Velika je enigma je li predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na summitu NATO-a u Bruxellesu svjesno gurala svoju zemlju pod Trumpovu ratnu kacigu, neovlašteno joj nabijajući – za što je nadležna vlada, a ne ona – proračunski nepodnošljive i sigurnosno krajnje dvojbene vojne obveze ili je, također svjesno, „prečula“ ozbiljno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel da „SAD više nije pouzdan saveznik Uniji, pa Europa mora svoju sudbinu uzeti u svoje ruke“. Za koga sada druka ne samo Grabar-Kitarović, koja je već smiješna i bogu i ljudima svojom ulizivačkom naklonošću SAD-u (najprije predizborno klanu Hillary Clinton, o čemu su vjerojatno izvijestili Trumpa kad je posrijedi balkanski kiflić), nego i premijer Andrej Plenković te ministar obrane Damir Krstičević i vojni vrh na čelu s načelnikom Glavnog stožera OS RH generalom Mirkom Šundovom?
Marijan Vogrinec
Veliki književni Amerikanac iz Oak Parka je napisao „Zbogom oružje“ i „Kome zvono zvoni“, a danas prvi stanovnik Bijele kuće – za kojega je teško pretpostaviti da je čitao svog zemljaka – osamdesetak godina kasnije vojnim proračunom bahato gura oružje u ruke ionako prenaoružanim sunarodnjacima. Ne mari kome će zbog toga zvoniti zvono. Ako poslije armagedona i zvona bude bilo. „Živimo u opasnim vremenima i ovo je poruka svijetu“, alibi je Donalda Trumpa pred poreznim obveznicima za čak 54 milijarde vojnih dolara više u 2018. godini. Njegov je prethodnik Barack Obama snizio vojni proračun na lanjskih 598 milijardi dolara ili 3,3 posto BDP-a budući da demokrati nisu smatrali da Amerikanci „žive u opasnim vremenima“ vanjskih ugroza.
Ruska Federacija, jedina svjetska velesila koja može ozbiljnije ugroziti Amerikance na njegovom teritoriju – kad bi htjela i to pokušala, što je čisti SF bez obzira na najniži stupanj zahlađenja odnosa dviju zemalja u zadnjih šezdesetak godina, ove će godine raspolagati vojnim proračunom od svega 49,04 milijardi dolara. Putinova vojska lani je potrošila 65,4 milijardi, a sniženje svote za 25,5 posto u 2017. godini (po podacima Ruske državne riznice) u sklopu je Putinove odluke iz 2016. po kojoj slijede daljnja kresanja vojnog proračuna u iduće dvije godine. Koga se to Trump plaši u situaciji kad Rusija „razoružava“ i više nego deset puta manji vojni proračun?
Sav zapadni svijet koji u vojnom smislu nešto znači ionako je saveznička pudlica u samovoljnim, prevratničkim/imperijalnim pohodima SAD-a od Ukrajine, Sirije i Libije do Afganistana, Iraka i ostatka globusa, gdje se u „mirovnim misijama“ ili kako se već zovu „brani naš način života“ i „zapadne demokratske vrijednosti“. Sic. Iza američkog i savezničkog oružja ostaju stotine tisuća ubijenih i teško ozlijeđenih ljudi, razoreni domovi, milijuni izbjeglica i krvav osvetnički bumerang – terorizam. A Trumpu i dalje nije dosta, nego zove na oružje. Koga? Protiv koga? Zato što se u Bijeloj kući ne bi održao još dugo ne udovolji li vojnoindustrijskom establishmentu, čiji je trajni interes proizvoditi „neprijatelje“ i na njima „u ime slobodnog svijeta“ (sic) prazniti arsenale?
Velika je enigma je li predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na summitu NATO-a u Bruxellesu svjesno gurala svoju zemlju pod Trumpovu ratnu kacigu, neovlašteno joj nabijajući – za što je nadležna vlada – proračunski nepodnošljive i sigurnosno krajnje dvojbene vojne obveze ili je, također svjesno, „prečula“ ozbiljno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel da „SAD više nije pouzdan saveznik Uniji, pa Europa mora svoju sudbinu uzeti u svoje ruke“. Trump je u Bruxellesu – zbog čega je summit jedino bio vrijedan pozornosti – očitao bukvicu članicama Sjevernoatlantskog saveza koje ne izdvajaju (24 od 28 zemalja) najmanje dva posto BDP-a za vojsku. „Amerikanci više neće plaćati tuđu sigurnost i obranu“, kazao je u brk glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, a ljutu su jezikovu juhu arogantnog Amerikanca posrkali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk.
Ni Merkel nije od jučer
Za koga sada druka ne samo Grabar-Kitarović, koja je već smiješna i bogu i ljudima svojom ulizivačkom naklonošću SAD-u (najprije predizborno klanu Hillary Clinton, o čemu su vjerojatno izvijestili Trumpa kad je posrijedi balkanski kiflić), nego i premijer Andrej Plenković te ministar obrane Damir Krstičević i vojni vrh na čelu s načelnikom Glavnog stožera OS RH generalom Mirkom Šundovom? Je li politička potkošulja EU s HDZ-u nadređenom demokršćankom Merkel bliža od košulje SAD s direktivnim Donaldom Trumpom, koji pragmatično važe savezništvo. Najprije gleda u novčanik, a onda na političke ljubavi i partnerstva. I kad je riječ o NATO-u, Uniji, Njemačkoj…
Ni Merkel nije od jučer kad kao urođeno disciplinirana i organizirana Njemica mora odvagnuti između trgovine, gospodarske koristi zemlje i političkih preferencija, što je i Trumpu dala znati reskim upozorenjem: „Nismo rušili Berlinski zid da bismo Rusiju gurali dalje od sebe, nego da bismo ju približili i surađivali na obostranu korist“. Ta bi izjava osobito morala biti indikativna za trenutne HDZ-ove prvake na čelnim mjestima u državi koji tek sada – kad su ih propast Agrokora, dug oko 1,3 milijarde eura dvjema ruskim državnim bankama, promjena američke vanjske politike i kapilarna prisutnost Rusije u RH neočekivano prenuli iz diplomatske obnevidjelice – pokušavaju servisirati kakav-takav povratak RH na maloumno prokockane pozicije u odnosima s Moskvom.
