Papa Franjo ostaje vjeran odluci koja je donijela prve plodove u ožujku 2020., da učini javno dostupnima dokumente vezane uz pontifikat Eugenija Pacellija, kada je postalo moguće da istraživači zakorače u vatikanske arhive (nekad tajne) i krenu proučavati više od 16 milijuna arhivskih stranica koje su se brižljivo sređivale tijekom 14 godina (dakle odlukom Benedikta XVI.). Crkva želi pokušati pojasniti kontroverze koje se vežu uz papu Pija XII. optuženog, najblaže rečeno, za pasivnost pred Hitlerom.
Osobito se čini teškom zadaćom obraniti toga Papu od kritike da je šutke promatrao veliku akciju hapšenja rimskih Židova, što se dogodilo u listopadu 1943., nakon pada Mussolinijeva režima, kada je preko tisuću osoba iz rimskog geta provedeno u vojnu školu koja se nalazila nadomak Vatikana i odande odvedeno u Auschwitz. Samo će šesnaest Židova iz te grupe preživjeti bez da je Pacelli digao glas.
Papa Franjo je odlučan da se sazna istina.
Budući da poznajem njegovo djelovanje u Argentini, pa i kada je kao nadbiskup mojega rodnog Buenos Airesa i kardinal Katoličke Crkve prijateljevao s rabinom Abrahamom Skorkom, te su kao prijatelji često nastupali i vodili javne razgovore, bit će čitateljima poučno shvatiti odakle dolazi Papina ustrajnost.
U knjizi koju sam objavio nekoliko tjedana nakon izbora Jorgea M. Bergoglija za Papu, kao izdanje Večernjeg lista (”Franjo – Papa s kraja svijeta”, Zagreb, 2013.), napisao sam da je Franjo kao čovjek izuzetno savjestan.
Koliko je papa Franjo iskren i dosljedan, koliko on cijelo vrijeme pontifikata budi nadu govori i otvoren, konstruktivan odnos sa Skorkom. Dok je još bio nadbiskup Buenos Airesa ne samo što je prijateljevao s tim rabinom, već su redovito razgovarali pred televizijskim kamerama. (Možete li zamisliti televizijsku emisiju na kojoj bi se uživo i redovno pojavljivao zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić? Teško.)
Rabin Skorka ga je jednom pitao što misli o držanju Crkve tijekom Šoaha, na što će budući Papa (bila je to 2010. godina) kazati da mu je poznato da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti.
Rekao je ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaustu) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom ratnih godina pontifikata pape Pija XII., op. D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.” (Ove se rečenice nalaze u knjizi njihovih razgovora ”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74.).
I što se dogodilo? Jorge Bergoglio je postao Papa i naredio je da se intenzivira priprema, a onda se u ožujku 2020. i otvorili ti famozni arhivi! Valja biti korektan i navesti da su od 1. siječnja 2005. javnosti bili dostupni dokumenti Vatikanskoga tajnog arhiva iz razdoblja u kojem je budući papa Pio XII. bio nuncij u Hitlerovoj Njemačkoj.
Elem, znanstvenicima je dostupna arhivistička dokumentacija koja se odnosi na papinstvo Pija XII. sve do njegova preminuća 9. listopada 1958. godine u Castel Gandolfu. ”Ozbiljno i objektivno povijesno istraživanje znat će u pravom svjetlu i prikladnoj kritici procijeniti djelovanje pape Pacellija, svijetle kao i trenutke velikih teškoća, teških odluka, možda i ljudske i kršćanske opreznosti, što se nekima moglo učiniti kao prešućivanje…” (papa Franjo).
Tiskovni ured Svete Stolice, odnosno Vatican News izvještava da na zahtjev Pape, od lipnja 2022. Povijesni arhiv Državnog tajništva – Odsjek za odnose s državama i međunarodnim organizacijama (ASRS) dopušta univerzalni pristup virtualnoj reprodukciji cijele arhivske serije dokumenata Ebrei (Židovi, na talijanskom) koja sadrži molbe za pomoć koje su papi Piju XII. uputili Židovi iz cijele Europe nakon početka nacističko-fašističkog progona.
