foto: Pixsell
Je li nogometni sport, za razliku od svih drugih, pa i znatno plemenitijih sportova, vrijedan toga da zbog jedne utakmice cijela država zaustavi dah, ukoči se u stavu mirno s rukom na srcu i himnom na usnama, ode s posla, s nastave u školama i fakultetima, zatvori trgovine, obustavi promet i hipnotizirano 90 i kusur minuta zuri u televizijski zaslon?! Nije. Ne zato što je to naprosto blesavo, ma koliko da je nogomet razvikan kao tzv. najpopularnija sporedna stvar na svijetu, nego i stoga što nisu svi žitelji – i “najnogometnije” zemlje na Kugli! – fanovi toga nogoloptačkog sporta, odnosno što totalna paraliza gospodarskog, političkog, javnoga i inoga društvenog života u zemlji podrazumijeva financijske gubitke koji se mjere milijunima nečega. Nepotrebno. Kada igraju “vatreni” s Lukom Modrićem i pod “poniznim” okom Zlatka Dalića, za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu ne vrijede nikakvi racionalni obziri, mjerljivi bilo čime validnim, a masovna euforija zbog apriorne pobjede nema cijenu.
Dakako, to da 22 muškarca naganjaju loptu travnatim pravokutnikom 100/110 x 65/75 metara ne bi li ju utjerali u jedna od dvaju nasuprotnih vrata, fenomen je masovne hrvatske histerije, koja posljednjih godina eskalira i nikakvi sociolozi, fenomenolozi, sportski analitičari, medijski tzv. sedmosilnici i ini nisu u stanju valjano objasniti. Kad crveno-bijelo ukvadratićena Hrvatska, je li, zaustavi dah od ushićenja, u stavu mirno hadezeovski položi junačku desnicu na vruće srce od stoljeća sedmog i Mihanović – Runjićevom glazbenom svetinjom zagrmi nebu pod oblake, nema tog razloga zbog kojeg ljudi ne bi trebali smjesta otići s radnog mjesta, đaci i studenti skratiti nastavu, Hrvatski sabor prekinuti svoje zasjedanje, trgovci zaključati dućane, građanske službe obustaviti rad, vozači zamrznuti gradski/javni promet…
“Samo zovi, svi će sokolovi…”, “Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska!”, “Mi smo Hrvati!“ “Igrajte, igrajte, stisnite”, bećarac “Jedan, dva – Hrvatska…”, “Mi, Hrvati!”, pa od prekjučer, je li, tzv. himna Hrvatskog nogometnog saveza “Najbolja kad je najteže” itd. Oči prikovani za televizore. Na gradskim pak trgovima zasloni gotovo veličine rukometnog igrališta… Nogometna je histerija – Juvenalov satirični panem et circenses (kruha i igara/cirkusa) o dekadentnu mentalitetu starog Rima u “slavu” kratkoročnih interesa i nevažnih potreba pûka – prerasla u masovnu opčinjenost ultimatumom i neupitnošću “vatrene” pobjede. Jer “vatrenima” nitko na Kugli nije ravan. Možebitno samo Bog u čiju se slavu križaju pri ulasku na travnjak i zure nekamo u nebesa, gdje NATO-ovi ratni avioni teškometalnim mrežama chemtrailsa preoravaju rajsko plavetnilo.
