Mala i nevažna država ne može bogznašto napraviti na međunarodnom planu, ali vještom vanjskom politikom može mnogo napraviti za vlastitu dobrobit. To može biti početna teza, ali i zaključak ovog teksta. Sugovornicima, bivšim hrvatskim diplomatima i političkim analitičarima Damiru Grubiši i Boži Kovačeviću, postavili smo nekoliko pitanja. Pronalaze li se u navedenoj tezi hrvatska vanjska politika i njena diplomacija? Koliko je ta politika sposobna u pregovaranju i koliko štiti interese države koju predstavlja? Kako odgovara na svjetske krize, na rusko-ukrajinski rat, genocid u Gazi, izraelsko-iranski sukob? Kako na iste izazove odgovaraju Hrvatskoj susjedne države? Koliko je vanjska politika usklađena između Vlade i predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji bi po Ustavu zajedno s Vladom trebao sudjelovati u njezinom oblikovanju i provođenju? Zaključak sugerira da je domaća diplomacija zapuštena i da hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman uglavnom zbraja vlastite gafove.
Damir Grubiša, umirovljeni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Američkog sveučilišta u Rimu i bivši veleposlanik RH u Italiji, Malti i pri UN-ovoj Organizaciji za prehranu i poljoprivredu (FAO), kaže da se vanjska politika uvijek može ocijeniti u odnosu na van i na unutra. U odnosu na van, smatra naš sugovornik, Hrvatska vodi uglavnom defenzivnu politiku, što znači da igra na svojoj polovici terena, da ne iznosi nikakve značajne inicijative i da nema proaktivnu ulogu u grupacijama u kojima sudjeluje, poput EU-a i NATO-a.
– Hrvatska vanjska politika uglavnom se zadovoljava takozvanom autoreferencijalnošću – okrenutosti samoj sebi, u stilu: “Ne smijete me dirati, a ja ću zato biti poslušan i discipliniran.” Takva vanjska politika je izrazito vazalna, ponašamo se kao vazali nekog velikog carstva, u ovom slučaju EU-a, u odnosu prema njemačkoj predsjednici Europske komisije, te prema NATO-u i odnosu prema američkom predsjedniku Donaldu Trampu. Drugim riječima, naravno da Hrvatska nema nikakvu politiku prema Izraelu, odnosno ima onakvu kakvu priželjkuju Tramp i izraelski moćnici. Ta politika ne odražava ni interese Hrvatske ni opće interese borbe za međunarodno humanitarno pravo i suradnju, već se kao takva prirepljuje drugim moćnim politikama – ocjenjuje Grubiša.
Naš sugovornik smatra da Hrvatska, za razliku od drugih članica EU-a slične veličine, nema službu efikasne vanjske politike jer je po načelu opće koruptivne piramide u zemlji i ta služba podvrgnuta ulizništvu, udvorništvu i uhljebništvu. Kao primjer dobre politike spominje Sloveniju, za koju kaže da vodi izrazito proaktivnu vanjsku politiku s prijedlozima na području zelene tranzicije i okoliša, a prema ratu u Palestini i Pojasu Gaze s prijedlogom da EU prizna Palestinu, što je sama Slovenija već učinila, dok je Hrvatska zaglavljena u okvirima “ne talasaj”.
– Spomenut ću još jednu zemlju, puno manju od Hrvatske, koja vodi puno aktivniju vanjsku politiku, a to je Malta. Ona se aktivno zalaže za rješavanje problema imigracije, kao i za rješavanje pitanja na Bliskom istoku, dakle ne bježi od toga, dok Hrvatska, slikovito rečeno, uglavnom bježi u svoje dvorište – kaže Grubiša.
Pitamo ga na koji način hrvatska vanjska politika zastupa i brani interese vlastite zemlje. Odgovara da je ta politika uglavnom oportunistička. Profesionalni diplomati su sasvim istisnuti, tvrdi i napominje da je još 2007. autor knjige “Diplomacija kao državna služba” Zoran Pičuljan napisao da zemlja koja nema javne natječaje za popunjavanje diplomatske službe ne može pretendirati na to da ima vanjsku politiku. Grubiša podsjeća i na apsurdnu situaciju da od 2020. Hrvatska uopće ne mijenja svoje veleposlanike jer se predsjednici Republike i Vlade ne mogu složiti o tome.
– Interes Hrvatske bi trebala biti proaktivna, mediteranska, europska politika u skladu s glavnim principima međunarodnog i humanitarnog prava i da aktivno promovira načelo suradnje sa susjedima, da bude proaktivni faktor u regiji – smatra Grubiša.