Arhivska serija sastoji se od ukupno 170 svezaka, što odgovara gotovo 40.000 digitalnih datoteka. Početnih 70% cjelokupnog materijala bit će dostupno već sada, prije nego što se integrira s posljednjim svescima na kojima se trenutno radi. Dokumenti se mogu pregledati OVDJE:
Je li moguće očekivati da će hrvatski katolici i drugi moći jednog dana slobodno na internetu čitati, recimo, pisma Alojzija Stepinca tijelima Svete Stolice? Pitanje mi se čini itekako opravdanim i logičnim. Za sada, nažalost, HBK ne pokazuje želju da to bude moguće.
Zagrebačka nadbiskupija ne želi dati na uvid ono što imaju o Stepincu i filtrirano puštaju u javnost neke stvari (bezopasne) iz radionice Jurja Batelje koji se bavi, kao postulator kauze, Stepinčevom propagandom, hagiografijom, a nikako znanstvenim čitanjem njegove baštine.
Ja ću danas još jednom pokazati zašto je važno moći čitati slobodno, bez tutorstva, kada postoji duh traženja istine i zašto je ta istina važna.
Svojedobno sam prijatelju Zoranu Filipoviću koji je vodio izdavačku kuću Zoro ukazao na važno otkriće o zatajenoj enciklici Pija XI. koju Pio XII. nije želio objaviti. Za nas je ta priča važna jer spaja Pija XII. (kojeg se otvoreno istražuje) i Stepinca (kojeg se istražuje indirektno).
Zahvaljujući preciznom novinarsko-teološkom istraživanju Georgesa Passelecqa i Bernarda Sucheckyja o sudbini ”izgubljene enciklike Pija XI.”, njihov tekst je objavljen u Parizu 1995. pod naslovom L’encyclique cachee de Pie XI. Une occasion manquee de l’Eglise face a l’antisemitisme (Zatajena enciklika Pija XI. Izgubljena prilika Crkve pred antisemitizmom), saznajemo da se autor teksta enciklike, američki isusovac francuskog porijekla John LaFarge (koji je doktorirao na temi američkog rasizma prema crnim osobama), po povratku s Euharistijskog kongresa u Budimpešti (od 26. do 30. svibnja 1938.) zaustavio u Zagrebu kako bi upoznao Stepinca i to po želji Pija XI.
U svojim memoarima LaFarge piše (posjedujem ih na engleskom jeziku) da je Stepinčevo držanje pred vlastima NDH i Pavelića osobno bilo kontroverzno. Posebno za komuniste koji su ga 1946. na montiranom procesu osudili na 16-godišnju kaznu zatvora (na kojem, budimo pošteni, Stepinac između ostalog plaća i ceh za kukavičluk i prešućivanja u odnosima Pija XII. s genocidnim Pavelićem i ustašama).
Godine 1954. taj isusovac opisuje Stepinca kao gorljivog branitelja vjere, prava i pravde, koji je kao neprijatelj rasizma bio uvjeren da je zauzeo prilično hrabru poziciju pred nacističkim ”konkvistadorima Jugoslavije” i pred njihovim ”ustaškim saveznicima”.
U dijelu francuskih povjesničarskih krugova vlada mišljenje da nadbiskup Stepinac nije želio osuditi hrvatsku državu, a ako je samo kritizirao njene javne čine, nije to bilo iz simpatije prema tom totalitarnom sistemu, nego da ne bi suviše jako udario institucije koje su mu se činile važne za opstanak nezavisnosti Hrvata (usp. u Xavier de Montclos, ”Les Chretiens face au nazisme et au stalinisme. L’epreuve totalitaire, 1939.-1945.”, Plon, Pariz, 1983., str. 174.).