To neće ići nebuloznom politikom predsjedničinih „uspravnica“, koje nitko u svijetu ne uzima ozbiljno, njezinim gotovo dnevnim beskorisnim putovanjima inozemstvom od mila do nedraga ni paradnim slanjem naoružanih bojna u Poljsku, Litvu, Afganistan i gdje god Pentagon zamisli da se treba „braniti od ruske agresije na Zapad“. NATO je bez pardona u tom smislu zapasao tzv. novu Europu i okružio Rusku Federaciju sa svih strana, na samim njezinim granicama i licemjerno širi neutemeljenu famu o tome da Putinova vojna sila prijeti „slobodnom svijetu“ i „zapadnoj demokraciji“. Tu mantru o prijetnji i sigurnosnoj ugrozi, importiranu iz SAD-a i NATO-a te osobito podgrijanu u Poljskoj, tradicionalno nesklonoj Rusima, nekritički telale hrvatskoj javnosti Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Krstičević, a nešto staloženije premijer Plenković i general Šundov. Ne kažu tko i zašto „prijeti Hrvatskoj“, ali gledaju prema Istoku.
Neposredno nakon NATO-ova summita u Bruxellesu, s kojeg je neugodno odjeknula poruka o svojevrsnom raskolu ili tek ozbiljnijem razmimoilaženju administracija SAD-a i EU-a o financiranju vojske i obrambenih (?) strategija, državni je vrh RH obilježio Dan Oružanih snaga i Dan Hrvatske kopnene vojske te prigodno odaslao javnosti niz „ratobornih“ poruka, čije izvore, kreatore i namjere nije teško prepoznati. To uistinu prekomjerno granatiranje najšire hrvatske javnosti mantrom o „ozbiljnim prijetnjama i sigurnosnim ugrozama zemlje“, začinjeno opasnošću od terorizma, alibi je za udar na džepove poreznih obveznika radi dodatnog bildanja vojnog proračuna, kupnje novih količina (američkog) oružja i pojačane militarizacije društva. Direktiva SAD/NATO-a.
Grabar-Kitarović je na summitu u Bruxellesu izvijestila najmoćnije ljude svijeta da će RH biti u stanju udovoljiti Trumpu za izdvajanje dva posto BDP-a za vojsku od 2024. godine, ako to dopusti rast BDP-a. E sad, hoće li to „da, ako“ dopustiti „partner“ s one strane Atlantika, drugi je par rukava i također će ovisiti o tome što Trump drži, a ne predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković o proračunskim prioritetima, BDP-u i tim „tricama“. Sve do toga je li važnije nahraniti 40.000 djece u RH koja gladna idu svake večeri na počinak ili kupiti rabljeni američki lovac F-16. Ili već zakaparenu njemačku haubicu 155 mm, koja još nije isporučena.
Financijski ministar Zdravko Marić, kojem škrtost mora biti u opisu posla, što će reći dobar osjećaj za važnije od manje važnog, vezat će konja gdje mu i kada mu gazda Plenković kaže, ali o izdvajanjima za vojsku, militarizaciji po SAD/NATO-ovu receptu već sada ima razumno objašnjenje:
„Ove smo godine za devet posto povećali obrambeni proračun u odnosu na prošlu, čime je dosegnut iznos od 4,4 milijarde kuna, što je 1,23 posto BDP-a. To je nakon dugo vremena ne samo nominalno povećanje nego i povećanje u odnosu na BDP. Međutim, ciljano izdvajanje od dva posto značilo bi 7,2 milijardi kuna. To je puno. Ne bih ulazio u spekulacije i predviđanja kada će se to dogoditi, u kojim rokovima i hoće li se dogoditi. Već ovim povećanjem proračuna pokazali smo da uvažavamo potrebe sustava obrane i nacionalne sigurnosti.“
Državni je proračun 1995. godine iznosio 27 milijardi kuna, danas 100 milijardi više – zbog nakaradnog odlučivanja o prioritetima na rashodovnoj stavci te manije političkog uhljebljivanja „svojih ljudi“, što se alimentiralo skupim inozemnim zaduživanjem – ali je svejedno izrazito prekratak u odnosu na socijalne potrebe, zarađene civilne mirovine, zdravstvo, školstvo, znanost, kulturu… Izvan je svake pameti kupovati oružje i mladež tjerati u vojarne trenirati za ubijanje. I to na račun životnog standarda, u okolnostima kad zemlju jedino ugrožavaju vlastiti „domoljubni“ političari koje, pak, valja eliminirati demokratskom voljom na biralištima.
„Hrvatska vojska“, rekla je vrhovna zapovjednica po predsjedničkoj dužnosti Grabar-Kitarović na jarunskoj smotri naoružanja, „Hrvatske oružane snage oslobodile su Hrvatsku i u međuvremenu se profilirale iz ratne u mirnodopsku silu, koja je danas spremna izvršavati apsolutno sve zadaće koje se pred nju postavljaju. Hrvatske građanke i građani mogu biti apsolutno sigurni da Hrvatske oružane snage osiguravaju RH.“ Prvo, nije točno da je HV „danas spreman izvršavati apsolutno sve zadaće“ i da građani mogu biti „apsolutno sigurni“ kako HV jamči sigurnost zemlje. To je bila i floskula bivšeg JNA, navodno treće vojske u Europi, pa se SFRJ raspao u moru krvi. RH danas praktično nema borbeno zrakoplovstvo, a ona tri-četiri muzejska primjerka što još tu i tamo lete – made in SSSR iz 1970-ih godina – inferiorna su čak neusporedivo brojnijim eskadrilama u neposrednom susjedstvu (npr. srbijenskom MIG-u 29), istog ruskog podrijetla.
Petnaestak tisuća potplaćenih profesionalnih vojnika i časnika, nešto pričuve i većim dijelom zastarjela borbena tehnika – uključivo teško naoružanje, mehaniziranu vojnu silu, protuzračnu obranu, mornaricu i također deficitarnu logistiku – nije pravo jamstvo obrane i sigurnosti u slučaju ozbiljnije agresije na RH. Tim više, jer je i Donald Trump okrenuo ploču te je sasvim upitna buduća primjena čl. 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji podrazumijeva da će se napad na jednu zemlju članicu NATO-a smatrati atakom i na ostalih 27 i aktivirati zajednički vojni odgovor. Ako vrhovna zapovjednica Grabar- Kitarović drži da je HV „apsolutno spreman i sposoban“ odgovoriti na svaku ugrozu, čemu zalaganje za daljnju militarizaciju društva i trošak kupnje oružja? Nema logike.
