je kao država, po definiciji, dužna pružati. Zato je i nesposobna i nevoljna ustrojiti racionalne institucionalne okvire za konjunkturnu ekonomiju. Istini za volju, Hrvatska nikada nije ni bila zamišljena kao funkcionalna i racionalna demokracija već kao emotivni fetiš i tu zadaću u potpunosti ispunjava. Problem je, međutim, u tome što države nisu ustanove čija svrha je zadovoljavanje emotivnih potreba. Ako usprkos zdravom razumu to ipak pokušavaju biti, ne ostaje im drugo nego da uzaludno – i, dakako, "strateški" – proizvode juhe, prodaju benzin i konobarima otimaju napojnicu.
Kultura samoobmane toliko je prožela hrvatsko društvo da su neki mediji nakon nedavnog Eurosonga tvrdili kako je Nina Kraljić "samouvjereno vladala scenom", iako je pod teretom treme i nakazne kostimografije jedva otpjevala svoju dosadnu pjesmicu. Neusporedivo ozbiljniji primjer perceptivnog poremećaja je tvrdnja da se Hrvatska ne temelji na antifašizmu čime se – nehotice ili namjerno? – želi reći da Hrvatska ne pripada modernoj civilizaciji jer se ta ista civilizacija temelji upravo na antifašizmu, kao najmanjem zajedničkom nazivniku koji jamči njen opstanak. Tvrditi da je Hrvatska doživjela "nacionalni poraz" u ratu u kojem je čovječanstvo stalo na kraj nacifašističkom zlu nije samo moralna nastranost nego krajnja konzekvenca autistične državotvorne emocije koja Hrvatsku doživljava kao biće koje se osamostalilo od svijeta i stvarnosti pa suvereno lebdi u moralnom i intelektualnom vakuumu.
Da država utemeljena na emociji ne može funkcionirati pokazuje i aktualna kriza zakonodavne i izvršne vlasti, kao što je i ekonomija u kojoj država vodi glavnu riječ – i to, da stvar bude gora, država utemeljena na emociji – osuđena na odljev kapitala i radne snage, riječju, na agoniju trajne krize.
Hrvatska politika i hrvatska javnost nemaju ni snage, ni hrabrosti ni volje suočiti se s imperativom da ekonomiju, ako želi biti konjunkturna, treba osloboditi od države, a državu, ako želi biti racionalna, funkcionalna i demokratska, treba osloboditi od etničkih emocija. Takav iskorak nikome nije u interesu, ni političkoj eliti koja je ovakvu državu i ekonomiju kreirala po vlastitoj mjeri, ali ni javnosti koja poput ovisnika svoju tjeskobu pokušava prevladati sve većom dozom opijata kakvi su "domoljublje", "obiteljsko srebro", "suverenost", "nacionalni interes" i slične retoričke okamine ispražnjene od svakog značenja, svrhe i smisla, osim jednog jedinog: oduprijeti se po svaku cijenu modernom svijetu, globalnom tržištu, demokraciji, slobodi i udobnosti građana.
Hrvatsko društvo se poput djeteta grči ispod debelog antikapitalističkog i državotvornog pokrivača, premda ga u stvarnosti ne čekaju nikakve babaroge nego šanse koje treba iskoristiti. Zasigurno su dječji snovi i iluzije privlačno utočište, ali dijete koje odbija odrasti i zakoračiti u stvarni život ostaje retardirano.
Otrežnjenje će neizbježno nastupiti prije ili kasnije. Ne zna se kako će izgledati mamurluk.
tportal