Viču “hop”, a nisu skočili
Na prvu utakmicu “vatrenih” i španjolske nogometne vrste na Europskom prvenstvu u Njemačkoj u Berlin je navodno prispjelo cca 100.000 CRO navijača iz zemlje i inozemstva, gotovo odreda uvjerenih u jedan jedini rezultat: pobjedu “vatrenih”. Za vrijeme utakmice Hrvatska je bila, onako masovno crveno-bijelo ukvadratićena, bez daha prikovana uz televizore, grizla nokte, gutala apaurine, psovke zalijevala nekontroliranim kriglama piva… Kad je korektan engleski sudac Michael Oliver odsvirao kraj meča, na stadionskom je semaforu u Berlinu stajalo: Španjolska – Hrvatska 3-0, i to je “pobjedničkim” Hrvatima bilo ravno smaku svijeta. A samo koji sat ranije Dalić je objavio urbi et orbi: “Spremni smo za Španjolce!”, a nisu bili, majstorski su Dalića, Modrića i i ekipu deklasirali Alvaro Morata u 29. minuti, Fabian Ruiz u 32. i Dani Carvajal pri isteku nadoknade. A Berlin ukvadratićen crveno-bijelo, vruće gledalište praktično hrvatsko, najveća hrvatska zastava (107 x 12,5 metara) dopremljena iz Crikvenice ostala je neosvijetljena očekivanim slavljem.
Nije prvi niti će biti zadnji put u Hrvata da – ponajviše i ponajčešće upravo kad je nogomet posrijedi – gromoglasno viču “hop” puno prije no što se skočilo, a onda bezgranično razočaranje, čuđenje, traženje krivca. (Ovog je puta “Pedro” ispao Bruno Petković, kojem je vrhunski španjolski vratar Unai Simon obranio penal. “Petković nije smio pucati taj kazneni udarac, razgovarat ću s njim”, žestio se general poslije bitke Zlatko Dalić. Poraz “vatrenih” već na otvaranju Europskog prvenstva u Njemačkoj – koji dan nakon “prijateljske” pobjede nad solidnom vrstom Portugala – bio je iznenađenje, šok i za Dalića, i za njegove izabranike, i za onih nešto manje od 3,9 milijuna hrvatskih “izbornika” kod kuće (plus iseljene), ali i za predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, njegovog sina i HDZ-ovce, koji su vladinim zrakoplovom, o trošku poreznih obveznika, bili putovali na berlinsku utakmicu “vatrenih”.
Da bi se Jandrokovića, je li, po povratku dohvatilo saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Ne toliko, a bilo bi znatno uputnije, što su političari na vlasti – da im debelo meso vidi puta, ne radi neke državne potrebe?! – potrošili znatan javni novac za osobni provod, nego zato što ni Jandrokovićeva maloljetna obiteljska uzdanica nije imala što tražiti u vladinu zrakoplovu. Budući da vladajući HDZ (s Domovinskim pokretom i nekim politički patuljcima) zapravo kontrolira Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, da je sličnih putovanja bilo i ranije te da zakonski nije sasvim jasno tko se sve (ne) smije voziti vladinim mlažnjakom, jamačno će afera završiti po onoj: vuk pojeo magarca? Uoči Europskog prvenstva u nogometu mediji su pitali i predsjednika RH Zorana Milanovića hoće li gledati “vatrene” u Njemačkoj, a on je u svom stilu, aludirajući na svoju prethodnicu Kolindu Grabar-Kitarović na svjetskim prvenstvima u Rusiji i Katru te neke HDZ-ove političare ostavio pitanje otvorenim. Ako bude išao, kaže, ići će kada… etc. etc. Nešto kasnije, u intervjuu HRT-u, kazao je da će “državnim avionom ići sa suprugom u Leipzig n utakmicu ‘vatrenih s Italijom’”.
Katastrofalno otvaranje Europskog prvenstva u Berlinu jest uzdrmalo “vatrene” i natjeralo izbornika Dalića da se ispriča milijunima hrvatskih navijača, jer su ih “razočarali i iznevjerili očekivanja”, ali ni taj hladan tuš nije bio dovoljan za privesti pregrijane hrvatske glave tzv. nogometnoj/navijačkoj svrsi i razlogu. “Nema veze”, kažu, “pobijedit ćemo Albaniju i, u najgorem, igrati neriješeno s Italijom, pa s četiri boda u svojoj grupi idemo dalje, do kraja, do prvog mjesta u Europi kako je papa Franjo neki dan poželio ‘vatrenima’.” Istodobno, režimska medijska tzv. javna kuća HRT, svakih par minuta emitira propagandni spot “Navijamo zajedno”, u kojemu sportski reporter – nedarovito imitirajući legendarnog Mladena Delića (“Ljudi, je li to moguće?!”) iz uistinu zvjezdanih dana jugoslavenskog nogometa – u fingiranom prijenosu utakmice demolira si glasnice završnim: “Goooool…, Petković…, Bruno Petković! Je li ovo moooguuuće! Ludnica potpuna ovdje!”