Ima, ako se zbroje dva i dva. Ona samo pokorno i nekritički odrađuje zadaću koju joj određuje političko-vojni establishment SAD/NATO-a, HDZ-ova vlada mora poštivati „partnerski“ deal pripadnosti/članstva u Sjevernoatlantskom savezu, a vojnom vrhu RH po prirodi posla odgovara igrati se rata. Bilo ili ne bilo realne ugroze i neprijatelja. Po valjda zapamćenoj devizi iz bivšeg JNA, autorstvom pripisanoj osobno vrhovnom zapovjedniku maršalu Titu: „Pripremajmo se kao da će sutra biti rat i radimo kao da će vječno biti mir“. Teorija i praksa tzv. općenarodne obrane razvijala se poslije pod egidom „Ništa nas ne smije iznenaditi – NNNI“, što je zapravo izvornik predsjedničinoj mudrosti da povećanje proračunskih izdvajanja za vojsku „ne znači potrošnju, već ulaganje u ljude i tehničku opremu neophodnu da bismo se suprotstavili modernim ugrozama – od ilegalnih prelazaka granice preko proliferacije oružja, trgovine drogama, ljudima do prirodnih nepogoda, za koje su Oružane snage spremne, na braniku domovine“.
Fototeka neukusnih slika
Ulaganje u ljude je kupovanja oružja radi ubijanja drugih ljudi? Treba militarizirati društvo radi sprječavanja ilegalnih prelazaka granice? Proliferaciju oružja bi suzbijala zemlja koja je za 80 milijuna dolara, na američki mig, „proliferirala“ veliku količinu oružja iz Domovinskog rata preko Saudijske Arabije teroristima tzv. Islamske države? Vrhovnoj zapovjednici trebaju eskadrile lovaca-bombardera, njemačke haubice 155 mm i ophodni brodovi, rakete srednjeg dometa i slične ubojite igračke kojima će tući trgovce drogama, švercere ljudi i izvlačiti unesrećene u prirodnim katastrofama? Te su „nasušne“ vojne potrebe preče od miroljubive i uključive vanjske politike, mira i prijateljstva sa susjedima i ostalim svijetom, gospodarske razmjene…?
Kontroverzna književnica i kolumnistica Vedrana Rudan to je sramotno, podaničko manipuliranje vlastitim sugrađanima „oprala“ debelo satiričnim uratkom za RTS 11. ožujka 2017.: „Građani Republike Hrvatske su, ne svojom voljom, duboko u mračini američke guzice jer su ih tamo uvalili hrvatski prljavi političari i političarke kojima je jedino lova bitna. Bijedno smeće potpisuje sve i svašta samo da bi godinu, dvije, pet ili deset bilo na naslovnicama, moglo žderati na naš račun, krasti, dobivati povoljne stambene kredite i huškati nas protiv Srba. A mi, bijedni crvi, ne usuđujemo se čak ni pitati zašto smijemo biti u NATO-u i moramo Amerima na uvid davati osobne podatke ali nam američke vize nisu ukinuli. Naša je bivša ministrica vanjskih poslova, da bi mogla dobiti vizu, trebala potpisati da se u Americi neće baviti prostitucijom.
Mislim da gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, sudeći po tome što sve radi za Amere, to ne mora potpisati. Ona se prostitucijom bavi u Hrvatskoj.“
Predsjednica RH svojim nedoličnim ponašanjem i u zemlji i u inozemstvu dnevno daje štofa kolumnistima za kritiku, a javni joj je rejting među građanima neusporedivo niži od ijednog svog prethodnika na Pantovčaku, osobito Ive Josipovića i Stjepana Mesića. „U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku“, pisao je 21. svibnja 2017. ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavićić, „predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilin konjica, nije razriješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.“ Da je samo to, još kako-tako.
Foto: AP
Ostat će iza nje i debeli tomovi izjava koje pristojan svijet imenuje zaobilaženjem istine, gdje će imati istaknuto mjesto one o njezinim kontaktima s novom američkom administracijom: za Novu godinu u SAD-u, potom Mike Pence u Münchenu i sada na NATO-summitu u Bruxellesu. Ostat će i ponižavajući foto/video materijali o tome što Grabar-Kitarović čini ne bi li i fizičkom silom, mimo svakog diplomatskog bontona i boljeg kućnog odgoja otela makar osam sekundi u sačekuši novom potpredsjedniku SAD-a, odnosno laktovima se progurala u Bruxellesu kroz neusporedivo važnije državnike od sebe ne bi li stala slikati se uza samog Donalda Trumpa. Nedostojno. Najmoćniji čovjek na svijetu ju je ignorirao i gledao nekamo preko njezine glave, a ona je namještenog osmijeha piljila u njega iz žablje perspektive.
Njezina osobna, pak, perspektiva koju je samodopadno izrecitirala Hini o vlastitoj „državničkoj“ ulozi/važnosti i na summitu i u odnosu na Trumpa više je SF za koji nema iole vjerodostojne – dapače, nema nikakve – medijske ni diplomatske potvrde s druge strane, također zaslužuje uvrštenje u ostavštinu predsjedničina „zaobilaženja istine“.
„Tijekom cijelog ovog druženja danas poslije podne, hodajući hodnicima nove zgrade NATO-a i kroz prijem koji je prethodio summitu bilo je dosta prigoda za razgovor“, prenio je Hinu portal Index.hr „Razgovarala sam i s predsjednikom Trumpom i pozvala ga u posjet Hrvatskoj. Iznenadila sam se koliko je razgovarao sa svima, uključujući i sa mnom. Uglavnom, bio je vrlo opušten, ležeran i ljubazan prema svima, čak se malo i šalio. Tražila sam od njega da se ponovo SAD angažira, upozorila sam na sve ugroze koje postoje u našem susjedstvu i naglasila sam ulogu koju koju su Sjedinjene Države imale do sada i držim da će i dalje igrati važnu ulogu uz njihov fokus na prostor jugoistoka Europe, veći nego do sada.“
Potpredsjednika Pencea je iz petog reda pozadine na osam sekundi zaskočila u Münchenu, a Trumpa je u Bruxellesu naganjala po hodnicima nove NATO-ove zgrade!? Je li to dostojno ozbiljne predsjednice države? Pazi sad, ona je, anonimna predsjednica beznačajne SAD-u balkanske državice, „tražila od njega da se ponovo SAD angažira“, jer u susjedstvu Bijedne Naše „postoje ugroze“. Da nije smiješno, bilo bi tragično. Grabar-Kitarović se „iznenadila“ (sic), što je Trump „razgovarao sa svima, uključujući i sa mnom“!? Očekivala je da neće razgovarati ni s kim, a došao je na taj skup, gdje je Trump zapravo alfa mužjak bez čije zemlje nema NATO-a?
