Hrvatska je ranih 1990-ih godina najprije pustila svoje ratne razbojnike da opljačkaju bankovne trezore zatečene dolaskom Franje Tuđmana na vlast. Opljačkane je banke potom tadašnja „državna politika“ dokapitalizirao s 85 milijardi kuna svojih građana, sada otjeranih na prosjački štap, te ih za pet milijardi kuna prodala današnjim stranim gazdama. I sada ministar financija zdvaja u očaju: građani i država pali su u dužničko ropstvo!
Piše: Marijan Vogrinec
Novi hrvatski Slavko Linić, doskorašnji zamjenik ministra financija Boris Lalovac, šokirao je u emisiji Hrvatskog radija „Poslovni tjedan“ samo genetske hlebince. Objavio je da su građani u dužničkom ropstvu! Kao da već dugo ne osjećaju taj nož pod grlom, a nitko im ne želi pomoći. Kazao je da je postalo toliko kritično da vjerovnici/banke više neće moći naplatiti ni glavnicu, a kamoli kamate. Pa, što onda!? Bankari su pod klijentima jamu kopali, pa je logično da su u nju sami upali. Rizik je rizik! I onoga koji daje i onoga koji uzima, pa je logično da se i posljedice dijele na oba partnera. Problem nije nastao isključivo krivnjom dužnika, nego i nezajažljivom lakomošću novčarskih ustanova te kratkovidnom i socijalno beskrupuloznom „državnom politikom“, koja otpočetka nije smjela dopustiti neravnopravan odnos.
Politika je, praveći se tržišno svjesnom u neoliberalnoj vizuri, držala svijeću bankarima dok su izmišljali najrafiniranije modele pljačkanja građana. Dodvoravanjem političkim gazdama i međunarodnim interesnim lobijima vlasnika banaka-kćeri (a sve su u stranim rukama, osim Hrvatske poštanske banke), i HDZ-ove su i SDP-ove vlasti žmirile nad notornom činjenicom da banke korozivno nanose državi dugoročno zlo. Enormnim su svotama svjesno i namjerno podčinjavale novčano onemoćale građane i poticale bezveznu potrošnju uvezenih (iz svojih matičnih zemalja!) potrošnih dobara. Nisu ulagale u gospodarstvo i razvoj Hrvatske.
Hrvatska radi, Njemačka ne boj se gladi!
Što drugo znači 300 posto dopuštenog minusa uz 12 posto kamate na tekućem računu u odnosu na stalna mjesečna primanja, nego robovske okove klijentu!? Čak i kad banka „majčinski brižno“ dopušta klijentu i nešto nižu kamatu: 10,98 posto za vjernost ili koju lipu manje zbog obilnijeg paketa usluga. Mjesečno se dug, trenutkom uplate plaće ili mirovine, smanji za samo trećinu, a dvije trećine ostaju za bildati visokom kamatom bančinu zaradu. Plus kamata na svaku novu kunu minusa, jer se podmirena trećina duga odmah počinje topiti i podebljavati obvezu banci do dopuštenih 300 posto! Od nečega se mora živjeti i plaćati režije. Tako banka drži svog dužničkog roba kao kokoš nesilicu, kravu muzaru ili sličnu živinu: hrani ga tek toliko da ostane na životu, a unosno prodaje jaja, mlijeko…
Praktično, ne dobije li na lutriji, ne naslijedi li ujaka milijunera iz Amerike ili drukčije ne namakne novac izvan redovnih primanja, dužnički rob nema šanse dok je živ skinuti sa sebe bančinu šapu. Još je gore rješenje novim kreditom zatvoriti stare dugove. Dužnik mora stalno biti dužan i plaćati kamatu, osim da tri mjeseca zaredom ne jede, ne pije i ništa ne plaća kako bi ostavio banci svaku redovnu lipu za poravnanje duga. Teorijski, tek bi tada bio na „pozitivnoj 0“ i pred životnom enigmom: kako bez ijedne lipe preživjeti idućih mjesec dana? Jedino opet podići kredit i – sve ispočetka! Robovski okovi su tu.
