Zakon o jeziku je bljutava nacionalistička, polit-ideološka podvala tzv. desnice koja bi da se tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena vrti u tzv. NDH-2 orbiti represivnoga i jezičnog čistunstva.
Nakon što su besposleni popovi tzv. opasnih namjera iz vladajućih HDZ-Plenkovićevih krugova poželjeli, pa navalili „srediti“ medije nekakom, je li, zakonskom normom kojom se „samo nastoji uvesti red“ među „neredom“ djelatnosti tzv. sedme sile, Bijedna je Naša pod pritiskom tih istih popova sada u napasti da ju država ulisiči i zakonom o jeziku, pa… Toj glupavoj birokratskoj svijesti, je li, koja uporno mamuza iznemoglo kljuse žarke želje za kontrolom svega i svačega, pa i toga kako ljudi (ne) smiju pisati i govoriti – što jest, a što nije „hrvatski“, a ne može drukčije, već isključivo „hrvatski“, itsl. – nikako da pojmi kako životnu zbílju ne mijenjaju zakoni, nego ljudi. Slobodnom voljom ili prirodnom logikom. Kada požele, silom ne. Polit-ideološko zadiranje u materinski jezik nikad nije imalo koristan učinak, pa neće ni sada kad vladajuća HDZ-Plenkovićeva saborska tzv. stabilna većina direktivnim automatizmom najesen izglasa zakonske paragrafe o hrvatskom jeziku. Na neumrli i već s bradom snažan poticaj jezikoslovne tzv. konzervativne, tvrde, radikalne, ekstremne ili kako već desnice s perjanicom u Matici hrvatskoj književnika Mire Gavrana. Kojem svaka čast i kapa do poda na zaista vrijednoj spisateljskoj hiperprodukciji i statusu u hrvatskoj književnosti, ali ne i polit-ideološkoj orijentaciji. To je ipak stvar osobnog izbora i javne referencije tog izbora.
Hrvatski će živi jezik sa svom svojom dijalektalno i idiomski razgranatom nervaturom živjeti među ljudima, a Zakon o jeziku će tavoriti u prašini državne pismohrane – kao tisuće inih koji se također ne provodeAko je jezik ljudima alat koji im služi za međusobno suobraćanje, bolje razumijevanje, suradnju, stvaralaštvo i kvalitetan suživot na osobnu, pa zajedničku i opću korist, njime se trebaju baviti stručnjaci, jezikoslovci eda bi pratili/registrirali prirodni razvitak toga trajno promjenljivoga živog organizma u svom prirodnom okolišu, među živim govornicima bez kojih ni jezik više nije živ, otkud pravo kojekakvim režimlijama polit-ideološke nastranosti, trenutno u poziciji vlasti/moći, birokratskom samovoljom tzv. opasnih namjera oktroirati živim govornicima svoju samovolju. Siliti ih na „pravilan govor“, „nacionalno ispravan“, polit-ideološki „poželjan“, jezično „korektan“ unutar zadane plemenske zajednice samo zato da bi se u najvećoj mjeri ili sasvim, umjetno, programirano razlikovao od jezika čak rasno bratske, srodne ili bližesusjedne zajednice. Ljudi govore kako govore i imaju prirodno pravo govoriti kako govore – u svom domu, selu, gradu, pokrajini, državi… – i to kako govore logično drže materinskim jezikom što su ga usisali s majčinim mlijekom. (Pravopis je nešto drugo: stručni dogovor, konsenzus o pravilima kako će mišljeno/govoreno biti zapisano.) Međutim, nikakva politika, režim, ideologija, prisila, prijetnja, zakon ili koja ina „viša“ volja ne smiju niti imaju moć nametnuti jeziku nešto što on (većina govornika) ne želi prihvatiti.
To je zabluda koja se skupo plaća, a jezični nasilnici ostaju smiješne povijesne karikature. Komu danas još pada na um, osim kronično polit-ideološki trknutim proustaškim redikulima govoriti brzoglas i munjovoz umjesto telefon i tramvaj ili pak, osim apologetima tuđmanovskoga „novohrvatskog“, vrtolet ili zrakomlat umjesto helikopter, dalekovidnica umjesto televizija, žaropek umjesto roštilj/grill…? Kojim je to zakonom i kakvima zapriječenim kaznama – pogotovo, ako nema kazni, kako se tvrdi da ih u predloženom zakonu neće biti – moguće natjerati/prisiliti još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijuna žitelja Bijedne Naše govoriti kako nikad nisu govorili? Služiti se izmišljenim riječima što godišnje dobivaju visoke novčane nagrade na Natječaju „Dr. Ivan Šreter“ jezično isključivog časopisa Jezik i glavne mu urednice Sande Ham. Recimo, dimodojavnik (detektor dima), izazor (retrovizor), javnozborac/javnozborstvo (PR), krugotok (kružni tok), obrubnik (lajsna), odricajnica (izjava o odricanju od odgovornosti), otpadalište (odlagalište otpada), znojilište (sauma). pridatak (plug in), prikaznik (displej), zaključaj (lockdown), prestrujnik (strujni adapter)… U ono muljevito doba tzv. NDH (1941.-1945.), kada se zbog „nehrvatske“ uporabe „hrvatskog jezika“ išlo izravno u Jasenovac, pred streljački stroj u Dotrščni ili na krvavi preodgoj u Savskoj, daroviti je pučki duh smislio hrvatsku posprdnicu za nehrvatsku riječ kočijaš: visokosjedeći podrepgledeći konjoregirac.
