Mnogi današnji hrvatski suverenisti su zaboravili izjavu Eugena Kvaternika (1825. – 1871.), jednog od čelnika Hrvatske stranke prava koji je ubijen u Rakovičkoj buni koju je podigao s Antom Rakijašem, Vjekoslavom Bachom, Petrom Vrdoljakom, Antom Turkaljem, braćom Čuić i lokalnim Srbima koji su živjeli na tom području.



Proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:

  • Oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma

  • Proglašenje nezavisne Hrvatske

  • Jednakost pred zakonom

  • Općinska samouprava

  • Ukidanje vojne uprave na granici i uvođenje slobodnih županija

  • Poštovanje obje vjeroispovijesti u ljubavi i slozi.


Ustanak je propao. Kvaternik, Bach i Rakijaš su ubijeni u zasjedi koju im je postavila skupina izdajnika iz redova ustanika u dogovoru s carskim i kraljevskim majorom Stankom Rašićem, a obezglavljeni ustanici su prebjegli i spas pronašli u Osmanskom carstvu.
U svojim esejima August Cesarec spominje Kvaternika i njegovu poznatu izreku: kako se bez ekonomske neovisnosti ne može govoriti o bilo kakvoj drugoj neovisnosti.

Danas, stoljeće i pol od pogibije Kvaternika, Hrvatska se ne može pohvaliti ni ekonomskim ni monetarnim suverenitetom. Stoga sve priče o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj padaju u vodu.

Sada, kada svi kao u zboru pjevaju kako je jedini ispravan put ulazaka zemlje u eurozonu, neki, iako ne svi, koji sebe smatraju suverenistima, zaboravljaju da su narodi slobodni samo kada su samo vlasnici vlastite valute. S druge strane, naše ropstvo u životu održavaju bankari koji posjeduju tu valutu.

Vlasništvo nad valutom mora biti u rukama naroda, a ne privatnih bankara. Politika, burza, spread, obveznice, financijski instrumenti i razne druge gluposti su stvorili bankari kako bi se ekonomski sustav komplicirao, ljudi zbunili i skrenula pozornost s jedine važne točke – kada bi narodi bili vlasnici svojih valuta, čovječanstvo bi dobilo najvažniji rat u povijesti.

Postoje mnogi poznati ljudi koji nisu htjeli da imovina stvorena novcem završi u rukama privatnih bankara i što im se dogodilo? Podsjetimo da su, među ostalima, to bili i Abraham Lincoln, Aldo Moro i J. F. Kennedy.

Ali ljudi se moraju sami boriti da bi izašli iz ovog sustava ropstva koji nas sve uništava ili će, ako to ne učinimo uskoro, uvijek biti još gore.

Ostatak razgovora o politici je puka dosada. Prva stranka ili pokret koji podrže ovaj korak, bez obzira na političku boju, morat će dobiti apsolutnu većinu glasova.

To je igra za dva igrača. Postojat će pobjednik i gubitnik, svjetska populacija protiv  bankara. Tko god preuzme vlast nad novcem, pobjeđuje u igri.

Pitanje vlasništva nad valutom u vrijeme njezina izdavanja


Središnja banka izda novca u vrijednosti, recimo, tisuću milijardi eura.

  1. Ta vrijednost, onih tisuću milijardi, čija je?

  2. Kome pripada valuta, vrijednost novca, kada je izdaje Središnja banka?

  3. Samoj Središnjoj banci, koja stoga ima pravo da se naplati od države? Ili državi, ljudima, koji stoga ne bi trebali platiti ni novac ni kamatu Središnjoj banci kada joj je potreban novac?


To je temeljno pitanje, jer dug države u osnovi ovisi o odgovoru. Činjenica da Središnja banka ostvaruje vlast nad državom kroz valutu znači da bankari imaju instrument moći nad državom samom.

Potvrda da je to tako je i činjenica da su se državne institucije obvezale na nerazumijevanje i laganje na svim mjestima, uključujući parlament, kako bi prikrili činjenicu da Središnja banka prodaje novac po visokoj cijeni, a taj novac bankare ne košta ništa i ne daje mu nikakvu vrijednost u smislu kupovne moći.
Moć bankarima daju tržište, ljudi i kupovna moć kroz potražnju za novcem.

Središnja banka nije “proizvela” vrijednost novca, ali se ponaša kao da je vlasnik istog novca jer ga prodaje državi i komercijalnim bankama u zamjenu za državne obveznice i kamate. To je neviđeni paradoks.
Uzmimo primjer štamparije koju je neki nogometni klub unajmio da odštampa ispis 30 000 ulaznica za utakmicu uz cijenom od 20 eura otisnutu na svakoj ulaznici, a da štamparija zatražio naknadu u iznosu od 600 000 eura samo na temelju činjenice da su karte koje su odštampane “vrijedile 20 eura”.

Uprava nogometnog kluba to dobro zna, ali ih štamparija djelomično ucjenjuje i djelomično im laska i obećava da će im, ako joj isplate kriminalnu naknadu, dati velikodušan dar i sredstva kojima će biti ponovno izabrani na sljedećim izborima za upravni odbor kluba.

Inače, financirat će druge kandidate i pokrenut će takvu medijsku hajku protiv poštene uprave da ih nikada više nitko neće izabrati ni na kakvu funkciju.

Bankarska vlast je slična moći štamparije u ovoj metafori, a vlast se ponašaju kao uprava podmićenog nogometnog kluba, priznajući Središnjoj banci vlasništvo nad vrijednošću novca kojeg izdaje, bilo da je tiskan ili ispisan na zaslonu računala.