Božo Kovačević, veleposlanik Hrvatske u Moskvi od 2003. do 2008. godine, upozorava da je hrvatska vanjska politika nedvojbeno određena integracijama kojima pripadamo, ponajprije EU-u i NATO savezu, ali i činjenicom da smo mala država i da u međunarodnim odnosima ne ovisi puno toga o opredjeljenjima i odlukama hrvatske vlasti. Ipak, određeni elementi vanjske politike postoje u odnosu prema zemljama iz najbližeg susjedstva, prije svega onima koje nisu u Europskoj uniji. Sa Srbijom su otvorena pitanja iz rata u bivšoj Jugoslaviji, dok je politika RH prema Bosni i Hercegovini, prema Kovačevićevom mišljenju, u prevelikoj mjeri uvjetovana zahtjevima i stajalištima HDZ-a BiH. U odnosu na Crnu Goru, nastavlja bivši veleposlanik, vidljiva je određena dinamika odnosa, gdje ipak nije jasno da li oni napreduju ili nazaduju s obzirom na to da su neke stranke koje u toj zemlji sudjeluju u vlasti bliske trenutnoj srpskoj vlasti. Naš sugovornik je mišljenja da je Hrvatska neopravdano nedavno uskratila pravo ulaska u zemlju nekolicini dužnosnika Crne Gore zbog toga što su inzistirali na donošenju deklaracije u kojoj se osuđuje i genocid u Jasenovcu, pa se pita zašto je to bilo potrebno i nije li se time Hrvatska identificirala s vlastima NDH.
Hrvatska vanjska politika uglavnom se zadovoljava takozvanom autoreferencijalnošću, okrenutosti samoj sebi, u stilu: “Ne smijete me dirati, a ja ću zato biti poslušan i discipliniran.” Takva vanjska politika je izrazito vazalna – ističe Grubiša
– Što se tiče odnosa prema Rusiji, tu je Hrvatska usklađena u ponašanju s Europskom unijom, koja je desetljećima dopuštala da njezin odnos prema Rusiji definira Amerika. Ona je forsirajući sukob s Rusijom učinila Europu kolateralnom žrtvom. Hrvatska se u kontekstu EU-a prema Rusiji katkad ponaša tako da za sebe čini štetu. Kad je došlo do vala izgona ruskih diplomata, i ona je to napravila premda nije imala nikakav povod u ponašanju tih diplomata u Hrvatskoj – kaže Kovačević.
Razumljivo je da se Hrvatska drži europske politike i NATO saveza, ali je nerazumljivo da, osobito kad u njezino ime govore ministar vanjskih poslova i predsjednik Vlade, nema svoja specifična stajališta. Ako je dakle razumljivo da hrvatska vanjska politika provodi europsku politiku, sumira Kovačević, nije sasvim razumljivo kakvi su inputi hrvatskih predstavnika na sastancima određenih europskih tijela – Ministarskom vijeću i Vijeću EU-a, jer bi ta stajališta trebala biti definirana u komunikaciji između predsjednika države i premijera i zatim poznata javnosti.
– Što se tiče odnosa prema Izraelu, tu je odnos Vlade RH jednako sramotan kao i službena stajališta EU-a i NATO saveza. Riječ je o poltronstvu premijera i ministra vanjskih poslova. Cijeli svijet vidi i zna da Izrael ne poštuje Povelju Ujedinjenih nacija, da ne poštuje međunarodno ratno i humanitarno pravo, da rutinski ubija civile, i to više desetina njih ili stotina svaki dan; da sustavno razara civilnu infrastrukturu: uništava bolnice, škole i skloništa; da izgladnjuje palestinsku populaciju i pokušava je istrijebiti. To su činjenice na koje svaki moralno osjetljiv čovjek mora reagirati, kao i svaki odgovoran državnik. Nažalost, naš premijer i ministar vanjskih poslova zajedno s dominantnim liderima unutar tog kolektivnog zapada u potpunosti su gluhi i slijepi za te činjenice. Pokazuju i da su moralno inkapacitirani kao i njima slični ljudi na zapadu – stava je Kovačević.
