Plenkovićevo djelovanje u proteklih godinu dana sastojalo se u vatrogasnom reagiranju na događaje u čijoj proizvodnji nije sudjelovao, na poduzimanje uglavnom pogrešnih inicijativa u područjima vanjskih poslova, obrane i fiskalne politike te na populističko odustajanje od najavljenih mjera koje su naišle na otpor javnosti
Andreju Plenkoviću opet se tresu parlamentarna većina i vlada, svega tri mjeseca nakon što je u foto-finišu uspio preživjeti raskid koalicije s Mostom nezavisnih lista. U ovom času, u srijedu kasno poslijepodne, nije zahvalno prognozirati kako će završiti aktualno podrhtavanje u koalicijskoj kombinaciji HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i još petero zastupnika nacionalnih manjina, no prilično je bizarno da se pukotine i rascjepi pojavljuju baš oko jedinih dviju točaka koje su HNS i SDSS postavili za nulte uvjete svog političkog savezništva s HDZ-om. U HNS-ovom slučaju radi se o ‘depolitiziranoj kurikularnoj reformi’, a u SDSS-ovom o uklanjaju ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ iz javnog prostora i slobodne javne upotrebe, ne samo iz Jasenovca. U želji da po svaku cijenu sačuva vlast i da izbjegne prijevremene izbore, Plenković je – uz podršku vlastohlepne čeljadi iz vodstva svoje partije – obećao partnerima ispunjenje političkih zahtjeva koji su tim političkim opcijama, uz tezu o nasušno potrebnoj stabilnosti, bili nužni da kako-tako opravdaju spašavanje HDZ-ove vlade, ali je ta obećanja i dogovore shvatio kao polaznu točku za traženje kompromisa sa stavovima ili pretpostavljenim stavovima fantomskog tvrđeg krila HDZ-a. Pa ako prođe – prođe.
Čini se, međutim, da mu ovaj put ipak neće proći ili željeni kompromis barem neće biti onako ponižavajući za HNS i SDSS kako se nadao predsjednik Vlade: ako želi izbjeći nove izbore, čini se da će ključnim partnerima morati dati više od onog što je naumio, iako i dalje manje i sporije od onog što je s njima bio dogovorio. Što se tiče HNS-a, premijer će morati prepustiti ministrici Blaženki Divjak veće ovlasti u kreiranju i provedbi obrazovne reforme. Što se tiče SDSS-a, Plenković će biti izložen pritisku da se ustaški pozdrav na načelan i legalan način skloni iz javnog prostora prije i mimo zaključaka premijerovog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima, alibi-vijeća čiji je smisao stvaranje kvaziznanstvenog i kvaziobjektivnog temelja za izjednačavanje nacifašizma i komunizma, posredno i antifašizma. Tek ćemo vidjeti kako će se šef HDZ-a nositi s tim pritiskom.
- Plenković olako shvaća dogovore o vrlo ozbiljnim stvarima s ljudima koji sebe doživljavaju ozbiljnima. Kad je riječ o HNS-u i SDSS-u, previše se oslanja na logiku da će ta dva partnera prijeći preko svega zato što HNS-u nikako ne odgovaraju izvanredni izbori, dok se SDSS neće usuditi srušiti HDZ-ovu vladu. Mislim da podcjenjuje opasnost koja prijeti opstanku parlamentarne većine zbog svojih djetinjastih pokušaja da izigra jasne dogovore, koji pritom nisu nikakvo zanovijetanje, već bazična pitanja društvene civiliziranosti. Mislim, također, da podcjenjuje i činjenicu koja kaže da u Saboru ima samo 78 ruku - veli naš sugovornik dobro upućen u odnose u vladajućoj koaliciji.
