Trumpov odlazak zavio je u crno hrvatsku radikalnu desnicu koja nikada u protekla tri desetljeća nije imala autentičnijeg međunarodnog lidera, no odlična je vijest za Hrvatsku koja se dugo vukla na repu američke politike, ali ima sreću da joj je evropsko sidro ipak bilo bliže
Sada kada je jasno da Donald Trump zbilja odlazi, jer je potrošio praktički sve nokte kojima se grčevito držao za tvrdnju da je pokraden na izborima, zanimljivo je pogledati što je on značio i još znači u očima Hrvatske. O, tu ima svega i svačega. Naravno, svi su kod nas bili zatečeni nokauterskim stilom novog američkog predsjednika i bilo je najpametnije pričekati barem rundu-dvije da se vidi što će taj predsjednički Mike Tyson u nastavku napraviti. Ali, ne. Svi su našijenci požurili da se smjesta odrede prema njemu, a prva je to učinila hrvatska desnica. Ona je u roku odmah vidjela u Trumpu barjaktara borbe protiv globalizma, što u njihovom suženom vidokrugu ima isto značenje kao internacionalizam, da ne kažem baš lenjinizam. Sve je tu, naravno, nahereno kao trulo deblo vrbovog panja. Trump nije nikakav doktrinarni i uvjereni protivnik globalizma i da bi to bilo jasnije, treba prvo objasniti što je uopće globalizam, preciznije kako je do njega došlo.
Dvije najsnažnije globalističke zemlje u posljednjih stoljeće-dva, Sjedinjene Države i Velika Britanija, nisu uopće postale globalističke iz uvjerenja da bi globalizam imao postati svjetovna biblija na kojoj bi trebalo urediti moderni svijet. Naprotiv, bile su izrazito zatvorene u sebe i protekcionističke, a tek kada su se dovoljno obogatile da su ostatak svijeta mogle smatrati svojom periferijom, razvile su zastavu globalizma, koji je imao značiti potpuno slobodno cirkuliranje političkih ideja, ali prije svega, naravno, ekonomske trgovine. I tako je to trajalo dok je moglo trajati, a nije moglo vječno. Posebno Velika Britanija, a sada i SAD, nisu više lideri koji kroje civilizacijsku kartu svijeta, naprotiv, prva se Brexitom i službeno odrekla tih ambicija, a sada gledamo isto i u slučaju Sjedinjenih Država, iako Trump nije nikada izrijekom to potvrdio. Dakle, hrvatska desnica sve je tu krivo razumjela. Odlazeći američki predsjednik nije nikakav dobošar novog svjetskog poretka slobodnih nacija, nego ga je sila prilika natjerala na skretanje u izolacionizam, istina ne tako otvoreno kao u britanskom slučaju. Štoviše, najavio je mogućnost povratka SAD-a na pozicije prve svjetske sile, izrekavši ono poznato "America first", što može značiti da će Sjedinjene Države ubuduće više voditi brigu o sebi nego o ostatku svijeta, ali može i to da će se nastojati vratiti na kormilo svjetske zajednice, koje je posljednjih desetljeća i desetljeća neopozivo držala u rukama.
Naravno, hrvatska desnica ni to nije razumjela, a zanimljivo je da je jedini koji je to shvatio bio ražalovani pripadnik nekadašnje HDZ-ove vrhuške Miro Kovač koji je "America first" javno okvalificirao kao "darvinistički" pristup svjetskoj politici. Jednako je zanimljivo, ili i zanimljivije, da je Trumpu u početku davao podršku i dio lijevih analitičara, vjerojatno ponukan njegovim relaksiranjem odnosa s Rusijom, što se može razumjeti, ali se baš nikako ne može razumjeti da su povjerovali u njegovo obećanje da će njegova nova administracija učiniti sve za dobrobit "američkog naroda". Za boga miloga, takva obećanja davali su i najgori tiranski satrapi novijeg doba, ali sada se to, evo, odjednom treba uzimati za ozbiljno. Zanimljivo je također da je dijelu lijevih analitičara sasvim promaklo ono što je rekao Kovač, pa čak hvale Trumpa da je trgovinskim ratom protiv Kine uspio sačuvati velik broj radnih mjesta u SAD-u. Zaboravljaju da bi trgovinskim ratom svih protiv svih bila zatvorena i ta radna mjesta i drugdje u svijetu, iz jednostavnog razloga što više nitko ne bi imao ništa što bi prodao drugima.