Glupost nema granica, a kad joj je rodno mjesto „domoljubno“ jezikoslovlje, onda ta glupost nezadrživo buja i iznad egzosfere. Zakon o jeziku je bljutava nacionalistička, polit-ideološka podvala tzv. desnice koja bi da se tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena vrti u tzv. NDH-2 orbiti represivnoga – i jezičnog! – čistunstva kojemu će udarati ritam neki samozvanci u tzv. nacionalnim znanstvenim, kulturnim, injsl. ustanovama iz prvog reda uza same državne jasle te držati hrvatski jezik ulisičenim. Danas je, na sramotu zdrave pameti i tzv. demokratske svijesti, je li, bogohulno kazati, pa to onda i znanstveno argumentirati, da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore jednim jezikom za koji im ne treba tumač, jer se razumiju. I stoljećima su se razumjeli bolje i jasnije no što se, npr. međusobno razumiju Hrvati od stoljeća sedmog rođeni u Bednji, na Ćićariji ili u Kanfanaru, u Zagrebu, na otoku Susku, u Konavlima… Njima itekako treba tumač za hrvatski jezik u slučaju da ti govornici ne vladaju standardom, nego samo svojim lokalnim govorima.
Katastrofa je za svaki jezik, pa i hrvatski standardni, kada ga politika i ideologija uzmu pod svoje budući da je jezik živi organizam koji se razvija, mijenja i djeluje neovisno o bilo kakvoj mogućnosti zakonskoga ili kojega drugog zauzdavanjaI nema baš nikakva životno presudnog razloga, znanstvenog uvjetovanja ili pak razlikovnog opravdanja za to da svoj jezik – razvijen iz iste staroslavenske osnove kao dijela indoeuropske jezične porodice – koji podjednako dobro stoljećima razumiju/govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi na svojoj balkanskoj vjetrometini što je dijele s južnoslavenskom braćom – Bošnjaci ne nazivaju bošnjačkim, Crnogorci crnogorskim, Hrvati hrvatskim, a Srbi srpskim. I koji će materinski jezik razumjeti i govoriti ubuduće i nazivati svojim narodnim imenom ma koliko im to nadrijezikoslovci i političari regulirali, nametali, propisivali, zabranjivali… Polit-ideološka ujdurma protiv materinskog jezika na tlu je bivše 24-milijunske SFR Jugoslavije, zajednice tzv. bratskih naroda i narodnosti koji se nisu dali ušančiti u neki jugoslavenski jezik ni tzv. Novosadskim dogovorom (dokumentom koji su 1954. godine sastavili jezikoslovci i književnici iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije), pogodila je „uništa“ baš kao što su, alkarski rečeno, 1990-ih godina „promašili“ i proendehazijski jezični žbiri u RH svojim zrakomlatima, vrtoletima, dalekovidnicama, ne ću, žaropecima, zahtjevima za uzničenje „nehrvatskih“ govornika, tzv. korijenskim pravopisom, itsl. čime bi gro žitelja RH, čak i s fakultetskim diplomama, prekonoć postali nepismeni ne-Hrvati. Glupost na entu nije prošla makar su iza nje stajali i „autoriteti“ okupljeni oko Matice hrvatske.
No, kad se u jezične stvari i komunikacijsku svakodnevicu umiješaju politika i ideologija, osobito nacionalističko-konzervativnoga rigida, piši kući propalo je. Na stranu sada to da ministarski promotori javne rasprave (kakvog vražjeg „savjetovanja“, što nedostaje pojmu „rasprava“?) o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku – sudeći po službenom izvješću na internetskim stranicama vlade RH – sramotno šepaju u poznavanju hrvatskog jezika (i pravopisa) koji žele nametnuti svim građanima Bijedne Naše. No, itekako je indikativna kolateralna izjava ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića – a što taj ima tražiti u jezičnom oboru, gdje njegova riječ nema nikakvu težinu!? – da je „skrb o hrvatskom jeziku kroz ovako predložen zakon evidentan politički čin krajnje osviještenosti, ali isto tako bitan zalog vrednovanju hrvatske jezične kulture i hrvatske kulture u cjelini“. Sic transit. Krajnje je zabrinjavajuće da jedan član vlade javno priznaje „evidentan politički čin“ kao važnu, ako ne i presudnu sastavnicu skrbi o jeziku i kulturi. Katastrofa je za svaki jezik, pa i hrvatski standardni, kada ga politika i ideologija uzmu pod svoje budući da je jezik živi organizam koji se razvija, mijenja i djeluje neovisno o bilo kakvoj mogućnosti zakonskoga ili kojega drugog zauzdavanja.