Godinu dana poslije parlamentarnih izbora na kojima je dobio uvjerljivo najviše glasova hrvatskih građana, i jedanaest mjeseci nakon formiranja vlade, premijer Plenković – unatoč popriličnom medijskom tetošenju – razotkrio se kao čovjek koji ne vodi politiku, već neprestano radi samo na tome da se održi na sadašnjoj poziciji uvjeren da je recept za to u odgađanju donošenja odluka i u uspostavi suživota između minimuma političke i društvene normalnosti i kakve-takve progresivnosti, s jedne strane, i nacionalističko-vjerske nazadnosti dobrog dijela HDZ-ovog biračkog tijela, s druge. To je, međutim, recept za tapkanje u mjestu, za vrtnju u krugu uvijek istih tema, za stvaranje balansa između dobra i zla, između slobode i zabrana, između ljudskih prava i rigidno shvaćenog nauka Katoličke crkve, što je suština politike neimpresioniranosti i dedramatizacije, politike koja novinarsku i javnu zainteresiranost za bilo koju temu doživljava nepotrebnim histeriziranjem i inkomodacijom najmoćnijeg čovjeka u državi, a on svoju vladavinu zamišlja kao puko trajanje, dok pod stabilnošću podrazumijeva odsustvo ičega što narušava umjetnu idilu lijepe naše baruštine. Stabilnost i smirenost baruštine jedini je dosadašnji doprinos Andreja Plenkovića hrvatskoj politici.
Premijerovo djelovanje u proteklih godinu dana sastojalo se u vatrogasnom reagiranju na događaje u čijoj proizvodnji nije sudjelovao, na poduzimanje uglavnom pogrešnih inicijativa u područjima vanjskih poslova, obrane i fiskalne politike te na populističke najave budućih poteza i populističko odustajanje od najavljenih mjera koje su naišle na kakav-takav otpor javnosti. Djelovanje premijera, naravno, neodvojivo je od političkih akcija predsjednika vladajuće stranke, a Plenković kao predsjednik HDZ-a nije radio ništa doli bezrazložno strahovao od unutrašnjih udaraca i rovarenja Karamarkovih ljudi, ponajprije Zlatka Hasanbegovića, i onog dijela stranke što se doživljava radikalnije desnim. Što god da poduzima ili ne poduzima u bilo kojoj od svoje dvije funkcije, a posebno kad je riječ o pozdravu ‘Za dom spremni’ i reformi obrazovanja, Plenković jednim okom gleda na sumnjiva lica u stranci i na izvanstranačke veze tih sumnjivih lica s braniteljsko-klerikalnim i antiantifašističkim krugovima, što je više posljedica premijerove paranoičnosti, iracionalnosti i lične iskompleksiranosti u pogledu patriotskog dokazivanja u ratu, nego realnog pobunjeničkog potencijala nedefinirane i neartikulirane frakcije unutar HDZ-a koju se tradicionalno povezuje s Milijanom Brkićem, zamjenikom predsjednika stranke. A Brkić je, kao i svatko drugi u HDZ-u, nepostojeća prijetnja sve dok stranka konzumira vlast: malo drčnije izjave prema koalicijskim partnerima, pogotovo SDSS-u, i anonimno puštanje u javni optjecaj malo zadrtijih stavova u odnosu na Plenkovićeve imaju funkciju da Brkića poštede neugodnosti u susretu s drugarima iz zavičaja i iz omiljene birtije, no to je njegov maksimalni politički domet dok god Plenković ima parlamentarnu većinu. Kao što je i dosad bio slučaj u HDZ-u, sve se mijenja kad stranka ostane bez vlasti, odnosno vlast u stranci, gotovo po automatizmu, gubi se nakon što se ostane bez vlasti u državi.