Jednako je kratkovidna blagonaklonost prema Trumpu kada je riječ o tome da je prekinuo američke intervencionističke ratove na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike. Da, zbilja ih je prekinuo, ali je istodobno toliko povećao prodaju oružja tim zemljama da je to dovoljno za višestruko brojnije ratove koji bi ondje mogli buknuti u budućnosti. Usto, i iz aviona se vidi da je ova prodaja u funkciji zbližavanja dijela islamskih država, uključujući najrigidnije, Izraelu, što i ne bi bilo tako sporno da u pozadini očito nije Trumpova mrzovolja prema Iranu, kojem Evropska unija vjeruje kada je riječ o nuklearnoj demilitarizaciji. Ali, evo, odlazeći američki predsjednik ne samo da ne vjeruje, nego je godinama brusio noževe da se fabricirana koalicija Izraela i dijela sunitskih država obračuna s najvećom šijitskom zemljom, s kojom bi rat sigurno izazvao najveću katastrofu poslije Drugog svjetskog rata. Ako ništa drugo, to je dovoljan razlog da se šampanjcem i konfetima nazdravi odlasku još aktualnog američkog predsjedniku, a ima tu i izrazito dobrih stvari s hrvatskog gledišta.
Trump je nesumnjivo očarao dobar dio Hrvatske, što je više na njenu sramotu nego diku, a to valjda treba objasniti ključnom ulogom Washingtona u uspjehu "Oluje", ideološkom srodnošću s američkim konzervativcima ili tko zna čime, nije ni važno. Najvažnije je da Hrvatska stjecajem okolnosti nije mogla svoju nagnutost Americi institucionalizirati u neku višu formu savezništva, osim kroz zajedničko članstvo u NATO-u. Naprotiv, sidro koje je pustila prema Evropskoj uniji puno je krupnije i snažnije, jer je riječ o nekoj vrsti polukonfederalnog savezništva, i od toga Hrvatska ima ogromnu korist, veću i od dvadesetak milijardi eura koje joj stoje u izgledu paketom unutarevropskog fonda solidarnosti. Ona je naime bila najozbiljniji kandidat da postane četvrta evropska kolonija američkog neokonzervativizma (prve tri su Poljska, Mađarska i Slovenija). I to je sada, hvala nebesima, izbjegnuto. Odlaskom Trumpa sigurno će ostati barem malo bez daha mrzitelji prema hrvatskim "Meksikancima" (Srbima), zagriženi protivnici seksualne ravnopravnosti, jednako zagriženi protivnici pobačaja... A to je u hrvatskom slučaju još i važnije nego u poljskom, mađarskom ili slovenskom, jer se praktički izravno sljubljuje s nostalgijom za fašizmom i NDH, čega drugdje u toj mjeri ipak nema. I zato je odlazak Donalda Trumpa tako važan za Hrvatsku. Ona je u ideološkom smislu još mekušac u formiranju ili, ako hoćete, plutača bez sidrišta, koju lako privuku razni oblici antiliberalnog, čak polufašističkog kapitalizma, kakvi su posljednjih godina u naramcima dolazili iz Washingtona.
Zato su hrvatski trampisti sada sigurno u dubokoj tuzi. Izgubili su svog konzervativnog "hazjajina", a time ostali i bez njegovih tvitova, kojima su kao u kratkom kursu novog bojevnog neokonzervativizma mogli ispunjavati večeri vrućim raspravama kako to primijeniti i ovdje kod nas. E, to više neće ići. Trump je zacijelo za sva vremena otegnuo papke i sada će ovi naši morati pronaći nekog novog kolovođu (Bolsonaro?), što zvuči previše blijedo. A treba im željeti i svaki mogući peh koji ih pritom može zadesiti.