Osim neslaganja oko imenovanja veleposlanika, potpuna oprečnost vanjske politike Vlade i predsjednika države razvidna je u stavu prema Izraelu i njihovoj nasilnoj politici u Pojasu Gaze. Govoreći nedavno o Izraelu, predsjednik Zoran Milanović rekao je da s takvom državom i takvim državnim vodstvom ne treba imati posla. “To je naprosto zločinačka politika koja ne vodi nikamo i koja, nažalost, ima podršku Vašingtona. Netko želi izazvat svjetski konflikt, to radi nasilnički, pokvareno i radi američkim oružjem. Hrvatska treba priznati Palestinu”, jasan je bio Milanović. S obzirom na brze i dramatične promjene međunarodne političke i sigurnosne situacije, u veljači je pozvao Vladu na žurnu uspostavu stalnog sustava oblikovanja i provođenja vanjske politike. Njegova glavna ideja je uspostava Vijeća za vanjsku politiku jer je uvjeren da se na taj način najefikasnije može oblikovati i potom provoditi vanjska politika. Do danas u vezi toga nije učinjeno ništa. Kovačević kaže da je punih pet godina premijer izbjegavao izvršiti svoju ustavnu obavezu i Ustavni sud nijednom to nije detektirao kao problem.
– Premijer mora uvažiti činjenicu da predsjednik Republike ima velik izborni legitimitet, da ga Ustav ovlašćuje da zajedno s Vladom definira i provodi vanjsku politiku, koja nije samo ono što odredi jedna frakcija Europske pučke stranke kojoj pripada Andrej Plenković. Zajednička koordinacija vanjske politike je nikakva i to je protuustavno stanje – ističe Kovačević.
To je djelomično i posljedica činjenice da je Hrvatska mala i za mnoge druge u svijetu nevažna država, tumači Kovačević. Osim za zbrinjavanje službenika koji sjede po brojnim veleposlanstvima RH, čini se da ta diplomacija ničem drugom ne služi.
– U vezi s pitanjima po kojima bismo se mogli profilirati kao važna država, to nismo učinili. Riječ je o nedostatku jasnih ambicija i sposobnosti onih koji vode izvršnu vlast – kaže Kovačević.
– Sasvim bi bilo moguće zamisliti da Vlada i država funkcioniraju a da nemamo vanjsku politiku. Dapače, najveća opozicijska stranka javno govori da Hrvatska ne treba imati vanjsku politiku, nego samo međunarodne odnose. To je pokazatelj da se HDZ i SDP umnogome slažu, da pristaju na to da budemo provincija provincije i da se ponašamo kao jedna mala i nevažna županija unutar EU-a – dodaje.
Premijer mora uvažiti činjenicu da predsjednik Republike ima velik izborni legitimitet, da ga Ustav ovlašćuje da zajedno s Vladom definira i provodi vanjsku politiku, koja nije samo ono što odredi jedna frakcija EPP-a kojoj pripada Plenković – kaže Kovačević
Krajem prošlog mjeseca ministar Grlić Radman na samitu NATO-a u Hagu ponovno se, između ostalog, sukobio s hrvatskim jezikom, pa je izgovorio: “A upravo to i jamči kolektivnu sigurnost koja nam je u ovim i geopolitičkim okolnostima potrebnija više nikad nego ikad.” Prije nepunih godinu dana, u listopadu 2024. na 21. općem Saboru HDZ-a u Šibeniku, nadmašio je se samog sebe nizom kaotičnih misli, čime je još jednom pokazao da je nedorastao funkciji koju obnaša. Podsjetimo se prvih “stihova” iz njegova govora:
“Kažu da se jutro pozna da je bolje
ovaj krenuti od jutra jer ovaj
po večeri večer je takva
međutim po večeri se dan pozna.”
“Gaffeur diplomat”, francuskim rječnikom to je Grlić Radman, proizvođač gafova, domeće Damir Grubiša, što pokazuje koliko smo siromašni na tom planu predstavljanja Hrvatske.
– Vazalna, defenzivna, autoreferencijalna i marginalna – to je hrvatska vanjska politika, bolje reći mi je uopće nemamo, u tome je stvar. Mi imamo turističku politiku i na njoj je izgrađena cijela perspektiva države i njezina budućnost, koja je vrlo problematična s obzirom na širenje trećeg svjetskog rata po fazama – upozorava Grubiša.
Čvrsto (pri)stajanje uz SAD, nastavlja Grubiša, tipično je ulizništvo o kojem je u svojim djelima govorio Tomas Mur, svetac i zaštitnik političara, pa se važno informirati kako je opasno za politiku svoditi odluke na ulizice, udvorice i na naš hrvatski specijalitet – uhljebice.
Najproblematičnija stvar u hrvatskoj vanjskoj politici je, zaključuje Grubiša, podređenost trenutnim interesima vrhuške na vlasti, prema tome to nije vanjska politika, već podrepaška politika vladajućoj garnituri, a takva je i u odnosu na svjetske moćnike. To je idolatrija moći na domaćem, europskom i svjetskom planu.