Među onim potezima koje je Plenković morao poduzeti, jer su ga stigli događaji, najvažnija su tri. Donio je zakon o izvanrednoj državnoj upravi u posrnulom Agrokoru Ivice Todorića: time je situacija privremeno i prividno stavljena pod kakvu-takvu kontrolu, ali ta priča još se nije ni počela rasplitati, čak još uvijek nije moguće ni nazrijeti svu financijsku i pravnu složenost situacije u koju je dospio nekoć moćni koncern, pa je krajnje neizvjesno hoće li se državno uplitanje u Agrokor na kraju pokazati ispravnim korakom. Morao je donijeti odluku o sudbini ministra financija Zdravka Marića, nekoć visokorangiranog direktora u Agrokoru, jer je opozicija pokrenula njegovu smjenu u parlamentu. Plenković je zaštitio Marića i time razvrgnuo koaliciju s Mostom: još je prerano za ocjenu jesu li premijer i HDZ tim manevrom dobili išta osim pukog produžetka vladanja. Nastavio je čvrsto zastupati hrvatsko nepriznavanje ishoda arbitraže o granici sa Slovenijom zbog činjenice neprimjerenog slovenskog utjecaja na proces, što je hrvatsko-slovenske odnose dovelo na rub usijanja. Slovenija je već blokirala prijem Hrvatske u OECD, organizaciju ekonomski najrazvijenijih država svijeta, a otvoreno prijeti i opstruiranjem hrvatskog ulaska u šengenski prostor, pri čemu zasad uživa tihu podršku Europske komisije i ključnih zemalja Unije. Mađarska Viktora Orbana – koji je dosad slovio za prijatelja HDZ-ovske Hrvatske – također je spustila rampu na hrvatsko priključenje OECD-u, a razlog je u otežavanju poslovanja INA-inom krupnom suvlasniku MOL-u, ispod čega se, zapravo, krije ljutnja zbog hrvatskog inzistiranja na kaznenom progonu Zsolta Hernadija, šefa MOL-a i jednog od najutjecajnijih Mađara.
To nas pak dovodi do kategorije poteza koje je premijer samoinicijativno poduzeo, ali bilo bi bolje da se od njih suzdržao. Prvi među njima je ishitrena najava otkupa MOL-ovog udjela u INA-i, nakon propasti hrvatske tužbe protiv MOL-a: u proteklih osam-devet mjeseci, koliko je prošlo od spektakularne objave nepostojećeg plana, nije se dogodilo ništa konkretno da se realizira ta nerealna i neracionalna nakana, osim što je, nevezano s time, začet proces privatizacije četvrtine Hrvatske elektroprivrede putem javne ponude dionica. Drugi je Plenkovićevo, pa onda i hrvatsko, aktivno svrstavanje na ukrajinsku stranu u rusko-ukrajinskom teritorijalnom sukobu: premda principijelno i u načelu ispravno, jer Rusi su silom zagospodarili dijelom Ukrajine, takvo hrvatsko postavljanje – od kojeg se počela ograđivati i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – nikome ne donosi ništa i nikome ne znači ništa, osim što Hrvatskoj navlači mrzovolju Rusije. Nije nikakva tajna da su vlasti u Ljubljani i Budimpešti pod diskretnim utjecajem Vladimira Putina, pa ni taj element ne treba zanemariti u aktualnim hrvatskim nevoljama sa Slovenijom i Mađarskom, a to je samo jedan aspekt štete ili potencijalne štete koju nosi neracionalno zamjeranje Moskvi.
Treći potez, ili skupina poteza koji Hrvatskoj nisu donijeli ništa dobro i neće donijeti ništa dobro tiču se politike prema Bosni i Hercegovini, i to neovisno o aktualnim nesporazumima oko gradnje Pelješkog mosta. U deklariranom vanjskopolitičkom fokusiranju na BiH premijer i predsjednica Republike su jedinstveni: pod egidom donekle opravdane borbe za političku ravnopravnost Hrvata, pokušavaju se izboriti za daljnje dezintegriranje te zemlje, a sve agresivno i žurno jer se boje pravomoćne presude Haškog suda šestorici nekadašnjih političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Prvostupanjskom presudom sva su šestorica osuđena na relativno visoke zatvorske kazne, a konstatiran je i hrvatski udruženi zločinački pothvat protiv Bosne i Hercegovine koji je predvodio Franjo Tuđman. Hrvatska aktivno lobira da se u pravomoćnoj presudi barem ne nađe formulacija o udruženom zločinačkom pothvatu Zagreba i Gruda, i pritom najviše računa na američku pomoć, s tim da je predsjednica Grabar-Kitarović za svaki slučaj najavila da će Hrvatska odbaciti odluku Žalbenog vijeća ako bude potvrđujuća u odnosu na prvostupanjsku presudu. Haški pravorijek bit će izrečen u studenome i nema sumnje da će to, u slučaju osude, biti veliki ispit za Andreja Plenkovića, ispit pred kojim mu već neko vrijeme drhte koljena.