Elem, Pio XI. je od LaFargea zatražio da pripremi tekst za encikliku. U njenom pisanju ulaze i neke Stepinčeve rečenice (zato će ih Stepinac iskoristiti u listopadu 1943. u čuvenoj propovijedi o jedinstvu rasa). Enciklika je dogotovljena i prevedena na latinski, ali Pio XI. umire (10. veljače 1939.) nekoliko dana prije zakazanog objavljivanja. Pio XII. (introniziran 12. ožujka 1939.) odlučuje ju ne objaviti. Mojom intervencijom, dakle, imamo je na hrvatskom jeziku kao izdanje izdavačke kuće Zoro (”Zatajena enciklika pape Pija XI.”, Zagreb, 2011.).
Bilo kako bilo, sasvim je pouzdano vjerovati da je Stepinac u očima Pija XI. uživao ugled prijatelja i zaštitnika Židova (o čemu također svjedoči LaFarge u svojim memoarima) koji su već tada stizali u hrvatske krajeve tražeći spas od nacističkog progona nakon Hitlerova zauzimanje Austrije.
Pio XII. nastavio je isto tako vrlo dobro misliti o Stepincu. Ali, logično je pitati se zašto je taj Papa dva puta, makar audijencije ne bile službene, primio ustaškog poglavnika Antu Pavelića (1941. i 1943.) premda je dobro znao da je ustaški režim provodio uništavanje Židova, pravoslavnih Srba i Roma, odnosno da je sam ustaški diktator bio jedan od izvršitelja nacističkog plana ”konačnog rješenja” židovskog pitanja?!
Ili, recimo: zašto je Papa berlinskom nadbiskupu Konradu von Preysingu, koji ga je molio da intervenira za Židove, odgovorio da je procjena na mjesnim biskupima? Ovakvih pitanja ima mnogo.
Želio sam istaknuti i pojasniti ulogu Alojzija Stepinca u sastavljanju nikad od Svete Stolice objavljene enciklike ”Jedinstvo ljudskog roda” (Humani generis unitas) pape Pija XI. Kardinal Bozanić i njegovi propagandisti (Juraj Batelja i drugi) nikako da odgovore na pitanje kako to da je 1938. Stepinac (kako svjedoči LaFarge i kako je mislio Pio XI.) savršeno dobro shvaćao opasnost rasizma, ali je 1941. ostao nijem pred ustaškim rasizmom?!
I tako, neće se u godinama koje slijede nakon otvaranja Pacellijeva arhiva samo odgovoriti na pitanje je li ”Hitlerov Papa” ipak veliki čovjek u zlim vremenima (u što mnogi čisto sumnjaju), nego i za nas na puno važnije pitanje: ako je ratni sarajevski nadbiskup Ivan Šarić zapamćen kao hulja jer je otvoreno i žustro, premda je znao za užasne zločine, podržavao ustaški režim i Antu Pavelića, hoće li zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac ipak biti obilježen kao osoba koja je radila nedopuštene i, kako je napisao pokojni patrijarh Irinej papi Franji u pismima koje sam prvi objavio i dao široj javnosti, ”stravične kompromise kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom”?
Hoću reći, čini se da hrvatski (nad)biskupi dobrano kasne s ozbiljnom, dubokom i temeljitom refleksijom i analizom, a potom i isprikom prema Židovima, Srbima, Romima, antifašistima… Onom vrstom priznanja o kojoj je nadbiskup i kardinal Bergoglio govorio rabinu Skorki.
I na ovo se nema što više dodati. Za sada.
Moglo bi se, dakako, umjesto nuđenja praznog blebetanja, konačno dogoditi da većina (nad)biskupa tretira svoje vjernike na hrvatskom i inom govornom području kao zrele osobe kojima su dužni ponuditi istinu o kojoj govore arhivi, što Franjo čini otvarajući arhiv Pija XII. Ako ih zanima Stepinac, kako kažu, zašto ne otvore arhive?