Više ništa nije važno – ni inflacija, ni dnevna poskupljenja osnovnih uvjeta života u Bijednoj Našoj, ni premale plaće i mirovine, ni politički prijepori, ni upisi u srednje škole i fakultete, ni iseljavanje, ni ratovi u Ukrajini i Palestini, ni… – samo to da “moramo pobijediti, proći prvu grupu i ići do kraja na Europskom nogometnom prvenstvu”, odnosno je li Petković ili tko već od “vatrenih” zabio gol! Zabiti gol i “ići do kraja” postalo je pitanje života i smrti hrvatske nacije, što jest budalaština prvog reda, ali… Život se ne svodi na nogomet, na ovaj ili onaj plasman nacionalne nogometne vrste u Europi ili svijetu. Danas jesmo, sutra nismo. Lopta je okrugla, a život jednog naroda/države ne mjeri se brojem golova niti se ograničava pravokutnim travnjakom veličine 100/110 x 65/75 metara. Hrvatska jest miš država, koju pola svijeta, budimo realni, ne znâ ni pokazati na karti i koja ni po čemu nije važna tomu velikom svijetu – pače, samonedostatna je i krajnje ovisna ekonomski, politički etc. – ali jest tradicionalno dobra u nogometu, što ne znači da su joj postolja unaprijed zajamčena za sva vremena. I da ne smije biti drukčije.
Ukvadratićeni autobusi, tramvaji…
Danas jesmo, sutra nismo. Lopta je okrugla i – kako bi, je li, prije dva i pol milenija kazao stari Simplicije iz Cilicije o Heraklitovoj misli – samo mijena stalna jest (panta rei). Da nije tako, ne bi valjalo. Baš kao što jest – i ne samo u RH – prihvatljiv atraktivan navijački folklor lišen (a obično nije) podmaliganjenog divljaštva, ali nije u redu, ne valja da zbog nogometa i makar velikog dijela njegovih fanatičnih fanova bude hipnotizirana cijela država. Da na odokativnih dva kritična sata između dvaju, je li, sučevih zvižduka stane sav gospodarski, društveni i politički život, jer je, recimo, drugi na Europskom prvenstvu susret “vatrenih” s Albanijom “ustakmica istine”, “povijesna utakmica”, “utakmica života i smrti”?
Je li normalno da su tih dana čak i jaslička i vrtićka djeca u crveno-bijelim kvadratićima? Da se cijela zemlja kupa u takvim majicama, kapama? Da su ukvadratićeni autobusi, tramvaji, osobni automobili, izlozi, marketinški proizvodi? Da televizijski i radijski programi dnevno počinju i završavaju nogometom s “vatrenima” u glavnoj ulozi? Da su medijski šlageri to tko jest, a tko od 25 Dalićevih “vatrenih” nije tog dana trenirao, je li, Ivan Perišić spreman i za koliko minuta igre, što je s Nikolom Vlašićem da je napustio kamp “vatrenih”, što muči Dalića? Nakon masovne pošasti, je li, obraćenja i najvidljivijih aktera javnog, političkog, sportskog, estradnog i inog populusa na vjerski život (sic transit), što je već neko vrijeme veliki modni hit, “vatreni” je panem et circenses drugi sociološki fenomen, koji hipnotički karakterizira suvremenu hrvatsku zbílju. Valjda ne može više. Na toj hipnozi pak debelo parazitiraju neodgovorni, nezreli političari tipa bivše predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, CRO premijera Andreja Plenkovića i ministara, saborskog šefa Gordana Jandrokovića i sl.
