Hrvatski ratni veterani između socijalne margine i političke instrumentalizacije

Hrvatski branitelji su svakodnevna referenca u domaćem političkom diskursu, a pozivanje na taj status redovito garantira legitimitet da se monopolizira rasprava. Ne čudi stoga što je dodjela braniteljskog statusa eskalirala nakon završetka rata da bi se sada popela na nevjerojatnih pola milijuna ljudi. Sve to kod dijela stanovništva izaziva snažnu averziju prema veteranima, čiji su stvarni uvjeti života (za one koji su stvarno ratovali) daleko od zavidnih.

U rano ljetno jutro 2014. godine, na dan obljetničarskog ceremonijala povodom Oluje, turističko odredište Vodice probudilo se zatečeno potresnom tragedijom. U osvit dana kada se pripremaju koncertni nastupi i vatrometni spektakli, stopljeni logikom turističke zarade i omotani domoljubnim kičom, jedan ratni veteran progovorio je drukčijom porukom. Odjeven u vojnu uniformu, uredno obilježenu pripadajućim ordenjem, odšetao je do središnjeg kružnog toka na ulazu u Vodice i aktivirao ručnu granatu. Vlastitim tijelom, na dan kada se pompozno veličaju nacionalne bitke i organiziraju vojni mimohodi, u ritualnom političkom činu glasno je opozvao svečarski folklor i ukazao na besmisao svog tog slavlja.

Vijest se kratko zadržala na rubovima medijskog prostora i bez ikakvih reakcija ubrzo nestala. Dobro uhodani sustav proizvodnje nacionalne mitologije nije se nimalo zanjihao. Nešto kasnije tokom dana, politička se elita predvođena HDZ-om, kao i svake godine, sjatila na kninsku tvrđavu i u prigodnom programu ponovila priču o časnoj obrani, ratnim herojstvima, nacionalnom jedinstvu i vjeri u Boga i domovinu. Svi glavni nacionalni ideologemi pronašli su svoje ponosno mjesto na toj mitološkoj slici, a samodopadna politička elita ogledalo svojeg društvenog legitimiteta.

No stvarnost je uvijek drukčija od mita. Mit je nevin, neukaljan, vječan i čist, on je apsolutna dogma čiji sadržaj je nemoguće kritizirati ili dovesti u pitanje. Mit postoji izvan naše konkretne povijesti. Stvarnost je slojevita, kontradiktorna, nečista i razlomljena, traži odgovore na pitanja kako smo završili u tom apsurdnom ludilu i promišljanje kako promijeniti stanje stvari. Stvarnost se ne može objasniti dogmama, utješiti koncelebriranom misom i zaogrnuti barjakom. Suočen sa sumornom i neizdrživom svakodnevicom, ratni veteran iz Vodica oduzeo si je život, ali i poslao kvragu sav taj besmisao nacionalne priče koji vladajući beskrupulozno koriste za vlastitu ideološku promociju i objašnjavanje sadašnjosti. U svojem posljednjem životnom činu, na njihov lažljivi simbolički univerzum bacio je bombu.

Traume ratnih veterana

Nije ovo bilo ni prvo, a ni posljednje veteransko samoubojstvo. Jedina studija na ovu temu, umirovljenog vojnog psihologa Zorana Komara, pobrojala je 2734 braniteljska samoubojstva između 1991. i 2014. godine, više od trećine svih branitelja stradalih u ratu (7638). Među njima je i 296 ratnih vojnih invalida, kojima je država osigurala svu materijalnu pomoć (mirovine, invalidnine, zdravstvenu skrb) što sugerira da izvor njihovih tjeskoba nisu nezadovoljstvo materijalnim kompenzacijama. Ovo potvrđuje i Komar kada ističe da su tri glavna uzroka samoubojstava osjećaji usamljenosti i marginalizacije, osjećaj vlastitog tereta obitelji i društvu i ratne traume. Također nema ni brojčane razlike između onih ratnih vojnih invalida koji su imali dijagnosticiran PTSP i onih koji nisu što ukazuje da je prikriveni, (nedijagnosticiran) PTSP vrlo raširen.

Jedan od problema s nedijagnosticiranim PTSP-om sigurno postoji i u društvenoj stigmi koju ova bolest nosi, a za čije potenciranje je krivnju snosi upravo ona politička elita s početka priče. Neposredno nakon rata bilo je neprihvatljivo priznati ratne psiho-traume, pa se radije ustrajalo na mitskoj figuri čvrstog i neslomljivog ratnika. Juraj Njavro (HDZ), prvi ministar branitelja, izjavljuje u jednom intervjuu 1997. godine da “mi nismo narod koji je genetski sklon tim kategorijama poremećaja jer smo kroz svoju burnu povijest, braneći svoju opstojnost, pregrmjeli mnogo toga preko leđa i stekli određenu otpornost prema PTSP-u”. Žunec uspoređuje Njavrine procjene od 2-5 posto oboljelih od PTSP-a s onim tadašnjeg Ministarstva obrane, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje su se kretale od 18-40 posto ili pojedinih istraživača koji su navodili prosjek od 20 posto.