Osim politike prema BiH i udaljavanja od najvažnijih i najnaprednijih zemalja Unije da bi se čvrsto vezalo uz Washington i skupinu antieuropski orijentiranih članica EU-a, u čemu prednjači predsjednica a premijer se ne opire, Plenkovića i Grabar-Kitarović povezuje i sklonost ojačavanju obrambenog i sigurnosnog sustava. Još jedan od poteza kojima je premijer pokazao nepotrebnu inicijativu jest odluka o nabavi dvanaest borbenih aviona, što će koštati minimalno pola milijarde eura, dok se oskudijeva u protupožarnoj opremi ili dok se nerazumno gomilaju dugovi zdravstvenog sistema, bez ikakve ideje i želje da se počnu rješavati problemi tog prevažnog državnog segmenta koji naočigled propada. Isto je i s mirovinskim sustavom. Isto je i s efikasnošću državne uprave. Isto je i s poljoprivredom, usprkos smanjenju poreznog opterećenja i usprkos populističkim nastojanjima ministra Tolušića.
Poslije prolongiranja uvođenja poreza na nekretnine za tko zna kad, a zbog javnog negodovanja, jasno je da su se reformski kapaciteti Andreja Plenkovića više-manje iscrpili na poreznim korekcijama s početka mandata, kad je – uz još neke finese – povećan PDV ugostiteljstvu s 13 na 25 posto, dok je poljoprivrednoj proizvodnji porez smanjen s 25 na 13 posto. Time je, naročito u dobroj turističkoj sezoni, postignuto izdašnije punjenje državnog proračuna i dodatna stabilizacija državnih financija, no nije riješen ni jedan strukturni problem, niti je podignuta kvaliteta života prosječnog građanina. Reforme se ne mogu provoditi i zemlju se ne može mijenjati nabolje u okolnostima vrlo krhke većine u Saboru i u okovima vlastitih strahova te političke doktrine koja se svodi na stalno gledanje u brojke o popularnosti stranaka i na podilaženje svom biračkom tijelu. To znači da Hrvatska u mandatu ove vlade neće postati bolje i ugodnije mjesto za ispunjeniji život, kao što to nije postala ni u proteklih godinu dana Andreja Plenkovića.
Andreju Plenkoviću opet se tresu parlamentarna većina i vlada, svega tri mjeseca nakon što je u foto-finišu uspio preživjeti raskid koalicije s Mostom nezavisnih lista. U ovom času, u srijedu kasno poslijepodne, nije zahvalno prognozirati kako će završiti aktualno podrhtavanje u koalicijskoj kombinaciji HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i još petero zastupnika nacionalnih manjina, no prilično je bizarno da se pukotine i rascjepi pojavljuju baš oko jedinih dviju točaka koje su HNS i SDSS postavili za nulte uvjete svog političkog savezništva s HDZ-om. U HNS-ovom slučaju radi se o ‘depolitiziranoj kurikularnoj reformi’, a u SDSS-ovom o uklanjaju ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ iz javnog prostora i slobodne javne upotrebe, ne samo iz Jasenovca. U želji da po svaku cijenu sačuva vlast i da izbjegne prijevremene izbore, Plenković je – uz podršku vlastohlepne čeljadi iz vodstva svoje partije – obećao partnerima ispunjenje političkih zahtjeva koji su tim političkim opcijama, uz tezu o nasušno potrebnoj stabilnosti, bili nužni da kako-tako opravdaju spašavanje HDZ-ove vlade, ali je ta obećanja i dogovore shvatio kao polaznu točku za traženje kompromisa sa stavovima ili pretpostavljenim stavovima fantomskog tvrđeg krila HDZ-a. Pa ako prođe – prođe.
Ako želi izbjeći nove izbore, čini se da će Plenković HNS-u i SDSS-u morati dati više od onog što je naumio, iako i dalje manje i sporije od onog što je s njima bio dogovorio
Čini se, međutim, da mu ovaj put ipak neće proći ili željeni kompromis barem neće biti onako ponižavajući za HNS i SDSS kako se nadao predsjednik Vlade: ako želi izbjeći nove izbore, čini se da će ključnim partnerima morati dati više od onog što je naumio, iako i dalje manje i sporije od onog što je s njima bio dogovorio. Što se tiče HNS-a, premijer će morati prepustiti ministrici Blaženki Divjak veće ovlasti u kreiranju i provedbi obrazovne reforme. Što se tiče SDSS-a, Plenković će biti izložen pritisku da se ustaški pozdrav na načelan i legalan način skloni iz javnog prostora prije i mimo zaključaka premijerovog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima, alibi-vijeća čiji je smisao stvaranje kvaziznanstvenog i kvaziobjektivnog temelja za izjednačavanje nacifašizma i komunizma, posredno i antifašizma. Tek ćemo vidjeti kako će se šef HDZ-a nositi s tim pritiskom.