A to da je „bio vrlo opušten, ležeran i ljubazan prema svima, čak se malo i šalio“ vrlo zorno opovrgavaju tv-dokumenti i medijska izvješća, pa hrvatska predsjednica ne bi smjela vjerovati da je javnost slijepa. Trump je grubo izvrijeđao čelnike EU-a, samu njemačku kancelarku Angelu Merkel i njezinu zemlju, bahato je i arogantno hodao među okupljenim državnicima, a crnogorskog je za zajedničkog fotografiranja nekulturno odgurnuo od sebe. Baš kao što se diplomatski i ljudski nekulturno ponijela i sama Grabar-Kitarović laktašeći/gurajući se kroz masu političara u prvi red kako bi je kamere i fotoaparati uhvatili uza samog Donalda Trumpa.
Taj je prizor kratkim videom prikazala Nova TV i, s obzirom na reagiranja, hrvatski su građani imali razloga crvenjeti se od stida zbog takve predsjednice, a međunarodna javnost steći još negativniji dojam i o Kolindi Grabar-Kitarović i o Hrvatskoj. Među 150 njezinih savjetnika, eto, nema ni jednog koji bi je upozorio na svako malo nedolično ponašanje, pa i korigirao njezin (ne)ukusan styling. Stručna javnost i još više mediji analitički upozoravaju na njezinu militarističku megalomaniju, koja nema uporišta u „sigurnosnim ugrozama“ ili „prijetnjama“ u neposrednom susjedstvu (Srbija) ili šire na europskom Jugoistoku (Ruska Federacija), ali ona tvrdoglavo vozi po svome. Slijedi ju istim izmišljenim mantrama političko-vojni (HDZ-ov) vrh na čelu s ministrom obrane Damirom Krstičevićem i „po službenoj dužnosti“ prvim vojnim operativcem generalom Mirkom Šundovom.
Krstičević, završeni polaznik Vojne akademije JNA u Beogradu, diskursa izdrilanog na nastavi marksističko-političkog vaspitanja za buduće oficire vojske bivše SFR Jugoslavije, žestoko fitilji militarističke fraze kao i njegova vrhovna zapovjednica, pa je teško oteti se dojmu da time liječe neke znane već ekstremističke komplekse u odnosu na Srbiju. A zbog srbijanske veze s Rusijom, pa i osjetnog jačanja srbijanske vojske modernim ruskim oružjem, izmišljaju „prijetnje“ i zovu Trumpa u pomoć. Sic.
Neki dan je ugledni komentatror Nove TV Mislav Bago izravno provocirao načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH: „Recite, generale, tko sada prijeti Hrvatskoj?“ Šundov se našao u nebranom grožđu, a kako vojnik nije vičan političkom jeguljanju, odgovorio je onako kako je istini najmilije: „Sada Hrvatskoj nitko ne prijeti, ali…“ Do kraja rečenice je prepričao već poznatu neuvjerljivu mantru koju je najvjerodostojnije, ali operacionalizirao, ne isprazno laprdao – Maršal: „Pripremajmo se kao da će sutra biti rat, a radimo kao da će vječno biti mir“. Samo što iza tog akcijskog plagijata u RH danas ne stoje ni novac, ni realna potreba niti tradicija da „Hrvat voli oružje i rado ide u vojnike“. Stoje imperijalni interesi zapadnog korporativnog kapitalizma, izraženi u vojno-političkom vodstvu SAD-a i operativnoj strukturi NATO-a.
Zapovjedno mjesto u Washingtonu
Tom militantnom establishmentu ne ide pod kapu činjenica da je „partnerska“ Bijedna Naša u prethodnih osam godina skresala vojni proračun za oko 25 posto ili gotovo 1,4 milijardi kuna. Usput, uopće ga ne zanimaju zarmjeri krize koja razorno pogodila RH, a izvezena je u svijet upravo s Wall Streata. I smišljena je upravo u uskom krugu vlasnika 95 posto korporativnog kapitala. Taj se kapital ne bi mogao učinkovito oplođivati bez stalnog, sofisticiranog plašenja građana „vanjskim ugrozama sigurnosti zemlje“ i izmišljanja „neprijatelja“. Manipulatorima među Amerima su to već stotinjak godina Rusi, a zadrtim budalama među Hrvatima – Srbi.
Tito je bio jedini državnik od svjetskog formata i neupitnog domaćeg autoriteta, koji je pola stoljeća znao držati na uzdi imperijalne janjičare i sa Zapada i s Istoka, ali i svoje „ustaše i četnike“ u mišjoj rupi. Poslije više nije bilo te pameti u ex-jugoslavenskim bantustanima, pa miševi kolo vode i istočno (rehabilitirali četnika Nikolu Kalebića, sic) i zapadno (zveckanje oružjem i uvlačenje SAD/NATO-ovom militarizmu) od Dunava.
Foto: adriaticseadefense
„Radimo i na ustrojavanju pričuve sustavom dragovoljnih ročnika, kao i sustavom ugovorne pričuve“, reći će ministar Krstičević u intervjuu Večernjem listu. „Upravo pripremamo analize kako bismo unaprijedili kompletni sustav pričuve za koji smatram da je dosad bio više na simboličkoj razini. Razmišljamo i kako još bolje privući mlade ljude u sustav jer time dobivamo novu energiju i znanja pa tako i jači obrambeni sustav. (…) Sigurno će novi američki predsjednik Trump imati svoje prioritete, ali očekujem da ćemo s novom administracijom unapređivati partnerstvo temeljeno na zajedničkim vrijednostima i interesima. SAD nam je strateški partner.“
SAD je formalno „strateški partner“ Bijednoj Našoj, a realno zapovjedno mjesto i u vojnom i u svakom drugom smislu. Među inim, vlasnik državne licencije RH, pa u tom smislu nije slučajno – reklo bi se za prsa – baš Kolinda Grabar-Kitarović instalirana na mjesto predsjednice RH. Proamerički nekritičan fan od glave do pete i u samom srcu. Andrej Plenković je nešto razvodnjenije, ali iste prozapadne krvne grupe. Vodeći ljudi u tajnim službama i Oružanim snagama, čak i u politici, uvelike su američki učenici, neki i s američkim državljanstvom, jer su tamo rođeni. Julian Assange je objavio na WikiLeaks povjerljive, tajne dokumente o tome kako su i koji hrvatski razvikani političari i državni dužnosnici zapravo američki doušnici, neka vrst poslovođe SAD-ovih interesa u Bijednoj Našoj te su na stalnoj vezi Američkog veleposlanstva u Zagrebu. Među njima se spominju tajna izvješća Washingtonu i ime Gordana Jandrokovića, trenutnog HDZ-ovog predsjednika Hrvatskog sabora.