Ali nije tako u zemljama majkama hrvatskih novčarskih kćeri. Tamo su kamate na razne oblike posuđenog novca i do deset puta niže! Od 200-300 do 1000 i više posto! Tamo bankarima ne pada na pamet, recimo u Njemačkoj, raditi nešto što se ne sviđa Angeli Merkel i vladajućim političarima, jer bi u protivnom riskirali masovni bunt građana i glatko izgubili izbore. Ne pada im na pamet zelenašenjem izazivati i Bruxelles i Strasbourg. U Hrvatskoj i ostalim zemljama ex-Jugoslavije može, čak uz (prešutnu) potporu svojih državnih vlasti. Hrvatska radi, Njemačka ne boj se gladi!
Hrvatska je, primjerice, ranih 1990-ih godina najprije pustila svoje ratne razbojnike da opljačkaju bankovne trezore zatečene dolaskom Franje Tuđmana na vlast. Povlašteni i povjerljivi pojedinci (npr. bivši general Vladimir Zagorac) dolazili su s običnim priznanicama nekog iz vrhova vlasti direktorima banaka i na ruke preuzimali milijunsku deviznu kešovinu. Tko je to s kim dijelio, može se sasvim pouzdano pretpostaviti. Šleperi zatečenih jugodinara odvoženi su u BiH i tamo zamijenjeni za tadašnje dojčmarke. Za čiji račun? I to je javna tajna. Mnogi takvi danas raspolažu nezamislivim bogatstvom.
Opljačkane je banke potom Tuđman dokapitalizirao s 85 milijardi kuna svojih građana, sada dužničkih robova, te ih za oko pet milijardi kuna prodao današnjim stranim gazdama. Fantastičan osjećaj za trgovinu od kojeg zastaje dah! To se dogodilo i s telefonijom, koncesijama na autoceste, trgovinom, najunosnijom turističkom infrastrukturom… Stranci su odmah postavili domicilne Hrvate, sve odreda iz Tuđmanovog HDZ-a, na čelna mjesta i dali im plaće sa stavke „uzmi koliko želiš“. U Hrvatskom telekomu (tvrtka-kćer njemačkog Deutsche telecoma) obreo se doseljenik iz Kanade Ivica Mudrinić s bruto plaćom od oko 160.000 kuna mjesečno, u Privrednoj banci Zagreb Božo Prka, u Zagrebačkoj Franjo Luković…
Hrvatska, navodno, ne zna s bankama, pa ih se moralo prodati/privatizirati, a Hrvati u njima znaju do krvi derati sunarodnjake za stranoga gazdu!? Slična se notorna budalaština o tome kako je država loš gospodar opetovala pri svim rasprodajama „obiteljskog srebra“: farmaceutskog diva Plive (s njezinim svjetskim Summamedom), naftne industrije Ine (za sramotnih 505 milijuna dolara!), telekomunikacijskoga giganta Nikole Tesle (švedskom ericssonu)… Sada je ta mantra nafutrana famom o prezaduženosti, pa se mora dati strancima 1100 kilometara najmodernijih autocesta u Europi (za oko tri milijarde eura) i sve ostale od 300.000 državnih nekretnina.
I što sada kad je sve otišlo u onu stvar!? Kad se pokazalo da je car gol i da je sva ta nečasna rabota proizašla iz ekonomističkog laboratorija neoliberalnog kapitalizma, s dvojicom bogova opasnih namjera: tržištem i profitom. Nema tu čovjeka i socijalne osjetljivosti, samo bolest zgrtanja novca. Više, još više, još i još… SFR Jugoslavija sa svojom „trulom ekonomijom“ i „bankrotiranim novčarskim sustavom“ srednje razvijene europske zemlje nije nam valjala. Navodno, željeli smo kapitalizam. Kruha nad pogačom? I evo ga, doduše umrljanog pljačkom narodne imovine, krvlju i ratnim smradom, ali – tu je! „Imamo Hrvatsku!“ – kliktao je Otac Domovine (sic!) Franjo Tuđman prepukla glasa s kninske tvrđave. Ali građanima u njegovoj Hrvatskoj već ponestaje i kruha, a pogaču mogu kusati onih pet posto prebogatih, kojima se ostvario u vilama i na računima „tisućljetni hrvatski san“. To je njima naša borba dala!