- Plenković olako shvaća dogovore o vrlo ozbiljnim stvarima s ljudima koji sebe doživljavaju ozbiljnima. Kad je riječ o HNS-u i SDSS-u, previše se oslanja na logiku da će ta dva partnera prijeći preko svega zato što HNS-u nikako ne odgovaraju izvanredni izbori, dok se SDSS neće usuditi srušiti HDZ-ovu vladu. Mislim da podcjenjuje opasnost koja prijeti opstanku parlamentarne većine zbog svojih djetinjastih pokušaja da izigra jasne dogovore, koji pritom nisu nikakvo zanovijetanje, već bazična pitanja društvene civiliziranosti. Mislim, također, da podcjenjuje i činjenicu koja kaže da u Saboru ima samo 78 ruku - veli naš sugovornik dobro upućen u odnose u vladajućoj koaliciji.
Godinu dana poslije parlamentarnih izbora na kojima je dobio uvjerljivo najviše glasova hrvatskih građana, i jedanaest mjeseci nakon formiranja vlade, premijer Plenković – unatoč popriličnom medijskom tetošenju – razotkrio se kao čovjek koji ne vodi politiku, već neprestano radi samo na tome da se održi na sadašnjoj poziciji uvjeren da je recept za to u odgađanju donošenja odluka i u uspostavi suživota između minimuma političke i društvene normalnosti i kakve-takve progresivnosti, s jedne strane, i nacionalističko-vjerske nazadnosti dobrog dijela HDZ-ovog biračkog tijela, s druge. To je, međutim, recept za tapkanje u mjestu, za vrtnju u krugu uvijek istih tema, za stvaranje balansa između dobra i zla, između slobode i zabrana, između ljudskih prava i rigidno shvaćenog nauka Katoličke crkve, što je suština politike neimpresioniranosti i dedramatizacije, politike koja novinarsku i javnu zainteresiranost za bilo koju temu doživljava nepotrebnim histeriziranjem i inkomodacijom najmoćnijeg čovjeka u državi, a on svoju vladavinu zamišlja kao puko trajanje, dok pod stabilnošću podrazumijeva odsustvo ičega što narušava umjetnu idilu lijepe naše baruštine. Stabilnost i smirenost baruštine jedini je dosadašnji doprinos Andreja Plenkovića hrvatskoj politici.
Premijerovo djelovanje u proteklih godinu dana sastojalo se u vatrogasnom reagiranju na događaje u čijoj proizvodnji nije sudjelovao, na poduzimanje uglavnom pogrešnih inicijativa u područjima vanjskih poslova, obrane i fiskalne politike te na populističke najave budućih poteza i populističko odustajanje od najavljenih mjera koje su naišle na kakav-takav otpor javnosti. Djelovanje premijera, naravno, neodvojivo je od političkih akcija predsjednika vladajuće stranke, a Plenković kao predsjednik HDZ-a nije radio ništa doli bezrazložno strahovao od unutrašnjih udaraca i rovarenja Karamarkovih ljudi, ponajprije Zlatka Hasanbegovića, i onog dijela stranke što se doživljava radikalnije desnim. Što god da poduzima ili ne poduzima u bilo kojoj od svoje dvije funkcije, a posebno kad je riječ o pozdravu ‘Za dom spremni’ i reformi obrazovanja, Plenković jednim okom gleda na sumnjiva lica u stranci i na izvanstranačke veze tih sumnjivih lica s braniteljsko-klerikalnim i antiantifašističkim krugovima, što je više posljedica premijerove paranoičnosti, iracionalnosti i lične iskompleksiranosti u pogledu patriotskog dokazivanja u ratu, nego realnog pobunjeničkog potencijala nedefinirane i neartikulirane frakcije unutar HDZ-a koju se tradicionalno povezuje s Milijanom Brkićem, zamjenikom predsjednika stranke. A Brkić je, kao i svatko drugi u HDZ-u, nepostojeća prijetnja sve dok stranka konzumira vlast: malo drčnije izjave prema koalicijskim partnerima, pogotovo SDSS-u, i anonimno puštanje u javni optjecaj malo zadrtijih stavova u odnosu na Plenkovićeve imaju funkciju da Brkića poštede neugodnosti u susretu s drugarima iz zavičaja i iz omiljene birtije, no to je njegov maksimalni politički domet dok god Plenković ima parlamentarnu većinu. Kao što je i dosad bio slučaj u HDZ-u, sve se mijenja kad stranka ostane bez vlasti, odnosno vlast u stranci, gotovo po automatizmu, gubi se nakon što se ostane bez vlasti u državi.
