Odahnuti su konačno mogli svi oni kojih se Državna matura, odnosno pitanja postavljena učenicima u ispitu Hrvatskog jezika, ne tiču. Prije otprilike dva tjedna, naime, u jeku je bila provedba tog «ispita zrelosti», u stvarnosti, samo preduvjeta za upis na fakultete. Maturanti su se masovno žalili na težinu ispitnih pitanja, iritirajući time sve one koji su nekada položili neku vrst eliminacijskog ispita za upis na fakultete. Uzroka iritacije je u slučaju mature bilo mnogo. Prvo, nevjerojatna je nepripremljenost maturanata, ne toliko na težinu samog ispita, koliko na ono što ih čeka u budućnosti: težinu ispita na fakultetima i još više, nepravdu i težinu svih životnih zadataka, za vrijeme, a još više nakon studija. Naši maturanti zaboravljaju ili jednostavno ne žele (pri)znati da je ovakva Državna matura jedan od pravednijih događaja u njihovim životima nakon srednje škole, u kojemu svi bez iznimke imaju pravo sudjelovati i na čije će rezultate, u velikoj većini, utjecaja imati samo znanje, snalažljivost (ali ona prava, ne «hrvatska») sreća. Drugo, nevjerojatna je pažnja koju su mediji poklonili nečemu što se svake godine ponavlja, s manje-više istim rezultatom. Maturanti napišu, pa se žale, na kraju ih velika većina upiše fakultete i, ćao drugari. Iduće godine, kada se nauče služiti računalom u svrhu edukacije, odnosno samostalnog dolaženja do materijala za učenje s visoka komentiraju nove maturante. Ni spomena vrijedna priča. Međutim, u hrvatskim medijima ta se priča ispotencira do te mjere da u novinama nerijetko možemo pročitati kako se neki maturant žali kako zbog «nekih tamo ribara koji idu na Hvar lovit' ribu» neće upisati fakultet koji želi. Zapita li se u tom trenutku itko od odgovornih, neodgovornih i svih drugih, koliko ima marljivih i perspektivnih učenika koji su, doduše nerado, pročitali «Ribanje i ribarsko prigovaranje», ali unatoč tome neće moći studirati zbog «nekog tamo premijera koji ide na Hvar kod prijatelja 'vatat zjake»? Tom problemu se posvećuje pažnja eventualno onda kada nekoliko stotina studenata, u najvećem broju s Filozofskog fakulteta podigne glas i npr. blokira nastavu. A i onda to bude obrađeno kao i svaki drugi događaj, svaki drugi prosvjed- s naglaskom na brojke (toliko je dana trajala blokada, toliko je bilo privedenih itd.). Jako malo analiza bude napravljeno na temu stanja u školstvu, ne samo visokom, nego i u osnovnom i srednjem.
Iz tog razloga, u seriji članaka posvećenoj upravo toj temi, pokušat ću iz kuta jednog studenta sagledati stanje u društvu kroz prizmu, naravno, školstva. Budući da sam student, počet ću sa stanjem u visokom školstvu, odnosno s pričom o nejednakim mogućnostima studiranja i nepostojanjem dovoljnog broja mostova (stipendija) za prelazak rijeke problema koja iz te nejednakosti nastaje.
U Hrvatskoj, naime, izdvajanja za školstvo, pa tako i za stipendije, iznose doista neznatan dio proračuna. Za visoko školstvo, prema podacima iz strateških programa Vlade RH (još iz doba vladavine HDZ, odnosno bivše premijerke Jadranke Kosor), izdvaja se oko 2 i pol milijarde kuna godišnje, što je tek oko 2% proračuna. Za razliku od nas, europske zemlje s kojima se toliko volimo uspoređivati, izdvajaju 3-4 puta više. Ne apsolutno, nego relativno, što će reći da čak i neke manje europske zemlje, poput Slovenije, izdvajaju više od Hrvatske. O velikima da i ne govorimo.
Naravno, nije sva odgovornost na državi. Za svoje studente moraju se pobrinuti gradovi, općine i županije. No, i ta potpora je često nedostatna. U našoj županiji, na primjer, studentima je za akademsku godinu 2011/'12 bilo dostupno 13 stipendija u iznosu od 800 kn mjesečno tijekom cijele godine. To bi značilo da naša županija dijeli tek nešto više od 100 tisuća kuna godišnje. Kada usporedimo s nekim drugim iznosima, dobijemo zapanjujuće ružan podatak da svaki od čelnih ljudi županije pojedinačno dobiva više novca od svih stipendiranih studenata zajedno! Inače, stipendije su dostupne svim studentima slabijeg socijalnog stanja, studentima s invaliditetom, darovite studentima i onima čiji su roditelji stradali u ratu.