Kaže ministar Lalovac: dugovi građana i tvrtki eksplodirali su lani, a ove godine lavina se smrtonosno nastavlja obrušavati! Koncem svibnja, podupiru ga pedantni statističari, „ukupna svota ovrha nad novčanim sredstvima pravnih osoba, obrtnika i građana dosegnula je 59,6 milijardi kuna“. Građane zapada 27,1 milijarda duga plus 24,2 milijarde kamata te 12 milijardi kuna zateznih kamata (44 posto glavnice)! „Ove brojke govore“, naglasio je Lalovac, „da su građani i poduzeća ušli u dužničko ropstvo.“ Više od 300.000 običnih smrtnika ima blokirane tekuće račune.
Država i tržišni odnosi
Budući da su to pretežno obiteljski ljudi i da mnogi imaju dvije-tri, pa i više raznih kreditnih i debitnih kartica, onesposobljenih crvenilom, nesreća dužničkog ropstva epidemijskih je razmjera. Izravno pogađa više od milijun žitelja Bijedne naše. Država je šutke omogućila bjelosvjetskim zelenaškim centrima financijske moći da godinama nekontrolirano rade o glavi njezinim građanima i razaraju nacionalnu ekonomiju. Sada je najodgovornija i za sanaciju štete. Mizaru, Kikazaru i Iwazaru više nemaju što tražiti u Hrvatskom saboru, u Banskim i Predsjedničkim dvorima. Nisu ni smjeli dobiti hrvatsku vizu 1990-ih godina, ali…
Dubrovačka Republika, recimo, zabranila je ropstvo – prva u Europi! – još 27. siječnja 1416. godine, a hrvatski su ga „državotvorni“ veleumovi počeli obnavljati tek što su zakoračili na klimavo brvno na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće!
„Može se govoriti o tome smije li se država miješati u tržišne odnose, no ove brojke govore da nema tržišne ekonomije i da država mora zaštititi slabije kako bi izašli iz dužničkog ropstva“, naglašava Lalovac. Kažu da je i put u pakao popločan dobrim namjerama, pa i ministrova „odlučnost“, ako ništa drugo – dobro zvuči. No, te su namjere iste sekunde čim ih je izgovorio udarile o armiranobetonski zid drugoga gosta u emisiji Hrvatskog radija, direktora Hrvatske udruge bankara Zlatka Bohačeka. Nema govora o tome, kaže, da država dira u ustaljenu politiku bankarskih kamata ili da se dopusti dužnicima najprije otplaćivati kreditnu glavnicu, a potom kamate! No, prva saborska rasprava o tome sredinom tjedna dala je potporu Lalovcu.
U zaštiti uvezenog zelenaškog interesa, koji je ropski sapleo i građane i cijelu zemlju, dodatan su snažan osigurač vlasti država, gdje su sjedišta vlasnika banaka-kćeri koje su „proizvele“ dužničko ropstvo. A to su Austrija, Italija, Njemačka, Francuska… Kancelarka Angela Merkel je već dolazila u Zagreb držati lekcije tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor o tome kakav tretman Banski dvori imaju omogućiti njemačkom kapitalu. („Jeste li 1990-ih u bunilu pjevali ‘Danke Deutschland’ i podizali spomenike na Braču našem gospodinu Genscheru!?“) Hoće li ministar Lalovac imati petlje stati pred novčane gazde kad u Europskoj komisiji počnu zavrtati nosom: „Hrvati, nesretni Hrvati! Zar ne možete svojim balkanskim mozgovima razumjeti tržišnu demokraciju?“
A ta tržišna demokracija podrazumijeva da su strane banke – i usred najcrnje hrvatske recesije – u stalnom plusu. Zarađuju na ovdašnjoj bijedi, ne dijele sudbinu domaćega gospodarstva i građana. Istina, profiti su im zbog smanjene potrošnje, pada BDP-a i sloma gospodarstva pali tridesetak posto, ali i dalje dvije trećine dobiti odlijevaju kroz dividendu u svoje matične zemlje. Najveći je odljev zdravog novca iz bankarskog, sektora novčarskog posredovanja (osim osiguranja i mirovinskih fondova) te Hrvatskog telekoma i ostalih mobilnih operatera. Nešto manje od pet milijardi kuna godišnje. Od 1993. godine se više od 70 posto stranih ulaganja u Hrvatskoj odnosilo na bankarski sektor, koji i bez motike najbrže, višestruko vraća uloženo. Država je pucala po svim šavovima, a građani su zaglavili u dužničkom ropstvu.
Guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić ovih je dana u HTV-ovom Dnevniku 3 kazao kako banke trenutno raspolažu sa šest-sedam milijardi kuna viška likvidnosti, da taj novac drže u HNB-u za 0 posto kamata, a „mogu ga plasirati poduzećima i zarađivati šest posto više“.
Pa, zašto to ne učine? Strancima nije u interesu da Hrvatska bilo što proizvodi za svoje potrebe i za količinu/vrijednost te proizvodnje smanji uvoz bofl robe iz njihovih zemalja. I analogno poveća postotak nezaposlenosti u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Zato će građanin bez pola muke dobiti bankovni kredit za kupnju njemačkog, talijanskog ili francuskog automobila ili potrošačku karticu Bille, Kauflanda ili Lidla, ali ni za živu glavu povoljan novac za pokretanje neke proizvodne djelatnosti u kojoj će još i otvoriti nova radna mjesta.
Razvijeni i bogati Zapad primjenjuje istu logiku na cijelom europskom Jugoistoku. Što će tim zabitim Balkancima industrija, samodostatna proizvodnja hrane u agraru, respektabilniji stočni fond, vlastite jake banke koje će servisirati gospodarski razvoj, potentna ekonomska strategija, razvijena socijalna samosvijest i tako neke blagodatne „gluposti“? Umislit će si da mogu bez nas dobro živjeti od vlastite pameti i za svoj račun!? Unosnije je držati ih u dužničkom ropstvu, o kruhu i vodi, međusobno ih posvađati i podijeliti da umiru od straha, politički im naobećavati vile i kule… „Budete li dovoljno radišni i štedljivi, jednog dana ćete uploviti u sretnu luku.“ Malo morgen!
Ako vrijedno radim, misli naš prostodušan čovo, hoću da mi sada i ovdje bude dobro i da moja djeca imaju koristi od mog znoja! Ne na obećanom onom svijetu, koji nitko nije vidio, a profesionalni duhovni posrednici telale kako postoji. I masno to naplaćuju! Nismo u crkvi, pa ćemo tupavo moliti gipsane kipove i kičaste slike da nam podare sreću i zdravlje! Nikakvi psalmi i ajeti novčarskih robovlasnika neće prezaduženima raskinuti okove. Ni vratiti pokradeno. Prema podacima organizacije Global Financial Integrity iz Washingtona, iz Hrvatske je nezakonitim financijskim kanalima (kriminal, korupcija i porezna evazija) samo od 2001. do 2010. godine izneseno najmanje 15,2 milijarde dolara. Da se kojim čudom vrati samo pokradeno od osamostaljenja države, hrvatski javni dug bio bi vraćen u hipu zajedno s kamatom, a dužničko ropstvo postalo mračna prošlost.
„U knjigama smo učili: ne dirajte tržišnu ekonomiju, ali ovo sada je izvanredno stanje“, smatra ministar financija. „Kamate, naročito zatezne, građanima su velik problem. Njihovo obračunavanje nije ujednačeno. Zato se moraju regulirati i ograničiti zakonom. Ovo stanje negativno utječe na sve društvene procese, što je znatno veća šteta od dijela dobiti kojeg bi se banke morale odreći radi općeg društvenog dobra.“ Prema predloženim novim paragrafima o kamatama, koje podržavaju u Hrvatskom saboru i vladajući i oporba, stopa za tvrtke ne bi smjela biti viša od 12,35 posto, a za građane od 11,35 posto. Isto tako, najprije bi se otplaćivala glavnica kredita, a potom kamate.