Plenković kao predsjednik HDZ-a nije radio ništa doli bezrazložno strahovao od unutrašnjih udaraca i rovarenja Karamarkovih ljudi, ponajprije Zlatka Hasanbegovića
Među onim potezima koje je Plenković morao poduzeti, jer su ga stigli događaji, najvažnija su tri. Donio je zakon o izvanrednoj državnoj upravi u posrnulom Agrokoru Ivice Todorića: time je situacija privremeno i prividno stavljena pod kakvu-takvu kontrolu, ali ta priča još se nije ni počela rasplitati, čak još uvijek nije moguće ni nazrijeti svu financijsku i pravnu složenost situacije u koju je dospio nekoć moćni koncern, pa je krajnje neizvjesno hoće li se državno uplitanje u Agrokor na kraju pokazati ispravnim korakom. Morao je donijeti odluku o sudbini ministra financija Zdravka Marića, nekoć visokorangiranog direktora u Agrokoru, jer je opozicija pokrenula njegovu smjenu u parlamentu. Plenković je zaštitio Marića i time razvrgnuo koaliciju s Mostom: još je prerano za ocjenu jesu li premijer i HDZ tim manevrom dobili išta osim pukog produžetka vladanja. Nastavio je čvrsto zastupati hrvatsko nepriznavanje ishoda arbitraže o granici sa Slovenijom zbog činjenice neprimjerenog slovenskog utjecaja na proces, što je hrvatsko-slovenske odnose dovelo na rub usijanja. Slovenija je već blokirala prijem Hrvatske u OECD, organizaciju ekonomski najrazvijenijih država svijeta, a otvoreno prijeti i opstruiranjem hrvatskog ulaska u šengenski prostor, pri čemu zasad uživa tihu podršku Europske komisije i ključnih zemalja Unije. Mađarska Viktora Orbana – koji je dosad slovio za prijatelja HDZ-ovske Hrvatske – također je spustila rampu na hrvatsko priključenje OECD-u, a razlog je u otežavanju poslovanja INA-inom krupnom suvlasniku MOL-u, ispod čega se, zapravo, krije ljutnja zbog hrvatskog inzistiranja na kaznenom progonu Zsolta Hernadija, šefa MOL-a i jednog od najutjecajnijih Mađara.
To nas pak dovodi do kategorije poteza koje je premijer samoinicijativno poduzeo, ali bilo bi bolje da se od njih suzdržao. Prvi među njima je ishitrena najava otkupa MOL-ovog udjela u INA-i, nakon propasti hrvatske tužbe protiv MOL-a: u proteklih osam-devet mjeseci, koliko je prošlo od spektakularne objave nepostojećeg plana, nije se dogodilo ništa konkretno da se realizira ta nerealna i neracionalna nakana, osim što je, nevezano s time, začet proces privatizacije četvrtine Hrvatske elektroprivrede putem javne ponude dionica. Drugi je Plenkovićevo, pa onda i hrvatsko, aktivno svrstavanje na ukrajinsku stranu u rusko-ukrajinskom teritorijalnom sukobu: premda principijelno i u načelu ispravno, jer Rusi su silom zagospodarili dijelom Ukrajine, takvo hrvatsko postavljanje – od kojeg se počela ograđivati i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – nikome ne donosi ništa i nikome ne znači ništa, osim što Hrvatskoj navlači mrzovolju Rusije. Nije nikakva tajna da su vlasti u Ljubljani i Budimpešti pod diskretnim utjecajem Vladimira Putina, pa ni taj element ne treba zanemariti u aktualnim hrvatskim nevoljama sa Slovenijom i Mađarskom, a to je samo jedan aspekt štete ili potencijalne štete koju nosi neracionalno zamjeranje Moskvi.