Grad Slavonski Brod ove je godine podijelio 25 stipendija u iznosu koji je ovisio o «visini godišnje planiranih proračunskih sredstava namijenjenih za studente». Tako, naime, piše na njihovim službenim stranicama. Koliko je to zaista novca, nisam uspio saznati, ali nema sumnje da iznos ne prelazi 1000 kuna. Drugim riječima, ni Grad se nije baš isprsio, izdvajajući za stipendije malo više nego za plaću gradonačelnika Duspare.
Treća opcija za studente iz Slavonskog Broda (naravno, i za sve druge) je tzv. braniteljski fond. Iz tog fonda se godišnje podijeli preko 10 000 stipendija srednjoškolcima i studentima. Korisnici stipendija mogu biti djeca svih branitelja, s tim da oni čiji su roditelji poginuli, nestali ili postali invalidi, imaju prednost. Iznos koji dobivaju korisnici ovisi o tome jesu li u srednjoj školi ili na fakultetu- srednjoškolci dobivaju 400, a studenti 1 000 kuna, dok za studente poslijediplomskih studija postoji i mogućnost nadoknade dijela školarine ukoliko prihod po članu kućanstva ne prelazi 1 965 kn.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa kroz svoje nacionalne programe podijeli nešto više od 2 500 stipendija. Kako bi se konkurirali za dobivanje njihove stipendije morate znati u kojoj se kategoriji «natječete». Naime, ima više kategorija koje se razlikuju po kriteriju dodjele. Stipendije A kategorije se dodjeljuju nadarenim studentima, stipendije B kategorije studentima deficitarnih struka itd.
Osim stipendija koje dodjeljuju razne institucije, postoje i stipendije raznih zaklada koje su najčešće financirane donacijama fizičkih i pravih osoba. Uz njih imamo i stipendije raznih privatnih poduzeća, koje stipendije dodjeljuju u svrhu vlastite promocije, a ponekad im je cilj financirati nečije školovanje i time ga zadužiti, odnosno osigurati sebi provjereno kvalitetnog radnika, a njemu ili njoj zaposlenje po završetku studija. Najpoznatija takva stipendija je tzv. Top stipendija za top studente koju je utemeljio tjednik Nacional s partnerima kao što su INA, Ingra, Vipnet i slična uspješna privatna i javna poduzeća. Fond koji oni prikupe za dodjelu stipendija često prelazi milijun i pol kuna, a odabranim studentima s 40 000 kuna pokriva sve troškove studija. Jedina kvaka je ta što, kako bi ste dobili Top stipendiju za top studente, morate doista biti Top student, osim izvrsnih rezultata na ispitima, trebali biste imati i neke zapažene rezultate na raznim natjecanjima.
Za kraj, moram priznati da me iznenadila količina i raznovrsnost stipendija na koje sam naišao istražujući ovu temu. No, mišljenja sam da to ipak nije dovoljno. Kada govorimo o obrazovanju i mogućnostima financiranja istog od strane institucija, vrijedi ona stara da «od viška glava ne boli». Pogotovo u situaciji kada se najavljuje daljnja liberalizacija visokog školstva, pri čemu bi najviše profitirale razna privatna visoka učilišta, kao što su VERN (kojeg se može smatrati pionirom na polju privatnog visokog školstva), dok bi prosječni građani RH, kojima je i današnjih 6 000 kn (kolika je, otprilike, prosječna školarina) previše, izgubili možda i zadnju nadu za bolje sutra. Kvaliteta, pak, obrazovanja na tim visokim učilištima je jedna posebna priča, o kojoj bi se mogle ispisati stranice i stranice teksta.
Kada zbrojimo sve, od malih izdvajanja za školstvo, najava ministra Jovanovića o liberalizaciji obrazovanja, odnosno o ulasku sve većeg broja stranih privatnih učilišta na naše «tržište», lošu situaciju u društvu i činjenicu da je kvalitetno i dostupno školstvo važan preduvjet napretka, ostaje nam samo upitati se – ima li nade za nas??
Više na: www.stipendije.info
Iz tog razloga, u seriji članaka posvećenoj upravo toj temi, pokušat ću iz kuta jednog studenta sagledati stanje u društvu kroz prizmu, naravno, školstva. Budući da sam student, počet ću sa stanjem u visokom školstvu, odnosno s pričom o nejednakim mogućnostima studiranja i nepostojanjem dovoljnog broja mostova (stipendija) za prelazak rijeke problema koja iz te nejednakosti nastaje.
U Hrvatskoj, naime, izdvajanja za školstvo, pa tako i za stipendije, iznose doista neznatan dio proračuna. Za visoko školstvo, prema podacima iz strateških programa Vlade RH (još iz doba vladavine HDZ, odnosno bivše premijerke Jadranke Kosor), izdvaja se oko 2 i pol milijarde kuna godišnje, što je tek oko 2% proračuna. Za razliku od nas, europske zemlje s kojima se toliko volimo uspoređivati, izdvajaju 3-4 puta više. Ne apsolutno, nego relativno, što će reći da čak i neke manje europske zemlje, poput Slovenije, izdvajaju više od Hrvatske. O velikima da i ne govorimo.