No nedavno objavljena studija Demografska i socioekonomska obilježja hrvatskih branitelja svojim sadržajem sugerira da društveni položaj nekadašnjih branitelja ne odudara previše od opće populacije. Štoviše, stope aktivnosti i zaposlenosti više su među ratnim veteranima, a stopa nezaposlenosti niže, u usporedbi s ukupnim stanovništvom. Ipak, kako se ova studija ne bavi smrtnošću branitelja, Ministarstvo branitelja je naručilo i studiju koja se bavi usporedbom smrtnosti opće muške populacije bez statusa branitelja i braniteljske populacije. Studija je izazvala ogromne sukobe jer iz nje proizlazi da braniteljska populacija ima nižu stopu općeg mortaliteta od muške nebraniteljske populacije i da u analizi stopa mortaliteta povezanih sa samoubojstvom ne postoji statistički značajna razlika između ovih populacija.

Đuro Glogoški, jedan od predvodnika šatorske pobune, uvjeren da su stope mortaliteta više kod branitelja, detektirao je da iza ovih podataka stoje skupine koje ne mogu prihvatiti da postoji hrvatska država. Glogoški se umjesto ideoloških prokazivanja možda ipak trebao pozabaviti metodologijom istraživanja. Za studiju koja se bavi demografskim i socioekonomskim obilježjima korišteni su podaci iz popisa stanovništva Hrvatske iz 2011. godine. Krenuvši od registra branitelja u kojem trenutno ima oko 505 hiljada branitelja (ne računajući one koji su umrli i stradali), istraživači su u popisu stanovništva evidentirali 420 hiljada branitelja.

Ta brojka uključuje i borbeni i neborbeni sektor i kao takva ne predstavlja reprezentativni uzorak na temelju kojeg bi se donosili zaključci o demografskim i socioekonomskim obilježjima branitelja. Zato i ispada da ne postoji značajna razlika u društvenom položaju branitelja i ukupne populacije. Slično je zasigurno i sa studijom o usporedbi stopa mortaliteta prema kojoj su razlike zanemarive. Tek bi se fokusiranjem na borbeni sektor, ili još detaljnije na dane provedene u njemu, vidjele ozbiljnije razlike između braniteljske i nebraniteljske populacije.

Što je ostalo od ratnog života?

U svakom slučaju, nakon završetka ratnih operacija, branitelji su se morali adaptirati na okolnosti civilnog života što je donijelo čitav niz izazova. Odjednom je fizičke ili psihičke traume kao posljedice ranjavanja, invaliditeta ili šoka postalo mnogo teže uklopiti u standarde civilnog života. U spomenutoj studiji o samoubojstvima autori opisuju da “osjećaje ushićenosti pobjedom u ratu ubrzo zamjenjuju osjećaji nerazumijevanja, napuštenosti i usamljenosti, a ubrzo slijedi povratak u stvarnost u kojoj je ratni zapovjednik ‘obični’ vodoinstalater ili činovnik s klimavim ili propalim brakom, okružen nerazumijevanjem jer ‘što on još hoće, rat je davno završio’. Premda ih se deklarativno tretira kao ‘najzaslužnije’, branitelji su getoizirani prijevremenim umirovljenjima i nerijetko instrumentalizirani u političkim spletkama i obračunima”.

Branitelji su u ratnom ludilu bili navikli dijeliti teškoće u solidarnoj atmosferi, međusobnom razumijevanju i suboračkim iskustvima, no povratkom u civilni život nekadašnja boračka zajednica se rasipa, a tako i čvrsti socijalni oslonci. Civilni život može samo dodatno reproducirati prisutne traume i tjeskobe jer dnevni ritam mirnodopske adaptacije postaje besmislen i beznadan. Društvo se u međuvremenu temeljito promijenilo, privatizacijski procesi ostavili su radnu pustoš, a nepravde i nejednakosti raširena su pojava. U takvim okolnostima mnogi ljudi su ostali prepušteni sami sebi u borbi za preživljavanje. Obećani harmonični imaginarij novog svijeta ispostavlja se tek kao bijedna laž političkih profitera. Svijet postaje nerazumljiv.