U zamjenu za to, oni nepravedno i nelogično zadužuju cijeli jedan narod, bolje rečeno narode, koji svojim radom i svojom potražnjom ili tržištem daju vrijednost novcu.

Iz tog razloga, kao i na temelju ustavnog načela narodnog suvereniteta, u trenutku kada se izdaje, novac, njegova vrijednost logično treba biti tretiran kao vlasništvo naroda i države koja ga predstavlja.

Država apsolutno ne bi trebala zaduživati sebe i narod kod Središnje banke, javne ili privatne, samo da bi dobila novac. Ali upravo je to ono što se neprestano događa.

Doista, ako bi se vlade ponašale u skladu s tvrdnjom da novac, novčana vrijednost, ne pripada banci izdavateljici, već narodu, zašto država nastavlja izdavati nešto što zove državni dužnički vrijednosni papiri, samo da bi za njih dobila kune ili eure?

S druge strane, ako izdani novac predstavlja obvezu, dug, zašto bi ga država trebala kupiti tako što će ga platiti javnim vrijednosnim dužničkim papirima? Jeste li ikada vidjeli da netko plaća za nekog drugog da se odrekne duga?

Međutim, odgovori vlade su pravno pogrešni, jer novac uopće nije dug banci koja ga izdaje.

Štoviše, prirodno je da nijedna vlada nije mogla dati istinite odgovore na ovakva pitanja, jer bi priznala da je njezina istinska funkcija varati građane i birače samo kako bi se bogatila financijsku elitu koja ima stvarnu moć.

Ali ovo je samo vrh ledenog brijega. Budući da većina, oko 85%, postojećeg i cirkulirajućeg novca u svijetu nije pravi novac, jer ga izdaju središnje banke i tako je kreditni novac, logika je da se kontinuirano stvara novi kreditni novac, dok se na drugoj strani preuzima sve veći udio ukupne kupovne moći svjetske populacije.

Dragi dragi naši hrvatski i europski građani, jeste li znali da je:

  • Javni dug lažan, a porezi koje zbog njega plaćate su nezakoniti i neustavni.

  • Središnja banka entitet ovlašten da samostalno stvara novac iz ničega i bez zlata ili drugih jamstava, a na temelju nove dodatne vrijedosti koju procjenjuju privatne banke.

  • Dioničari banke, bolje rečeno “sudionici”, su druge privatne banke i osiguravajuća društva preko javnog duga države, dakle građana, stvoren je da bi bio plaćen njima.

  • Nacionalne središnje banke, slično kao i Europska središnja banka, koristi više ili manje eksplicitno legalizirani mehanizam za kamufliranje svoje dobiti, na kojeg ne plaća porez, niti ga daje državi, kao što bi trebalo biti.

  • Središnja banka statutom prati ispravnost rada drugih banaka. Guvernera bira Sabor tj. politka.

  • Porezi uglavnom idu na otplatu javnog duga i kamate na njega, pa završavaju u džepovima stvarnih vlasnika nacionalne  Središnje banke i Europske središnje banke, a ne za troškove od kolektivnog interesa.

  • Kako bi se elita bogatila, javni dug se neprestano povećava, čak i u zemljama Europske unije.

  • Organizacija tog bankarskog sustava je na međunarodnoj razini, jer se situacija ista u gotovo svim zemljama.

  • Ovaj sustav, o kojem mediji pažljivo paze da ne progovore, kao ni sindikalisti, parlamentarci, ministri, predsjednici i ostali, nastao je tijekom vremena, ali danas sve više proizvodi ogroman i sustavan prijenos robe i bogatstva iz džepova građana do bankara, ali i prijenos političke moći s demokratskih institucija u ruke nadnacionalnih bankara.

  • Stvarna politička i gospodarska moć, na svjetskoj i nacionalnoj razini, leži u tim mehanizmima, koji su gotovo svima nepoznati, čime su još učinkovitiji.

  • Ugovor iz Maastrichta, euro i Europska središnja banka su alati su za dovršenje tog prijenosa.

  • Postojeći nedostatak novca, ekonomska kriza, stečajevi i privatizacije pokreću vlade s ograničenim suverenitetom i opet u njihovu korist.

  • Djelotvorno rješenje dobro je poznato i više puta predloženo: da se ljudima, a time i državi, vrati suverena funkcija izdavanja novca, kako više ne bi bili u dugovima.

  • Rezultat bi bio: gotovo eliminirani porezi, novac bez troškova za državu i javnu upravu, uspješno gospodarstvo, demokratska politička vlast, ali ne u rukama banaka.

  • Očigledno je da bi jedini oštećeni ovom reformom bili bankari.

  • Također je predloženo djelomično rješenje: komplementarna valuta, slijedeći primjer tisuće postojećih u svijetu.

  • Globalna rješenja su predložena i ponekad su se primjenjivala i primjenjuju i funkcioniraju: izdavanje novca od strane države, izravno i suvereno, bez beskorisnog posrednika središnje banke izdavatelja.


A mi hrlimo u eurozonu. Na radost guvernera Vujčića, gotovo sve političke elite, isključujući nekoliko sanjara, dok se oni koji su dali živote za neovisnost, uključujući Eugena Kvaternika, koji je s nekoliko ustanika krenuo rušiti Austro-Ugarsko Carstvo, okreću u grobu.

 

logično