“Predsjedavajući će u srijedu najaviti stanku u zasjedanju Sabora, koja će trajati onoliko koliko će trajati i utakmica naših ‘vatrenih’ s Albanijom”, kazao je dan-dva ranije Jandroković novinarima. “Bude li netko od potpredsjednika Sabora u to vrijeme želio predsjedati i bude li zastupnika koji ne žele gledati nogomet, nećemo prekidati, pa neka rade.” Marijana Puljak, zastupnica Centra, smatra da utakmica “vatrenih” s Albanijom “ne smije biti razlogom da zbog nje stane cijela država, pogotovo nacionalni parlament, najviše predstavničko-zakonodavno tijelo u zemlji”. SDP-ov pak Arsen Bauk nešto je veći ljubitelj nogometa? “O. K., mislim da se to već događalo za vrijeme Svjetskog prvenstva”, tvrdi. “A što se, je li, tiče trajanja saborske sjednice, ona ionako traje dok se ne rasprave točke dnevnog reda za taj dan.” Glavna pak tajnica udruge “Glas poduzetnika” Branka Prišlić kazala je novinarima da se u “privatnom sektoru gleda učinkovitost rada, pa će se paziti kako zaposlenicima omogućiti da prate ‘vatrene’ tako da posao ne trpi”.
Ako se ne radi, a predviđeno je u to vrijeme raditi, posao – trpi. Ne možeš i stisnuti i pustiti vjetar. Prema anketi Nove TV u središnjem Dneviku, čak se 50% gledatelja izjasnilo da će raditi za vrijeme utakmice Hrvatska – Albanija, tako da valja uzeti s rezervom tvrdnju da će život sasvim stati. Neki, je li, htjeli – ne htjeli, moraju raditi (hitna medicinska pomoć, policija, vatrogasci, pekari, i sl.), a mnogi se i među njima “snađu”, pa – gledaju. “Vjerujem da će energija naših navijača na stadionu u Hamburgu i na drugim lokacijama dati poticaj našim nogometašima i da će pobijediti i Albaniju”, istaknuo je Jandroković. Na njegovu i Dalićevu nesreću, na terenu ne igraju navijači, tzv. 12. igrač, nego nogometaši, sposobni ili pak nesposobni pobijediti i 11 protivničkih i njihova tzv. 12. igrača.
U Berlinu je na otvaranju Europskoga nogometnog prvenstva tih 100.000 crveno‑bijelo ukvdratićenih navijača – uza svu larmu, buku i nerede zbog kojih je HNS fasovao UEFA-inu kaznu od 87.875 eura – moglo samo bespomoćno gledati kako Španjolci na travnjaku vrte “vatrene” oko malog prsta i kako Petković u kritičnom trenutku ne znâ s bijele točke pogoditi mrežu. Nogometna lekcija? Itekakva. Ne viči “hop” dok nisi skočio. U nogometu, kao ni u jednom ozbiljnom sportu, pa ni u životu, ne postoje stalni pretplatnici na postolja i medijske reflektore. A nema kraja hrvatskoj, je li, megalomaniji, nekritičnosti i opsjednutosti “veličinom” po svaku cijenu i vrlo često bez pokrića u konkretnoj zbilji. Jest da su se “vatreni” uspijevali izvući u vrlo kritičnim i najkritičnijim trenucima svojih podbačaja, ali to nije jamstvo za budućnost.