Naravno, nije sva odgovornost na državi. Za svoje studente moraju se pobrinuti gradovi, općine i županije. No, i ta potpora je često nedostatna. U našoj županiji, na primjer, studentima je za akademsku godinu 2011/'12 bilo dostupno 13 stipendija u iznosu od 800 kn mjesečno tijekom cijele godine. To bi značilo da naša županija dijeli tek nešto više od 100 tisuća kuna godišnje. Kada usporedimo s nekim drugim iznosima, dobijemo zapanjujuće ružan podatak da svaki od čelnih ljudi županije pojedinačno dobiva više novca od svih stipendiranih studenata zajedno! Inače, stipendije su dostupne svim studentima slabijeg socijalnog stanja, studentima s invaliditetom, darovite studentima i onima čiji su roditelji stradali u ratu.
Grad Slavonski Brod ove je godine podijelio 25 stipendija u iznosu koji je ovisio o «visini godišnje planiranih proračunskih sredstava namijenjenih za studente». Tako, naime, piše na njihovim službenim stranicama. Koliko je to zaista novca, nisam uspio saznati, ali nema sumnje da iznos ne prelazi 1000 kuna. Drugim riječima, ni Grad se nije baš isprsio, izdvajajući za stipendije malo više nego za plaću gradonačelnika Duspare.
Treća opcija za studente iz Slavonskog Broda (naravno, i za sve druge) je tzv. braniteljski fond. Iz tog fonda se godišnje podijeli preko 10 000 stipendija srednjoškolcima i studentima. Korisnici stipendija mogu biti djeca svih branitelja, s tim da oni čiji su roditelji poginuli, nestali ili postali invalidi, imaju prednost. Iznos koji dobivaju korisnici ovisi o tome jesu li u srednjoj školi ili na fakultetu- srednjoškolci dobivaju 400, a studenti 1 000 kuna, dok za studente poslijediplomskih studija postoji i mogućnost nadoknade dijela školarine ukoliko prihod po članu kućanstva ne prelazi 1 965 kn.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa kroz svoje nacionalne programe podijeli nešto više od 2 500 stipendija. Kako bi se konkurirali za dobivanje njihove stipendije morate znati u kojoj se kategoriji «natječete». Naime, ima više kategorija koje se razlikuju po kriteriju dodjele. Stipendije A kategorije se dodjeljuju nadarenim studentima, stipendije B kategorije studentima deficitarnih struka itd.
Osim stipendija koje dodjeljuju razne institucije, postoje i stipendije raznih zaklada koje su najčešće financirane donacijama fizičkih i pravih osoba. Uz njih imamo i stipendije raznih privatnih poduzeća, koje stipendije dodjeljuju u svrhu vlastite promocije, a ponekad im je cilj financirati nečije školovanje i time ga zadužiti, odnosno osigurati sebi provjereno kvalitetnog radnika, a njemu ili njoj zaposlenje po završetku studija. Najpoznatija takva stipendija je tzv. Top stipendija za top studente koju je utemeljio tjednik Nacional s partnerima kao što su INA, Ingra, Vipnet i slična uspješna privatna i javna poduzeća. Fond koji oni prikupe za dodjelu stipendija često prelazi milijun i pol kuna, a odabranim studentima s 40 000 kuna pokriva sve troškove studija. Jedina kvaka je ta što, kako bi ste dobili Top stipendiju za top studente, morate doista biti Top student, osim izvrsnih rezultata na ispitima, trebali biste imati i neke zapažene rezultate na raznim natjecanjima.
Za kraj, moram priznati da me iznenadila količina i raznovrsnost stipendija na koje sam naišao istražujući ovu temu. No, mišljenja sam da to ipak nije dovoljno. Kada govorimo o obrazovanju i mogućnostima financiranja istog od strane institucija, vrijedi ona stara da «od viška glava ne boli». Pogotovo u situaciji kada se najavljuje daljnja liberalizacija visokog školstva, pri čemu bi najviše profitirale razna privatna visoka učilišta, kao što su VERN (kojeg se može smatrati pionirom na polju privatnog visokog školstva), dok bi prosječni građani RH, kojima je i današnjih 6 000 kn (kolika je, otprilike, prosječna školarina) previše, izgubili možda i zadnju nadu za bolje sutra. Kvaliteta, pak, obrazovanja na tim visokim učilištima je jedna posebna priča, o kojoj bi se mogle ispisati stranice i stranice teksta.
Kada zbrojimo sve, od malih izdvajanja za školstvo, najava ministra Jovanovića o liberalizaciji obrazovanja, odnosno o ulasku sve većeg broja stranih privatnih učilišta na naše «tržište», lošu situaciju u društvu i činjenicu da je kvalitetno i dostupno školstvo važan preduvjet napretka, ostaje nam samo upitati se – ima li nade za nas??
Više na: www.stipendije.info
