Čemu će odskora služiti sva ona brda, polja i obrasle kuće radi kojih je onomad onoliko ljudi zaginulo? Vjerojatno tek žicanju proračunskog novca za asfaltiranje lokalnih prometnica po kojima će onda besciljno i bespotrebno jurcati lokalni načelnici i župnici u kožom tapeciranim limuzinama
Vjerujem da su mnogi od vas proteklih dana na nekom od domaćih portala primijetili tekst - a većina ih ga je prenijela - o opsežnoj analizi aktualnog duhovnog stanja u Hrvatskoj, objavljenoj na njemačkom javnom radiju Deutschlandfunk. Vjerujem, također, da je većina među vama odustala od čitanja čim je vidjela naslov, neku od varijacija na ključnu tezu: 'Hrvatska klizi u desnilo i povijesni revizionizam, pod diktatom Crkve i vlasti'.
Velik vas je dio, pretpostavljam, istog trena odustao od otvaranja članka uz rezignirani komentar 'Da, i? Imate li nešto novije od toga?', baš kao što vas je zacijelo i gomila preskočila to štivo uz psovku na račun domaćih izdajnika i šoroševsko-vučićevskih plaćenika koji nekad prijateljskoj Njemačkoj podastiru apsolutno lažne informacije iz jugočetničke propagandne mašinerije.
Među onima koji su ipak kliknuli na naslov i krenuli čitati, dosta vas je odustalo vidjevši, ruku na srce, sasvim poznate teze, bjelodane dokaze i precizne dijagnoze recentne hrvatske zbiljnosti. Tek su rijetki, među koje se ubrajam, imali neku ludu potrebu dočitati taj tekst do kraja, a još su rjeđi oni - među koje se također svrstavam - koji su u cijeloj toj mračnoj šumi razaznali jedno stablo od rečenice, golemu sekvoju, baobab, što li već, čija krošnja natkriva cijelu današnju Hrvatsku i svih 27 godina naših života otkako je započeo rat.
Taj famozni i predivni, svirepi i bešćutni, nedodirljivi, neupitni i beatificirani, kažu 'Domovinski' rat. Tu rečenicu, veću od ijednoga stabla u registrima Hrvatskih šuma, izgovorila je njemačkim novinarima kolegica po peru Slađana Bukovac, opisujući aktualno stanje u glinskome kraju, gdje uglavnom više nema Srba, ali ga napuštaju i hrvatski prognanici iz Bosne, kojima su tamo dodijeljene i kuće i zemlja. Kaže kolegica u toj tragičnoj rečenici: 'Komično je da taj teritorij za koji se ratovalo danas više nikome ne treba'.
Ako niste istog trenutka osjetili gorkost u ustima, led u kostima i žmarce po koži, dopustite mi da ponovim dozu: 'Komično je da taj teritorij za koji se ratovalo danas više nikome ne treba'.
Kolegica Bukovac govorila je o Glini i okolici, Banovini koju dobro poznaje, ali - koje to 'područje od posebne državne skrbi' ne dijeli istu sudbinu? Gdje to u Hrvatskoj tu zemlju - natopljenu krvlju prvih žrtava, potom pobunjenika, okupatora i oslobodilaca - itko želi obrađivati, napučivati, ploditi i od nje uživati? Gdje su danas sve te Varivode, Đevrske, Četekovci, Apševci, Dumače, Krnjaci, Otišići, Kruševa, Stankovci, Bobote, Kusonje, Okučani, Sunje, Tušilovići, Grubišna Polja, Đulovci, Nuštri, Glibodoli, Saborska, Topuska, Kukuruzari, Marinci, Kljaci, Otrići... sva ta sirota zaboravljena mjesta, i još stotine drugih, u kojima se i ginulo i ubijalo, i napadalo i branilo, a da danas, četvrt stoljeća kasnije, kad dođete tamo, stanete, osvrnete se i ne možete domisliti - a čemu zapravo? Zašto točno? Ako ni dva desetljeća od pobjede i uspostave mira ne znamo što bismo s tim ogromnim područjima, s možda i četvrtinom državnog teritorija - zašto su ga pobunjeni Srbi onomad onoliko htjeli i zašto je Hrvatima bilo toliko stalo da ih u tome spriječe? Zašto smo oslobađali nešto što nam, očito je, uopće ne treba, nešto do čega nam je stalo neusporedivo manje nego, ne znam, Ujedinjenom Kraljevstvu do Falklandskih otoka?
Naravno, zato što je to teritorij samostalne i suverene, međunarodno priznate Republike Hrvatske, članice svih relevantnih međunarodnih organizacija i potpisnice gotovo svih međunarodnih konvencija.
I?
Zbog čega još?
Pa eto, khm, kako biste mi to glupome objasnili, eto, da bi tu ljudi živjeli slobodno.
Da?
Od čega slobodno? Od čega živjeli? Zašto ipak više ne žive tu, zašto ne uživaju u toj, takvoj i tolikoj slobodi? Zašto se u raseljena sela i izmještena mjestašca vraćaju tek rijetki Srbi, zašto je sve više prognanih i dognanih bosanskih Hrvata koji odlaze i iz to malo sirotinje što im je bez naknade data na plodouživanje? Zašto sve manje ljudi želi živjeti na teritoriju koji je, kako vrijeme ide, onomad branilo sve više i više tisuća branitelja?
Ne kažem, ni slučajno, da nije trebalo braniti avnojevske granice Hrvatke. Samo pitam: i, što sad s njima, dva desetljeća otkako su obranjene? Čemu će one točno služiti kad umre ili odseli i zadnji žitelj uz njih? Hoće li im jedina svrha biti da se duž te opustjele crte jednoga dana posadi što više limenih kućica sa šengenskim oznakama, nabavljenih preko namještenih natječaja za nečijeg šuru koji proizvodi kontejnere i neprobojne rampe? Pa onda za namještanje, u tim šengen-kontejnerima, svih onih kladioničarskih aspiranata koji su se, karta kanta, svojim povlaštenim koeficijentima baš za ovo borili?
Čemu će potom služiti sva ona brda, polja i obrasle kuće iza tih rampi, ovo sve s naše strane? Sva ta brda, polja i kuće radi kojih je onomad onoliko ljudi zaginulo? Vjerojatno tek žicanju proračunskog novca za asfaltiranje lokalnih prometnica po kojima će se onda besciljno i bespotrebno naganjati lokalni načelnici i župnici, u kožom tapeciranim limuzinama sa službenim vozačima, dobro grijanim sjedalima, četverozonskim klima-uređajima i aluminijskim naplatcima.
Dobro, hajde, ne moraju biti baš aluminijski. Glavno da su naplatci. I da se redovito servisiraju. Nema do naplataka.