Građani nemaju pojma o tome kako zapravo stoje stvari s njihovom i budućnošću Samostalne, Neovisne i Suverene u svijetu u kojem su cijelu svoju povijest bili tragičari, moneta za potkusurivanje, objekti nedokazane mitološke prošlosti ponosa i slave, a od 1990-ih su ih opet zajahali nacionalni vođe kojima će opet ili odsjeći glave ili ih preparirati kao egzotične ptice. Što se već događa.
tacno
Marijan Vogrinec
Veliki književni Amerikanac iz Oak Parka je napisao „Zbogom oružje“ i „Kome zvono zvoni“, a danas prvi stanovnik Bijele kuće – za kojega je teško pretpostaviti da je čitao svog zemljaka – osamdesetak godina kasnije vojnim proračunom bahato gura oružje u ruke ionako prenaoružanim sunarodnjacima. Ne mari kome će zbog toga zvoniti zvono. Ako poslije armagedona i zvona bude bilo. „Živimo u opasnim vremenima i ovo je poruka svijetu“, alibi je Donalda Trumpa pred poreznim obveznicima za čak 54 milijarde vojnih dolara više u 2018. godini. Njegov je prethodnik Barack Obama snizio vojni proračun na lanjskih 598 milijardi dolara ili 3,3 posto BDP-a budući da demokrati nisu smatrali da Amerikanci „žive u opasnim vremenima“ vanjskih ugroza.
Ruska Federacija, jedina svjetska velesila koja može ozbiljnije ugroziti Amerikance na njegovom teritoriju – kad bi htjela i to pokušala, što je čisti SF bez obzira na najniži stupanj zahlađenja odnosa dviju zemalja u zadnjih šezdesetak godina, ove će godine raspolagati vojnim proračunom od svega 49,04 milijardi dolara. Putinova vojska lani je potrošila 65,4 milijardi, a sniženje svote za 25,5 posto u 2017. godini (po podacima Ruske državne riznice) u sklopu je Putinove odluke iz 2016. po kojoj slijede daljnja kresanja vojnog proračuna u iduće dvije godine. Koga se to Trump plaši u situaciji kad Rusija „razoružava“ i više nego deset puta manji vojni proračun?
Sav zapadni svijet koji u vojnom smislu nešto znači ionako je saveznička pudlica u samovoljnim, prevratničkim/imperijalnim pohodima SAD-a od Ukrajine, Sirije i Libije do Afganistana, Iraka i ostatka globusa, gdje se u „mirovnim misijama“ ili kako se već zovu „brani naš način života“ i „zapadne demokratske vrijednosti“. Sic. Iza američkog i savezničkog oružja ostaju stotine tisuća ubijenih i teško ozlijeđenih ljudi, razoreni domovi, milijuni izbjeglica i krvav osvetnički bumerang – terorizam. A Trumpu i dalje nije dosta, nego zove na oružje. Koga? Protiv koga? Zato što se u Bijeloj kući ne bi održao još dugo ne udovolji li vojnoindustrijskom establishmentu, čiji je trajni interes proizvoditi „neprijatelje“ i na njima „u ime slobodnog svijeta“ (sic) prazniti arsenale?
Velika je enigma je li predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na summitu NATO-a u Bruxellesu svjesno gurala svoju zemlju pod Trumpovu ratnu kacigu, neovlašteno joj nabijajući – za što je nadležna vlada – proračunski nepodnošljive i sigurnosno krajnje dvojbene vojne obveze ili je, također svjesno, „prečula“ ozbiljno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel da „SAD više nije pouzdan saveznik Uniji, pa Europa mora svoju sudbinu uzeti u svoje ruke“. Trump je u Bruxellesu – zbog čega je summit jedino bio vrijedan pozornosti – očitao bukvicu članicama Sjevernoatlantskog saveza koje ne izdvajaju (24 od 28 zemalja) najmanje dva posto BDP-a za vojsku. „Amerikanci više neće plaćati tuđu sigurnost i obranu“, kazao je u brk glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, a ljutu su jezikovu juhu arogantnog Amerikanca posrkali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk.
Ni Merkel nije od jučer
Za koga sada druka ne samo Grabar-Kitarović, koja je već smiješna i bogu i ljudima svojom ulizivačkom naklonošću SAD-u (najprije predizborno klanu Hillary Clinton, o čemu su vjerojatno izvijestili Trumpa kad je posrijedi balkanski kiflić), nego i premijer Andrej Plenković te ministar obrane Damir Krstičević i vojni vrh na čelu s načelnikom Glavnog stožera OS RH generalom Mirkom Šundovom? Je li politička potkošulja EU s HDZ-u nadređenom demokršćankom Merkel bliža od košulje SAD s direktivnim Donaldom Trumpom, koji pragmatično važe savezništvo. Najprije gleda u novčanik, a onda na političke ljubavi i partnerstva. I kad je riječ o NATO-u, Uniji, Njemačkoj…
Ni Merkel nije od jučer kad kao urođeno disciplinirana i organizirana Njemica mora odvagnuti između trgovine, gospodarske koristi zemlje i političkih preferencija, što je i Trumpu dala znati reskim upozorenjem: „Nismo rušili Berlinski zid da bismo Rusiju gurali dalje od sebe, nego da bismo ju približili i surađivali na obostranu korist“. Ta bi izjava osobito morala biti indikativna za trenutne HDZ-ove prvake na čelnim mjestima u državi koji tek sada – kad su ih propast Agrokora, dug oko 1,3 milijarde eura dvjema ruskim državnim bankama, promjena američke vanjske politike i kapilarna prisutnost Rusije u RH neočekivano prenuli iz diplomatske obnevidjelice – pokušavaju servisirati kakav-takav povratak RH na maloumno prokockane pozicije u odnosima s Moskvom.
To neće ići nebuloznom politikom predsjedničinih „uspravnica“, koje nitko u svijetu ne uzima ozbiljno, njezinim gotovo dnevnim beskorisnim putovanjima inozemstvom od mila do nedraga ni paradnim slanjem naoružanih bojna u Poljsku, Litvu, Afganistan i gdje god Pentagon zamisli da se treba „braniti od ruske agresije na Zapad“. NATO je bez pardona u tom smislu zapasao tzv. novu Europu i okružio Rusku Federaciju sa svih strana, na samim njezinim granicama i licemjerno širi neutemeljenu famu o tome da Putinova vojna sila prijeti „slobodnom svijetu“ i „zapadnoj demokraciji“. Tu mantru o prijetnji i sigurnosnoj ugrozi, importiranu iz SAD-a i NATO-a te osobito podgrijanu u Poljskoj, tradicionalno nesklonoj Rusima, nekritički telale hrvatskoj javnosti Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Krstičević, a nešto staloženije premijer Plenković i general Šundov. Ne kažu tko i zašto „prijeti Hrvatskoj“, ali gledaju prema Istoku.