Izbornik je Zlatko Dalić u tomu bio trezveniji od svih berlinskih 100.000 hrvatskih navijača i najvećeg dijela u domovini i inozemstvu, koji su bili unaprijed “pregazili” Španjolce kao plitak potok, pogotovo Albance od kojih se još u domaji zapisalo – sigurna tri boda. Kad ono: šok na šok! “Nikakva”, je li, albanska vrsta uvjerljivo vodi s 1-0 od 11. do 74. minute, “vatreni” ne znaju kako se zovu, iako stalno pimplaju loptom, a u sučevoj nadoknadi baca “vatrene” i cijelu Hrvatsku u očaj. Rezultat 2-2 i uknjižen samo samo jedan bod od mogućih šest ili planiranih najmanje četiri. Dvije utakmice, nijedna pobjeda, pet golova u mreži, dva zabijena! Ostala je utješno-prolaznom samo jedna mogućnost: pobijediti Italiju i s trećeg mjesta u grupi provući se u daljnje natjecanje.
Zar je zbog tog jada sva Hrvatska stala i raspala se pred TV-zaslonima?! No, istina, velika je stvar to da hrvatski nogomet ima srebrnu i brončanu medalju sa svjetskih ogleda u Rusiji (2018) i Katru (2022), ali tzv. stara slava na travnjaku ništa ne znači bez uvjerljive potvrde. Kamoli za vodeći plasman na Europskom prvenstvu 2024. godine. Ni albanska vrsta nije zalutala na kontinentalni nogometni ogled, kako su to prepotentno držali hrvatski i navijači i reprezentativni “lumeni”, pa dobili po nosu. Lopta je okrugla pa… Dalićevi “vatreni” izabranici nisu unaprijed najbolji, moraju se svaki put iznova dokazati primjernom igrom i barem golom više od protivnika. Drukčije, jednostavno, ne ide. Hrvatska se voli rezultatima svačijeg truda, upornog rada i zalaganja, pa i na nogometnom igralištu, ne “domoljubnim” pjesmama, javnom histerijom, obustavama rada radi gledanja utakmica i lansiranjem nogoloptača u orbitu nacionalne slave.
Zaccagnijev hladan tuš
Da je izbornik Zlatko Dalić bio potjerao Gordana Jandroković i društvo s Olimpijskog stadiona u Berlinu kući istim vladinim Challengerom CL-604 kojim su došli o trošku poreznih obveznika, a potom i premijera Andreja Plenkovića sa svojim intimusima s Volksparkstadiona u Hamburgu, tko znâ, ali i Zorana Milanovića sa svitom iz Leipziga, možebitno bi zla sreća ostala na španjolskoj, albanskoj i talijanskoj strani, gdje se nisu vidjeli najviši državni dužnosnici s rodbinom i prijateljima, koji u “pobjedničkom” transu, pa već na prvim utakmicama, navodno bodre svoje nogometne uzdanice?
Talijanski nogometni velemajstor Mattia Zaccagni u zadnjoj je sekundi 98. minute produljene “povijesne tekme” s “vatrenima” u Leipzigu izjednačujućim golom za pamćenje (1‑1) udario točku na i te zapečatio hrvatsku sudbinu na Europskom prvenstvu 2024. Šokirao je sve, pa valjda i samoga sebe: Talijani s četiri boda idu dalje, a svjetski srebrni/beončani Hrvati s dva boda – kući. Podvijena repa. Apriorna su se “pobjednička” euforija i zamrzavanje života i zemlji pokazali nečim što je teško opravdati. “Bog je visoko, a car daleko”, CRO je predsjednik Zoran Milanović prije utakmice citirao navodno važnoga povijesnog lika. Hladan tuš na unaprijed pregrijane glave čini se još puno hladnijim no što uistinu jest.
Hrvatskoj “pobjedničkoj” histeriji u tom smislu nedostaje prigušivač, ali i taj plemeniti osjećaj da postoji puno iks važnijih stvari za život tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i njezinih – još neiseljenih – manje od 3,9 milijuna žitelja od tzv. najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije normalno da je Hrvatskoj tzv. najvažnija sporedna stvar važnija od svega drugoga na svijetu jer izgubili “vatreni” ili pobijedili, tzv. običnomu/malom CRO građaninu ni u džep niti iz džepa; sutra je novi dan.