Nikad se nije dao niti će se dati zauzdati. Ta činjenica ne samo nije jasna ministrima Radovanu Fuchsu i Nini Obuljen-Koržinek, agilnim, je li, trbuhozborcima opake nakane tzv. jezikoslovne desnice, desetljećima opsjednute progonom „nehrvatskog“ u hrvatskom jeziku, ekstremnim čistunstvom što ga navodno treba braniti ognjem i mačem, osobito od srbizama, nego ni vladajućemu političkom tzv. mainstreamu koji zapravo nema pojma što se to i zašto iza brda valja. Opasno „domoljubno“ sranje koje nema šanse proći, jer je intelektualna javnost zdrave pameti i sada, kao više puta ranije, dočekala na nož zakonodavne ideje za zauzdavanje jezične zbílje. Javna je tajna da jezikoslovci nisu istomišljenici i da se ne mogu dogovoriti ni o samom nazivu hrvatskog jezika, kamoli o tomu što on zapravo podrazumijeva, tko ga ugrožava i kako ga zaštititi, pa svaki režim – HDZ-Plenkovićev nije iznimka, dapače pokazuje jastrebovsku narav – pribjegava svojemu jezikoslovnom klanu. I pokriva se „strukom“, a čija je i kakva ta „struka“, manje je važno. Najčešće nevažno, bitan je, je li, politički cilj. Na proljeće 2024. godine su tzv. veliki izbori, a notorni šovinizam, nacionalizam i „domoljubni“ populizam adut su koji uvijek pali.
Danas je, na sramotu zdrave pameti i tzv. demokratske svijesti, bogohulno kazati, pa to onda i znanstveno argumentirati, da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore jednim jezikom za koji im ne treba tumač, jer se razumiju„Zakon je novi iskorak u opstojnosti i razvoju hrvatskog jezika kroz sva ova stoljeća i tako ga treba shvatiti, kao zalog za očuvanje i razvoj hrvatskog jezika u budućnosti“, kazao je ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs na promociji javne rasprave o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku i netom zapalio društvene mreže reagiranjima za i protiv te državne namjere. „S obzirom na medijski interes posljednjih mjeseci za ovaj zakon, želim jasno istaknuti da on nije jezična policija, da ne propisuje jezičnu normu, ne sadrži prekršajne odredbe, nema kazni i nije represivan. Zakon nije puristički, kakvim ga mnogi žele predstaviti, već je naprotiv zakon koji treba osigurati razvoj hrvatskog jezika ukorak s vremenom i svim društvenim okolnostima i pritom učiniti ono što je temljna intencija, a to je zaštita i razvoj hrvatskog jezika.“ Ministar Fuchs, inače veterinar po struci, jamačno nema pojma da nikakav zakon ili niži propis nije kadar ne samo zaštititi (od koga ili čega, kako, ako nije ni puristički niti represivan i nema kaznene odredbe?) nego ni osigurati razvoj hrvatskog jezika. Jezik se autonomno razvija među govornicima, mimo svakog zakona, jer je živi organizam podložan utjecajima drugih jezika, osobito jedinoga pravog svetskoga – engleskog.
Sudeći po najavama, osnovat će se nekakvo Vijeće za hrvatski jezik koje bi trebalo pomoći u izradi stanovita Nacionalnog plana hrvatske jezične politike i „nekih drugih zadaća“. Sic transit. Naprijed plaćena birokracija! „Vijeće će skrbiti o hrvatskom jeziku“, tvrdi Fuchs, „promicati kulturu hrvatskog jezika u službenoj i javnoj uporabi, štititi bogatstvo hrvatskog jezika, raznolikost narječnih idioma i njihovu specifičnu uporabu. Sastoji se od predsjednika i 14 članova stručnjaka za hrvatski jezik.“ Na stranu to što su birokratski nemušto i besadržajno navedene zadaće tog tijela, jamačno još jednog pod HDZ-vladinom šapom kao i onih devet, je li, Plenkovićevih „povjerenstava“ (među kojima i za „bolju prošlost“, sic transit), nego ostaje krajnje enigmatično tko će birati i tko će biti ne samo predsjednik Vijeća već i tih 14 članova. Što će im biti nadležnosti? Komu će ili čemu služiti? Tko će, kako i hoće li uopće provoditi zaključke?