Neposredno nakon NATO-ova summita u Bruxellesu, s kojeg je neugodno odjeknula poruka o svojevrsnom raskolu ili tek ozbiljnijem razmimoilaženju administracija SAD-a i EU-a o financiranju vojske i obrambenih (?) strategija, državni je vrh RH obilježio Dan Oružanih snaga i Dan Hrvatske kopnene vojske te prigodno odaslao javnosti niz „ratobornih“ poruka, čije izvore, kreatore i namjere nije teško prepoznati. To uistinu prekomjerno granatiranje najšire hrvatske javnosti mantrom o „ozbiljnim prijetnjama i sigurnosnim ugrozama zemlje“, začinjeno opasnošću od terorizma, alibi je za udar na džepove poreznih obveznika radi dodatnog bildanja vojnog proračuna, kupnje novih količina (američkog) oružja i pojačane militarizacije društva. Direktiva SAD/NATO-a.
Grabar-Kitarović je na summitu u Bruxellesu izvijestila najmoćnije ljude svijeta da će RH biti u stanju udovoljiti Trumpu za izdvajanje dva posto BDP-a za vojsku od 2024. godine, ako to dopusti rast BDP-a. E sad, hoće li to „da, ako“ dopustiti „partner“ s one strane Atlantika, drugi je par rukava i također će ovisiti o tome što Trump drži, a ne predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković o proračunskim prioritetima, BDP-u i tim „tricama“. Sve do toga je li važnije nahraniti 40.000 djece u RH koja gladna idu svake večeri na počinak ili kupiti rabljeni američki lovac F-16. Ili već zakaparenu njemačku haubicu 155 mm, koja još nije isporučena.
Financijski ministar Zdravko Marić, kojem škrtost mora biti u opisu posla, što će reći dobar osjećaj za važnije od manje važnog, vezat će konja gdje mu i kada mu gazda Plenković kaže, ali o izdvajanjima za vojsku, militarizaciji po SAD/NATO-ovu receptu već sada ima razumno objašnjenje:
„Ove smo godine za devet posto povećali obrambeni proračun u odnosu na prošlu, čime je dosegnut iznos od 4,4 milijarde kuna, što je 1,23 posto BDP-a. To je nakon dugo vremena ne samo nominalno povećanje nego i povećanje u odnosu na BDP. Međutim, ciljano izdvajanje od dva posto značilo bi 7,2 milijardi kuna. To je puno. Ne bih ulazio u spekulacije i predviđanja kada će se to dogoditi, u kojim rokovima i hoće li se dogoditi. Već ovim povećanjem proračuna pokazali smo da uvažavamo potrebe sustava obrane i nacionalne sigurnosti.“
Državni je proračun 1995. godine iznosio 27 milijardi kuna, danas 100 milijardi više – zbog nakaradnog odlučivanja o prioritetima na rashodovnoj stavci te manije političkog uhljebljivanja „svojih ljudi“, što se alimentiralo skupim inozemnim zaduživanjem – ali je svejedno izrazito prekratak u odnosu na socijalne potrebe, zarađene civilne mirovine, zdravstvo, školstvo, znanost, kulturu… Izvan je svake pameti kupovati oružje i mladež tjerati u vojarne trenirati za ubijanje. I to na račun životnog standarda, u okolnostima kad zemlju jedino ugrožavaju vlastiti „domoljubni“ političari koje, pak, valja eliminirati demokratskom voljom na biralištima.
„Hrvatska vojska“, rekla je vrhovna zapovjednica po predsjedničkoj dužnosti Grabar-Kitarović na jarunskoj smotri naoružanja, „Hrvatske oružane snage oslobodile su Hrvatsku i u međuvremenu se profilirale iz ratne u mirnodopsku silu, koja je danas spremna izvršavati apsolutno sve zadaće koje se pred nju postavljaju. Hrvatske građanke i građani mogu biti apsolutno sigurni da Hrvatske oružane snage osiguravaju RH.“ Prvo, nije točno da je HV „danas spreman izvršavati apsolutno sve zadaće“ i da građani mogu biti „apsolutno sigurni“ kako HV jamči sigurnost zemlje. To je bila i floskula bivšeg JNA, navodno treće vojske u Europi, pa se SFRJ raspao u moru krvi. RH danas praktično nema borbeno zrakoplovstvo, a ona tri-četiri muzejska primjerka što još tu i tamo lete – made in SSSR iz 1970-ih godina – inferiorna su čak neusporedivo brojnijim eskadrilama u neposrednom susjedstvu (npr. srbijenskom MIG-u 29), istog ruskog podrijetla.
Petnaestak tisuća potplaćenih profesionalnih vojnika i časnika, nešto pričuve i većim dijelom zastarjela borbena tehnika – uključivo teško naoružanje, mehaniziranu vojnu silu, protuzračnu obranu, mornaricu i također deficitarnu logistiku – nije pravo jamstvo obrane i sigurnosti u slučaju ozbiljnije agresije na RH. Tim više, jer je i Donald Trump okrenuo ploču te je sasvim upitna buduća primjena čl. 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji podrazumijeva da će se napad na jednu zemlju članicu NATO-a smatrati atakom i na ostalih 27 i aktivirati zajednički vojni odgovor. Ako vrhovna zapovjednica Grabar- Kitarović drži da je HV „apsolutno spreman i sposoban“ odgovoriti na svaku ugrozu, čemu zalaganje za daljnju militarizaciju društva i trošak kupnje oružja? Nema logike.
Ima, ako se zbroje dva i dva. Ona samo pokorno i nekritički odrađuje zadaću koju joj određuje političko-vojni establishment SAD/NATO-a, HDZ-ova vlada mora poštivati „partnerski“ deal pripadnosti/članstva u Sjevernoatlantskom savezu, a vojnom vrhu RH po prirodi posla odgovara igrati se rata. Bilo ili ne bilo realne ugroze i neprijatelja. Po valjda zapamćenoj devizi iz bivšeg JNA, autorstvom pripisanoj osobno vrhovnom zapovjedniku maršalu Titu: „Pripremajmo se kao da će sutra biti rat i radimo kao da će vječno biti mir“. Teorija i praksa tzv. općenarodne obrane razvijala se poslije pod egidom „Ništa nas ne smije iznenaditi – NNNI“, što je zapravo izvornik predsjedničinoj mudrosti da povećanje proračunskih izdvajanja za vojsku „ne znači potrošnju, već ulaganje u ljude i tehničku opremu neophodnu da bismo se suprotstavili modernim ugrozama – od ilegalnih prelazaka granice preko proliferacije oružja, trgovine drogama, ljudima do prirodnih nepogoda, za koje su Oružane snage spremne, na braniku domovine“.