Treći potez, ili skupina poteza koji Hrvatskoj nisu donijeli ništa dobro i neće donijeti ništa dobro tiču se politike prema Bosni i Hercegovini, i to neovisno o aktualnim nesporazumima oko gradnje Pelješkog mosta. U deklariranom vanjskopolitičkom fokusiranju na BiH premijer i predsjednica Republike su jedinstveni: pod egidom donekle opravdane borbe za političku ravnopravnost Hrvata, pokušavaju se izboriti za daljnje dezintegriranje te zemlje, a sve agresivno i žurno jer se boje pravomoćne presude Haškog suda šestorici nekadašnjih političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Prvostupanjskom presudom sva su šestorica osuđena na relativno visoke zatvorske kazne, a konstatiran je i hrvatski udruženi zločinački pothvat protiv Bosne i Hercegovine koji je predvodio Franjo Tuđman. Hrvatska aktivno lobira da se u pravomoćnoj presudi barem ne nađe formulacija o udruženom zločinačkom pothvatu Zagreba i Gruda, i pritom najviše računa na američku pomoć, s tim da je predsjednica Grabar-Kitarović za svaki slučaj najavila da će Hrvatska odbaciti odluku Žalbenog vijeća ako bude potvrđujuća u odnosu na prvostupanjsku presudu. Haški pravorijek bit će izrečen u studenome i nema sumnje da će to, u slučaju osude, biti veliki ispit za Andreja Plenkovića, ispit pred kojim mu već neko vrijeme drhte koljena.
Osim politike prema BiH i udaljavanja od najvažnijih i najnaprednijih zemalja Unije da bi se čvrsto vezalo uz Washington i skupinu antieuropski orijentiranih članica EU-a, u čemu prednjači predsjednica a premijer se ne opire, Plenkovića i Grabar-Kitarović povezuje i sklonost ojačavanju obrambenog i sigurnosnog sustava. Još jedan od poteza kojima je premijer pokazao nepotrebnu inicijativu jest odluka o nabavi dvanaest borbenih aviona, što će koštati minimalno pola milijarde eura, dok se oskudijeva u protupožarnoj opremi ili dok se nerazumno gomilaju dugovi zdravstvenog sistema, bez ikakve ideje i želje da se počnu rješavati problemi tog prevažnog državnog segmenta koji naočigled propada. Isto je i s mirovinskim sustavom. Isto je i s efikasnošću državne uprave. Isto je i s poljoprivredom, usprkos smanjenju poreznog opterećenja i usprkos populističkim nastojanjima ministra Tolušića.
Poslije prolongiranja uvođenja poreza na nekretnine za tko zna kad, a zbog javnog negodovanja, jasno je da su se reformski kapaciteti Andreja Plenkovića više-manje iscrpili na poreznim korekcijama s početka mandata, kad je – uz još neke finese – povećan PDV ugostiteljstvu s 13 na 25 posto, dok je poljoprivrednoj proizvodnji porez smanjen s 25 na 13 posto. Time je, naročito u dobroj turističkoj sezoni, postignuto izdašnije punjenje državnog proračuna i dodatna stabilizacija državnih financija, no nije riješen ni jedan strukturni problem, niti je podignuta kvaliteta života prosječnog građanina. Reforme se ne mogu provoditi i zemlju se ne može mijenjati nabolje u okolnostima vrlo krhke većine u Saboru i u okovima vlastitih strahova te političke doktrine koja se svodi na stalno gledanje u brojke o popularnosti stranaka i na podilaženje svom biračkom tijelu. To znači da Hrvatska u mandatu ove vlade neće postati bolje i ugodnije mjesto za ispunjeniji život, kao što to nije postala ni u proteklih godinu dana Andreja Plenkovića.