Nenad Jarić-Dauenhauer je u članku „Stiže novi zakon o jeziku. ‘Ljudi će se bojati govoriti’“ (Index.hr, 1. kolovoza 2023.) podsjetio na opsežnu kronologiju što je prethodila zakonskoj jezikoslovnoj ofenzivi Ministarstva obrazovanja i znanosti: „Nedugo nakon što je književnik Miro Gavran u studenom 2021. izabran za predsjednika Matice hrvatske najavljeno je pisanje prijedloga zakona o hrvatskom jeziku. On je tada imenovao radnu skupinu koju je predvodio lingvist Mario Grčević s Hrvatskih studija. Buka oko te najave digla se iz više razloga. Prije svega zbog toga što se radilo o nastavku rada na prijedlogu zakona Matice hrvatske iz 2013. koji je u dijelu stručne javnosti izazvao oštre kritike i podsmijehe te zbog toga što su se u njemu predlagale kazne za nepoštivanje zakona koje su se trebale kretati od 5000 do 100.000 kuna. Doprinos zabuni dala je jezikoslovka Sanda Ham, glavna urednica časopisa Jezik, koja je bila inicijatorica sličnog prijedloga iz 2017. kada je u intervjuu za televiziju Z1 u veljači 2022. rekla da bi zakon trebao kažnjavati neprovođenje i netitlovanje srpskog, bosanskog i crnogorskog na televiziji, u kazalištu i u drugim državnim institucijama, ali i neprevođenje naziva stranih kompanija“. E sad, Ham nije kazala kako Coca Colu prevesti na hrvatski.
Jezični nasilnici ostaju smiješne povijesne karikature. Komu danas još pada na um, osim kronično polit-ideološki trknutim proustaškim redikulima, govoriti brzoglas i munjovoz umjesto telefon i tramvaj?U međuvremenu je lingvist Mario Grčević ublažio svoja stajališta, ali je u odgovoru Indexu.hr priznao kako bi „zakon mogao biti prilično rigidan“, da „ne bi morao nužno podrazumijevati kažnjavanje“, jer bi se to „moglo provoditi kroz druge zakone“, npr. Zakon o zaštiti potrošača ili Zakon o audiovizualnim djelatnostima, pa… Nije šija, nego vrat!? Nije tajna da je svojedobno i sâm premijer Andrej Plenković podržao donošenje zakona o hrvatskom jeziku s kaznenim progonom prekršitelja, pa… Poznati pak lingvist Mato Kapović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu tvrdi da bi ustavni „termin hrvatski jezik trebao podrazumijevati razne dijalekte i idiome, uključujući govorni jezik. No, oni koji bi htjeli propisivati jezik i ljudima diktirati kako bi trebali govoriti, često igraju upravo na tu kartu da se ne zna što se misli kada se govori o hrvatskom jeziku – je li to isključivo standardni hrvatski ili uključuje i dijalekte. Kada ih stisnete, oni se izvlače da nisu mislili isključivo na standardni, da misle i na dijalekte i na govorni jezik, no kada daju jezične savjete, vidite da to nije istina. Primjerice, savjetovat će vam da ne koristite termin upaliti televizor jer bi to značilo zapaliti ga“. Kapović nije jedini među liberalnim lingvistima koji se protive bilo kakvom zakonskom reguliranju hrvatskog jezika, jer je tu „riječ o autoritarnom stavu prema jeziku koji nije u doticaju s modernim spoznajama lingvistike kao znanosti“.
Na nesreću znanosti i zdrave pameti, koje su iksti put na kušnji zbog tzv. ljudi nahvao (dum Marin) zdesna, ljuto opsjednutih „zaštitom i obranom“ nacije od svega i svačega „nehrvatskog“, bura oko jezičnog zakona tek će prerasti u javni uragan. Ništa još nije gotovo, a tzv. javna rasprava o Nacrtu prijedloza Zakona o hrvatskom jeziku je vladajućima samo puka forma koja nikomu ništa ne znači. Ni predlagačima budući da ključno u Nacrtu prijedloga ne žele niti će mijenjati pod bilo kakvim pritiskom. Može, je li, HDZ-Plenkovićeva saborska tzv. stabilna većina, koja ionako ne misli svojom glavom, izglasati što god joj se naredi, pa i „domoljubne“ paragrafe o hrvatskom jeziku u polit-ideološkim lisičinama. A hrvatski će živi jezik sa svom svojom dijalektalno i idiomski razgranatom nervaturom živjeti među ljudima. Zakon u prašini državne pismohrane. Kao tisuće inih što se također ne provode, pa ih se svako malo mijenja kako se i dalje – ne bi provodili. Životom upravljaju ljudi, ne paragrafi.