Još je u jesen 1996. godine Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata skupila 90 hiljada potpisa u peticiji u kojoj obavještava društvo o zatečenim sumornim okolnostima, oskudici i nerazumijevanju. Kao da se udrugom otrgnuo ogorčeni vapaj: pa kakav li je to svijet što nam ga je HDZ obećao? U dokumentu se nižu figure iz usvojenog nacionalnog imaginarija, ispisane rječnikom što će do danas ostati standardni retorički set veteranskih udruga. “MI, HRVATSKI BRANITELJI danas smo žrtve nepravednog odnosa države prema svojim ratnicima. (…) Omalovažavani smo… (…) Do sada nismo pitali kako je tko koristio demokratski osvojenu vlast, do sada nismo pitali kako je izvršena pretvorba iz kožnatih fotelja, do sada nismo pitali tko su dezerteri i ratni dobitnici imenom i prezimenom. (…) Odlučno odbacujemo prazne fraze, koje se sve više koriste u političkoj promidžbi, da ‘smo svi’ sudjelovali u obrani Domovine i da je čitav narod i žrtva i heroj. Tako se omalovažavaju pravi hrvatski branitelji. (…) Ne dopuštamo pokušaje populacije koja je izbjegla izravno uključivanje u rat i nije doživjela stradanja da – gurajući hrvatske branitelje na margine društva, u zavode za zapošljavanje, među socijalne i psihijatrijske slučajeve, te samoubojstvo – pretvore pobjednike rata u socijalne, psihološke i moralne gubitnike u miru. (…) Pitamo sebe i hrvatski narod što je ostalo od ideala Domovinskog rata”.

Ugovor s đavlom

Nekadašnji napeti odnos između braniteljskih udruga i HDZ-ove vlasti, dok sustav državne skrbi još nije bio razvijen, zamijenjen u međuvremenu produktivnijim aranžmanom. HDZ-ova vlast nije mogla stvoriti stvarnost proklamiranu u svojoj ideološkoj viziji, ali je zato stvorila zakonski okvir što će osigurati materijalnu kompenzaciju braniteljima za njihovu ljudsku žrtvu. Time je garantirala materijalna i nematerijalna prava osobama koje su se odjednom našle na gubitničkoj strani širokih procesa političkih, ekonomskih i socijalnih promjena. Privatizacija je ugasila brojna poduzeća, dok su imperativi tržišne logike dojučerašnje ratnike tjerale u međusobnu trku za rijetke poslove. Eskalacija veteranskog nezadovoljstva spriječena je tek podjelom više hiljada vojnih mirovina osobama koje su bile u punoj radnoj sposobnosti. Time ih je vlast financijski kompenzirala za njihovu vojnu žrtvu, ali i socijalno zaključala u matrici ratnog stanja i nacionalne ideologije koja nema puno dodirnih točaka sa stvarnošću.

Preko krovnih braniteljskih organizacija, poput primjerice Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDR) čiji je višegodišnji predsjednik Josip Đakić dugogodišnji saborski zastupnik HDZ-a, ova stranka je izgradila infrastrukturu što će joj služiti za političke mobilizaciju i ideološki legitimitet. Odabrane krovne udruge i pojedini operativci u terenskim udrugama postali su ideološki čuvari nacionalne mitologije. Njihove usluge je HDZ uvijek mogao angažirati u svrhu čuvanja institucionalne pozicije, političke promidžbe i zastrašivanja političkih protivnika. No bumerang je došao u sve izrazitijem preziru javnosti prema braniteljima, pogotovo nakon garantiranja upisa djece branitelja na fakultete unutar budžetske kvote. Iako većina branitelja nisu sudjelovali u ovim aranžiranjima, negativni efekti prelijevanja HDZ-ove politike na sve branitelje više se nisu mogle izbjeći.

Zadnje mobilizacije, organizirane oko šatora ispred Ministarstva branitelja u vrijeme SDP-ove vlasti, pokazale su da veteranske udruge povezane s HDZ-om više ne mogu izvesti desetke hiljada ljudi na ulicu. No još uvijek su u stanju okupiti nekoliko hiljada ljudi i zastrašivati ekstremnom nacionalističkom retorikom, ali sada su se prvi put pojavili organizirani otpori samih veterana, pa i dijela političke scene. Sama taktika politički se pokazala kontraproduktivnom jer HDZ-u nije donijela nove glasove, ali je podigla SDP u trenucima kada se činilo da je stranka već skroz potonula.

Raskorak svakodnevne kapitalističke stvarnosti i mita nacionalne ideologije još uvijek ostaje sveprisutan, ali neadresiran. Besmisao ratnih devedesetih i priče o nacionalnoj samostalnosti i suverenosti još uvijek ideološki strukturiraju društvenu stvarnost, jer je njihov neupitan mitološki sadržaj nužan političkim elitama (prije svega HDZ-u) za legitimaciju i politički nastup. Nacionalizam je dominantna ideologija koju nijedna stranka ne dovodi u pitanje. Stanje na terenu je međutim potpuno drukčije i postaje sve jasnije da nacionalističke politike nisu služile ničemu drugom nego proizvodnji ludila, besmisla i zločina. Činjenica da je teško pronaći izlaz iz tog labirinta samonametnute svetosti rata i lutajućeg života u potrazi za drukčijom interpretacijom prošlosti i sadašnjosti, to nam dovoljno govori o obrisima trenutne stvarnosti. U nedostatku alternative, na dnu samoga sebe, pritisnuti nepremostivim traumama, neprolaznim sjećanjem i svakodnevnom nepravdom, ponekad ne preostaje drugo nego granatom raznijeti sve iluzije.

bilten