Laboratoriji na Wall Streetu i u Londonu
Sada je obratno. Banke najprije uzimaju kamatu, čija je stopa najveća u prvom dijelu otplate duga, te je brže-bolje opet unosno plasiraju u nove kredite i zelenaški se bogate visokom kamatom na kamatu. Uzimaju hipoteke, ovrhama bacaju cijele ovitelji na ulicu i eksponencijalno „proizvode“ masovnu bijedu. „Vlada mora zaštititi slabije, ali ovo je pogrešan način“, usprotivio se Zlatko Bohaček državnom blagajniku Borisu Lalovcu. „Hrvatske banke moraju poslovati po pravilima EU-a. Unija jako pazi kako banke raspolažu novcem. One ne mogu davati šakom i kapom.“ Kako će to Bohaček misli da će Unija stati na stranu bankarske pljačke hrvatskih građana? Nije li Hrvatska već godinu dana članica Unije, pa bi bankarska pravila ponašanja, bez obzira tko je i odakle je vlasnik, morala biti ista na cijelom području EU-a!? Na to je hrvatska vlast morala obvezati strane bankare kad su došli poslovati u ovu zemlju! A nije.
Tko kaže da banke moraju davati šakom i kapom!? Ne moraju. Ali također ne smiju grabiti šakom i kapom što im ne pripada, ako time izravno ugrožavaju egzistenciju ljudi u sredini u kojoj posluju i opstanak njihove državne zajednice. Banke to čine u skladu s neoliberalnim kapitalističkim obrascem distribuiranim u svijet iz novčarskih laboratorija na Wall Streetu i Londonu. Svetinja su tržište i profit, a ne ljudi sa svojim socijalnim potrebama! Zato se i Bohaček, braneći bankarsku pljačku i opravdavajući dužničko ropstvo kao nešto sasvim prirodno, poziva na „zakone tržišta“, gdje „zatezna kamata motivira dužnika da plati dug i ona se mora ugovarati“. Ništa se, gospodine Bohaček, ne mora; samo se mora umrijeti. Tko prije, tko poslije.
Hrvatska, dakako, nije jedina zemlja na brdovitom Balkanu, pa ni u širem krugu tranzicijskih država, koja se opasno trese u dužničkom ropstvu. Slovenski list Dnevnik piše početkom svibnja, a prenose svi važniji mediji u regiji, da svim zemljama ex-Jugoslavije prijeti dužničko ropstvo zbog javnog duga većeg od 90 milijardi eura. Prije raspada zemlje „bratstva i jedinstva naroda i narodnosti“, ukupan je njihov javni dug iznosio samo oko 20 milijardi. Gotovo pet puta manje! Rekorder je po javnom dugu Slovenija s 28,8 milijardi eura, a slijede Hrvatska (28,7), Srbija (20), BiH (5,5), Makedonija (2,7) i Crna Gora (1,7 milijardi eura).
Suradnik Instituta ta tržišno istraživanje Saša Đogović smatra da je raspad SFR Jugoslavije „destruktivno utjecao na industriju, proizvodnja je smanjena te je znatno pala konkurentnost u gospodarstvu i poduzećima“. Ulazak stranih banaka na područje ex-Jugoslavije nije pomogao da bivše republike čvršće stanu na nove državne noge, nego ih je opteretio kreditima. Dugovi su se nekontrolirano gomilali zaslugom nesposobnih i nesavjesnih vlasti, a skupo (lihvarska kamata!) posuđeni novac uglavnom se topio na dva načina: defektnim servisiranjem naslijeđenih državnih obveza s naglaskom na kruhu bez motike te kriminalno-sofisticiranim preusmjeravanjem nezarađenog u privatne džepove.
Time su bjelosvjetski financijsko-politički hohštapleri debelo unovčili raspad jedne srednje razvijene europske države kakva je koncem 1980-ih godina već bila SFR Jugoslavija. Narode su nahuškali jedne na druge i prema novoj preraspodjeli neokolonijalnih interesa gurnuli u ratni oganj, a potom se brzinski ubacili na to područje i prisvojili sve što je vrijedilo i bilo trajnije isplativo. Dužničko ropstvo država i njihovih građana samo je gruba slika i prilika neokolonijalizma pod zavodljivom demokratskom krinkom.
Izvor: tacno