Fototeka neukusnih slika
Ulaganje u ljude je kupovanja oružja radi ubijanja drugih ljudi? Treba militarizirati društvo radi sprječavanja ilegalnih prelazaka granice? Proliferaciju oružja bi suzbijala zemlja koja je za 80 milijuna dolara, na američki mig, „proliferirala“ veliku količinu oružja iz Domovinskog rata preko Saudijske Arabije teroristima tzv. Islamske države? Vrhovnoj zapovjednici trebaju eskadrile lovaca-bombardera, njemačke haubice 155 mm i ophodni brodovi, rakete srednjeg dometa i slične ubojite igračke kojima će tući trgovce drogama, švercere ljudi i izvlačiti unesrećene u prirodnim katastrofama? Te su „nasušne“ vojne potrebe preče od miroljubive i uključive vanjske politike, mira i prijateljstva sa susjedima i ostalim svijetom, gospodarske razmjene…?
Kontroverzna književnica i kolumnistica Vedrana Rudan to je sramotno, podaničko manipuliranje vlastitim sugrađanima „oprala“ debelo satiričnim uratkom za RTS 11. ožujka 2017.: „Građani Republike Hrvatske su, ne svojom voljom, duboko u mračini američke guzice jer su ih tamo uvalili hrvatski prljavi političari i političarke kojima je jedino lova bitna. Bijedno smeće potpisuje sve i svašta samo da bi godinu, dvije, pet ili deset bilo na naslovnicama, moglo žderati na naš račun, krasti, dobivati povoljne stambene kredite i huškati nas protiv Srba. A mi, bijedni crvi, ne usuđujemo se čak ni pitati zašto smijemo biti u NATO-u i moramo Amerima na uvid davati osobne podatke ali nam američke vize nisu ukinuli. Naša je bivša ministrica vanjskih poslova, da bi mogla dobiti vizu, trebala potpisati da se u Americi neće baviti prostitucijom.
Mislim da gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, sudeći po tome što sve radi za Amere, to ne mora potpisati. Ona se prostitucijom bavi u Hrvatskoj.“
Predsjednica RH svojim nedoličnim ponašanjem i u zemlji i u inozemstvu dnevno daje štofa kolumnistima za kritiku, a javni joj je rejting među građanima neusporedivo niži od ijednog svog prethodnika na Pantovčaku, osobito Ive Josipovića i Stjepana Mesića. „U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku“, pisao je 21. svibnja 2017. ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavićić, „predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilin konjica, nije razriješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.“ Da je samo to, još kako-tako.
Foto: AP
Ostat će iza nje i debeli tomovi izjava koje pristojan svijet imenuje zaobilaženjem istine, gdje će imati istaknuto mjesto one o njezinim kontaktima s novom američkom administracijom: za Novu godinu u SAD-u, potom Mike Pence u Münchenu i sada na NATO-summitu u Bruxellesu. Ostat će i ponižavajući foto/video materijali o tome što Grabar-Kitarović čini ne bi li i fizičkom silom, mimo svakog diplomatskog bontona i boljeg kućnog odgoja otela makar osam sekundi u sačekuši novom potpredsjedniku SAD-a, odnosno laktovima se progurala u Bruxellesu kroz neusporedivo važnije državnike od sebe ne bi li stala slikati se uza samog Donalda Trumpa. Nedostojno. Najmoćniji čovjek na svijetu ju je ignorirao i gledao nekamo preko njezine glave, a ona je namještenog osmijeha piljila u njega iz žablje perspektive.
Njezina osobna, pak, perspektiva koju je samodopadno izrecitirala Hini o vlastitoj „državničkoj“ ulozi/važnosti i na summitu i u odnosu na Trumpa više je SF za koji nema iole vjerodostojne – dapače, nema nikakve – medijske ni diplomatske potvrde s druge strane, također zaslužuje uvrštenje u ostavštinu predsjedničina „zaobilaženja istine“.
„Tijekom cijelog ovog druženja danas poslije podne, hodajući hodnicima nove zgrade NATO-a i kroz prijem koji je prethodio summitu bilo je dosta prigoda za razgovor“, prenio je Hinu portal Index.hr „Razgovarala sam i s predsjednikom Trumpom i pozvala ga u posjet Hrvatskoj. Iznenadila sam se koliko je razgovarao sa svima, uključujući i sa mnom. Uglavnom, bio je vrlo opušten, ležeran i ljubazan prema svima, čak se malo i šalio. Tražila sam od njega da se ponovo SAD angažira, upozorila sam na sve ugroze koje postoje u našem susjedstvu i naglasila sam ulogu koju koju su Sjedinjene Države imale do sada i držim da će i dalje igrati važnu ulogu uz njihov fokus na prostor jugoistoka Europe, veći nego do sada.“
Potpredsjednika Pencea je iz petog reda pozadine na osam sekundi zaskočila u Münchenu, a Trumpa je u Bruxellesu naganjala po hodnicima nove NATO-ove zgrade!? Je li to dostojno ozbiljne predsjednice države? Pazi sad, ona je, anonimna predsjednica beznačajne SAD-u balkanske državice, „tražila od njega da se ponovo SAD angažira“, jer u susjedstvu Bijedne Naše „postoje ugroze“. Da nije smiješno, bilo bi tragično. Grabar-Kitarović se „iznenadila“ (sic), što je Trump „razgovarao sa svima, uključujući i sa mnom“!? Očekivala je da neće razgovarati ni s kim, a došao je na taj skup, gdje je Trump zapravo alfa mužjak bez čije zemlje nema NATO-a?
A to da je „bio vrlo opušten, ležeran i ljubazan prema svima, čak se malo i šalio“ vrlo zorno opovrgavaju tv-dokumenti i medijska izvješća, pa hrvatska predsjednica ne bi smjela vjerovati da je javnost slijepa. Trump je grubo izvrijeđao čelnike EU-a, samu njemačku kancelarku Angelu Merkel i njezinu zemlju, bahato je i arogantno hodao među okupljenim državnicima, a crnogorskog je za zajedničkog fotografiranja nekulturno odgurnuo od sebe. Baš kao što se diplomatski i ljudski nekulturno ponijela i sama Grabar-Kitarović laktašeći/gurajući se kroz masu političara u prvi red kako bi je kamere i fotoaparati uhvatili uza samog Donalda Trumpa.