Polako ljudi, ne žurite s osudama, ja samo novinarski razmišljam, k tomu i kao politički teolog, ili teolog političkog. I to na temelju riječi pape Franje koje dobro poznajem i još bolje pamtim. Osobito razumijem da je papa Franjo zaustavio Stepinčevu kanonizaciju (pa i proces beatifikacije pape Pija XII. Premda je Benedikt XVI. 19. prosinca 2009. priznao Pacellijeve ”herojske kreposti”!) jer ima prigovor savjesti (premda je istina i to da, načelno, papa Franjo drži da je Pio XII. bio dobar papa, hrabar koliko se moglo i da je formalni razlog što do beatifikacije još nije došlo što se još nije dokazao čudo po njegovom zagovoru). Elem, stvari nisu jasne, nisu dovoljno dokumentirane, odnosno dokumenti nisu adekvatno proučeni i treba to sada učiniti. Zato je Franjo početkom 2014. službeno najavio da je nakanio otvoriti arhiv o kojem je riječ.
Ako je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranjen vrlo važan doktorat Nataše Mataušić koja demistificira i ulogu Stepinca u spašavanju djece žrtve ustaškog terora u akciji Diane Budisavljević (bio sam na toj obrani i pročitao sam taj doktorat), zašto bi bilo teško razmišljati o doktoratu koji bi hrvatski teolog obranio imajući kao temu Stepinca u odnosu na Pija XII. ili Stepinca u odnosu na Državno tajništvo Svete Stolice tijekom Drugog svjetskog rata ili, još konkretnije, tijekom NDH?
Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala ili povijesnih prijestupa stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je.
Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. Što je vrlo krivo. I potvrđuje njenu irelevantnost. Svaki put kada se crkvena osoba pokazuje kao negator istine, on Crkvu unakazuje. Tako je bilo, dobro znamo, dok se ili zbot toga što se zataškavala pedofilija u crkvenim redovima.
Papa Franjo se nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Govorio je istinu nama bogoslovima u San Miguelu kod Buenos Airesa 1986. (npr. istina o argentinskom društvu i našim problemima), govori ju i danas, ne bježeći ni pred kojim izazovom ili provokativnim pitanjem.
Crkva se (kao i ona koa živi u Hrvatskoj) očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ona se kod nas, usuđujem se reći, osim toga boji da njeni vjernici istražuju tabu teme i sami donose zaključke po pravilima akademskog rada.
Ipak, razloga za nadu ima. Djeluje jedan (nad)biskup koji se ne boji istine. Zove se Mate Uzinić, hoće uskoro i u Riječkoj nadbiskupiji, to jest u Lovranu (nakon što je to dva puta napravio u Dubrovniku), ponuditi studentima priliku da razgovaraju o teologiji slobodno i u slobodi, bez obzira na konfesionalnu pripadnost.
Vjerujem da će prilika biti više. I više takvih pastira. Vjerujem da ćemo svi zajedno stvoriti klimu dijaloga i međusobnog poštovanja, da će se shvatiti da crne liste i zabranjene, tabuizirane teme, ne donose sreću i da to ne stvara zdravu atmosferu. Jer možete moje ime, na primjer, cenzurirati u Glasu Koncila, ali ne možete ušutkati Autograf i tako dalje. Istina će se kad-tad negdje probiti na površinu. Nećete ju izvući van vi? Lako za to. Naći će ju netko od mnogih istražitelja koji sada čitaju, proučavaju… Ili će to učiniti sutra. I ja se bavim Stepincem, ima četvrt stoljeća. Možda i meni uspije ponuditi dobro argumentiranu sintezu.
Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva (i dobra, relevantna teologija ili kršćanska publicistika) utemeljuju u istini i slobodi. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Isusova smrt na križu, koji se predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Do kraja, i bez kraja, bez kalkulacija, bez kukavičluka, bez kunktatorstva, bez polovnih rješenja.
Kao što se Isus ponašao kada je ljubio na način da je želio zagrliti sve bez iznimke, tako i oni koji sebe nazivaju novinarima ili teolozima ili povjesničarima ne smiju izbjegavati istinu, najprije onu o njima/nama samima.
Budim se i spavam mirno jer znam da mi na Autografu sebe gledamo bez potrebe da mistificiramo i izvrćemo. Takvi su naši tekstovi: iskreni, duboki, nedvojbeni, neporecivi, neoborivi.
Gospodo draga, otvorite sve arhive!
