Blagdanom Pepelnice ili Čiste srijede započinje korizmeno vrijeme, a to je, makar nominalno, za kršćane vrijeme pokore i odricanja.
”Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, samo je religijskim namjerama preformulirana filozofijska istina koja čovjeka poziva da se odredi prema vlastitoj smrti. Odredio se ili ne odredio prema smrti, čovjek zasigurno, umire, no ne umire na isti način kada se sam određuje prema smrti ili kada to, umjesto njega, čini netko drugi – neki drugi čovjek ili neki drugi sustav.
Valja odmah napomenuti kako istinski čovjek, a ne samo netko tko kaže da je čovjek, nikada ne odlučuje o smrti nekog drugog čovjeka. Tuđa smrt nam je sveta, ne u religijskom, nego u humanom smislu.
Razlika između religijske i filozofijske optike sastoji se u tome što filozofija čovjeka promatra kao biće koje posjeduje vlastitu smrt, dok mu religija tu smrt krade i trajno oduzima nudeći vječni život. Pitanje je, kakav je to, uostalom i čije je, vječni život koji nam dolazi izvana, po drugome?
Potpuno mi je jasna logika straha pred smrću. Strah čovjeku oduzima autentični dinamizam čovječnosti, blokira ga i pretvara u nebitnost, odnosno u prah. Tko uspostavi gospodstvo nad nečijom smrću, uspostavio je i kontrolu nad tim životom.
Najefikasniji način uspostavljanja kontrole je strah. Religija barata strahom, osudom, prijetnjama, krivnjom, nudeći ovozemni prah iz kojega, voljom uzvišenog bića, nastaje, tamo negdje i tamo nekad, blaženstvo vječnog života.
No ostavimo tom biću vječnost i usmjerimo se prema vremenitosti našeg vremena jer u toj vremenitosti jesmo, u njoj i kroz nju mislimo, djelujemo, stvaramo sjećanja, vjerujemo ili ne vjerujemo te, konačno, istekom našeg vremena, u njoj nestajemo.
Nema autentičnog, autonomnog i smislenog života, a da nositelj tog života prethodno nije mislio vlastitu smrt. Države su entiteti koji misle smrt vlastitih građana i tim građanima, vrlo često, namjenjuju smrt.
Zato države, pogotovo primitivne, nad građanima uspostavljaju kontrolu, zato ih šalju u ratove i pretvaraju u nebitne mete na bojištima. Domovnica je ujedno i smrtovnica, u njoj je kriptiran zaziv – sjeti se, hrvatski čovječe, da si prah, da te kao prah promatram, da ću te u prah pretvoriti i da ću se tim prahom posipati.
Ne treba nas čuditi suglasje naših primitiviziranih politika domovinskog praha i religijskog poimanja čovjeka kao grešnog bića koje se neprestano mora ponižavati pred predstavnicima crkvene hijerarhije koja sebe samu promatra kao nadljudsku stvarnost.
Samo poslušni i od sebe samoga, a i kršćanskog boga, otuđeni čovjek može mirno živjeti u okružju poniženja – religijskog i političkog. Ovo poniženje se očituje u, ovoj državi toliko prisutnoj, panici i histeriji. Naše politike su politike panike, straha, neprijateljstva i neprestane borbe.
Izborili smo se protiv mrskih neprijatelja kako bismo stvorili državu koja je toliko veličanstvena da ne postoji žrtva i ljudski život koji se ne bi trebao izložiti kako bi domovina nastala i opstala. Državu se u ovakvim političkim koncepcijama postavlja iznad čovjeka, baš kao što se, u manipulativnim religijama, boga postavlja iznad vjernika.
Prava je istina da je čovjek iznad države, a da je, za vjernika, bog onaj koji je stalno s njim, da nije tako, da je bog iznad čovjeka, a ne s čovjekom zbog čovjeka, vjernik bi s takvim uzvišenim bogom i dalje bio ostavljen i sam, odnosno bio bi prah. Religije i politike praha su nehumane, oslanjaju se na strah, a opstoje na panici od toga da će neki neprijatelj ugroziti svetost države i religije.
Hrvatski sabor djeluje kao pepeljara političkog praha koji umišlja da je živ, da je bitan, da o sebi i drugima odlučuje. Tko uđe u ovu političku pepeljaru i iz nje nije u stanju izaći, prah je i kao prah djeluje.
Život je izvan pepeljare. Svi pokrenuti opozivi ministara, državnih odvjetnika i premijera, osuđeni su na neuspjeh jer su pokrenuti od strane političkog praha koji se želi zadržati u toj nebitnoj političkoj pepeljari. Pepeljara nema snagu nikoga smijeniti, ali može ojačati oslabjelu moć onih koje je prah u pepeljari izabrao zato što je upravo te morao izabrati.
Konkretno, Plenković je morao biti izabran od strane ovakvog Sabora odnosno političke pepeljare, i, u ovakvim okolnostima, ne postoji, čak ni teoretska mogućnost da bude smijenjen.
Koji je onda smisao pokretanja učestalih opoziva? Pa da se pokaže kako je upravo on trenutni gospodar političkog života i političke smrti u ovoj nesretnoj, plemenskoj državi.
Njemu i ekipi istog takvog političkog praha kojega je okupio oko sebe Sabor djeluje kao psihoterapija. Kada želi osjetiti moć, zna kamo treba otići – u političku pepeljaru. Tamo je jak. Jedino tamo i nigdje drugdje.
Njemu potpuno odgovara religija koja čovjeka podsjeća da je nebitni prah koji treba, bez ikakvih propitkivanja, slušati sve one koji su iznad njega – državu i Crkvu.
Budući da se država poistovjećuje s političkom strankom, hrvatski građani znaju koji im je put prakticiranja građanskog statusa – moraju biti manji od državotvorne stranke. Oni to, valja priznati, i jesu – bilo da izravno glasaju za ovu stranku ili, neizravno, za njezine nesvjesne satelite, bilo da ne izlaze na izbore.
Hrvatski građani su manji od države, a država je HDZ. To, što je posebno porazno, znaju hrvatski građani i uglavnom ništa ne poduzimaju.
Najava da se kao kazneno djelo tretira curenje informacija iz kaznenih postupaka iz kojih je razvidno da Plenković nije samo trenutni gospodar političkog života i političke smrti, nego i dobro brifirani suradnik osoba koje su političke pozicije shvatile kao pozicije za korupciju, potvrđuju tezu da su hrvatski građani politički i moralni prah.
Da nisu, pobunili bi se zbog toga što će se curenje informacija o suradnji s političkim kriminalcima smatrati kaznenim djelom, a sve kako bi se kazneno djelo, kada je vođeno – znanjem i stvaranjem uvjeta da se ono počini – s najviših političkih pozicija moglo smatrati političkim djelovanjem.
Kada bolje razmislim, politike i religije praha nas najbolje opisuju. Sjeti se, hrvatski čovječe, da si prah, iz praha si nastao, kao prah opstojiš i kao prah ćeš nestati.