Taj je prizor kratkim videom prikazala Nova TV i, s obzirom na reagiranja, hrvatski su građani imali razloga crvenjeti se od stida zbog takve predsjednice, a međunarodna javnost steći još negativniji dojam i o Kolindi Grabar-Kitarović i o Hrvatskoj. Među 150 njezinih savjetnika, eto, nema ni jednog koji bi je upozorio na svako malo nedolično ponašanje, pa i korigirao njezin (ne)ukusan styling. Stručna javnost i još više mediji analitički upozoravaju na njezinu militarističku megalomaniju, koja nema uporišta u „sigurnosnim ugrozama“ ili „prijetnjama“ u neposrednom susjedstvu (Srbija) ili šire na europskom Jugoistoku (Ruska Federacija), ali ona tvrdoglavo vozi po svome. Slijedi ju istim izmišljenim mantrama političko-vojni (HDZ-ov) vrh na čelu s ministrom obrane Damirom Krstičevićem i „po službenoj dužnosti“ prvim vojnim operativcem generalom Mirkom Šundovom.
Krstičević, završeni polaznik Vojne akademije JNA u Beogradu, diskursa izdrilanog na nastavi marksističko-političkog vaspitanja za buduće oficire vojske bivše SFR Jugoslavije, žestoko fitilji militarističke fraze kao i njegova vrhovna zapovjednica, pa je teško oteti se dojmu da time liječe neke znane već ekstremističke komplekse u odnosu na Srbiju. A zbog srbijanske veze s Rusijom, pa i osjetnog jačanja srbijanske vojske modernim ruskim oružjem, izmišljaju „prijetnje“ i zovu Trumpa u pomoć. Sic.
Neki dan je ugledni komentatror Nove TV Mislav Bago izravno provocirao načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH: „Recite, generale, tko sada prijeti Hrvatskoj?“ Šundov se našao u nebranom grožđu, a kako vojnik nije vičan političkom jeguljanju, odgovorio je onako kako je istini najmilije: „Sada Hrvatskoj nitko ne prijeti, ali…“ Do kraja rečenice je prepričao već poznatu neuvjerljivu mantru koju je najvjerodostojnije, ali operacionalizirao, ne isprazno laprdao – Maršal: „Pripremajmo se kao da će sutra biti rat, a radimo kao da će vječno biti mir“. Samo što iza tog akcijskog plagijata u RH danas ne stoje ni novac, ni realna potreba niti tradicija da „Hrvat voli oružje i rado ide u vojnike“. Stoje imperijalni interesi zapadnog korporativnog kapitalizma, izraženi u vojno-političkom vodstvu SAD-a i operativnoj strukturi NATO-a.
Zapovjedno mjesto u Washingtonu
Tom militantnom establishmentu ne ide pod kapu činjenica da je „partnerska“ Bijedna Naša u prethodnih osam godina skresala vojni proračun za oko 25 posto ili gotovo 1,4 milijardi kuna. Usput, uopće ga ne zanimaju zarmjeri krize koja razorno pogodila RH, a izvezena je u svijet upravo s Wall Streata. I smišljena je upravo u uskom krugu vlasnika 95 posto korporativnog kapitala. Taj se kapital ne bi mogao učinkovito oplođivati bez stalnog, sofisticiranog plašenja građana „vanjskim ugrozama sigurnosti zemlje“ i izmišljanja „neprijatelja“. Manipulatorima među Amerima su to već stotinjak godina Rusi, a zadrtim budalama među Hrvatima – Srbi.
Tito je bio jedini državnik od svjetskog formata i neupitnog domaćeg autoriteta, koji je pola stoljeća znao držati na uzdi imperijalne janjičare i sa Zapada i s Istoka, ali i svoje „ustaše i četnike“ u mišjoj rupi. Poslije više nije bilo te pameti u ex-jugoslavenskim bantustanima, pa miševi kolo vode i istočno (rehabilitirali četnika Nikolu Kalebića, sic) i zapadno (zveckanje oružjem i uvlačenje SAD/NATO-ovom militarizmu) od Dunava.
Foto: adriaticseadefense
„Radimo i na ustrojavanju pričuve sustavom dragovoljnih ročnika, kao i sustavom ugovorne pričuve“, reći će ministar Krstičević u intervjuu Večernjem listu. „Upravo pripremamo analize kako bismo unaprijedili kompletni sustav pričuve za koji smatram da je dosad bio više na simboličkoj razini. Razmišljamo i kako još bolje privući mlade ljude u sustav jer time dobivamo novu energiju i znanja pa tako i jači obrambeni sustav. (…) Sigurno će novi američki predsjednik Trump imati svoje prioritete, ali očekujem da ćemo s novom administracijom unapređivati partnerstvo temeljeno na zajedničkim vrijednostima i interesima. SAD nam je strateški partner.“
SAD je formalno „strateški partner“ Bijednoj Našoj, a realno zapovjedno mjesto i u vojnom i u svakom drugom smislu. Među inim, vlasnik državne licencije RH, pa u tom smislu nije slučajno – reklo bi se za prsa – baš Kolinda Grabar-Kitarović instalirana na mjesto predsjednice RH. Proamerički nekritičan fan od glave do pete i u samom srcu. Andrej Plenković je nešto razvodnjenije, ali iste prozapadne krvne grupe. Vodeći ljudi u tajnim službama i Oružanim snagama, čak i u politici, uvelike su američki učenici, neki i s američkim državljanstvom, jer su tamo rođeni. Julian Assange je objavio na WikiLeaks povjerljive, tajne dokumente o tome kako su i koji hrvatski razvikani političari i državni dužnosnici zapravo američki doušnici, neka vrst poslovođe SAD-ovih interesa u Bijednoj Našoj te su na stalnoj vezi Američkog veleposlanstva u Zagrebu. Među njima se spominju tajna izvješća Washingtonu i ime Gordana Jandrokovića, trenutnog HDZ-ovog predsjednika Hrvatskog sabora.
Građani nemaju pojma o tome kako zapravo stoje stvari s njihovom i budućnošću Samostalne, Neovisne i Suverene u svijetu u kojem su cijelu svoju povijest bili tragičari, moneta za potkusurivanje, objekti nedokazane mitološke prošlosti ponosa i slave, a od 1990-ih su ih opet zajahali nacionalni vođe kojima će opet ili odsjeći glave ili ih preparirati kao egzotične ptice. Što se već događa.
tacno