portalnovosti
Sada kada je jasno da Donald Trump zbilja odlazi, jer je potrošio praktički sve nokte kojima se grčevito držao za tvrdnju da je pokraden na izborima, zanimljivo je pogledati što je on značio i još znači u očima Hrvatske. O, tu ima svega i svačega. Naravno, svi su kod nas bili zatečeni nokauterskim stilom novog američkog predsjednika i bilo je najpametnije pričekati barem rundu-dvije da se vidi što će taj predsjednički Mike Tyson u nastavku napraviti. Ali, ne. Svi su našijenci požurili da se smjesta odrede prema njemu, a prva je to učinila hrvatska desnica. Ona je u roku odmah vidjela u Trumpu barjaktara borbe protiv globalizma, što u njihovom suženom vidokrugu ima isto značenje kao internacionalizam, da ne kažem baš lenjinizam. Sve je tu, naravno, nahereno kao trulo deblo vrbovog panja. Trump nije nikakav doktrinarni i uvjereni protivnik globalizma i da bi to bilo jasnije, treba prvo objasniti što je uopće globalizam, preciznije kako je do njega došlo.
Dvije najsnažnije globalističke zemlje u posljednjih stoljeće-dva, Sjedinjene Države i Velika Britanija, nisu uopće postale globalističke iz uvjerenja da bi globalizam imao postati svjetovna biblija na kojoj bi trebalo urediti moderni svijet. Naprotiv, bile su izrazito zatvorene u sebe i protekcionističke, a tek kada su se dovoljno obogatile da su ostatak svijeta mogle smatrati svojom periferijom, razvile su zastavu globalizma, koji je imao značiti potpuno slobodno cirkuliranje političkih ideja, ali prije svega, naravno, ekonomske trgovine. I tako je to trajalo dok je moglo trajati, a nije moglo vječno. Posebno Velika Britanija, a sada i SAD, nisu više lideri koji kroje civilizacijsku kartu svijeta, naprotiv, prva se Brexitom i službeno odrekla tih ambicija, a sada gledamo isto i u slučaju Sjedinjenih Država, iako Trump nije nikada izrijekom to potvrdio. Dakle, hrvatska desnica sve je tu krivo razumjela. Odlazeći američki predsjednik nije nikakav dobošar novog svjetskog poretka slobodnih nacija, nego ga je sila prilika natjerala na skretanje u izolacionizam, istina ne tako otvoreno kao u britanskom slučaju. Štoviše, najavio je mogućnost povratka SAD-a na pozicije prve svjetske sile, izrekavši ono poznato "America first", što može značiti da će Sjedinjene Države ubuduće više voditi brigu o sebi nego o ostatku svijeta, ali može i to da će se nastojati vratiti na kormilo svjetske zajednice, koje je posljednjih desetljeća i desetljeća neopozivo držala u rukama.
Naravno, hrvatska desnica ni to nije razumjela, a zanimljivo je da je jedini koji je to shvatio bio ražalovani pripadnik nekadašnje HDZ-ove vrhuške Miro Kovač koji je "America first" javno okvalificirao kao "darvinistički" pristup svjetskoj politici. Jednako je zanimljivo, ili i zanimljivije, da je Trumpu u početku davao podršku i dio lijevih analitičara, vjerojatno ponukan njegovim relaksiranjem odnosa s Rusijom, što se može razumjeti, ali se baš nikako ne može razumjeti da su povjerovali u njegovo obećanje da će njegova nova administracija učiniti sve za dobrobit "američkog naroda". Za boga miloga, takva obećanja davali su i najgori tiranski satrapi novijeg doba, ali sada se to, evo, odjednom treba uzimati za ozbiljno. Zanimljivo je također da je dijelu lijevih analitičara sasvim promaklo ono što je rekao Kovač, pa čak hvale Trumpa da je trgovinskim ratom protiv Kine uspio sačuvati velik broj radnih mjesta u SAD-u. Zaboravljaju da bi trgovinskim ratom svih protiv svih bila zatvorena i ta radna mjesta i drugdje u svijetu, iz jednostavnog razloga što više nitko ne bi imao ništa što bi prodao drugima.
Jednako je kratkovidna blagonaklonost prema Trumpu kada je riječ o tome da je prekinuo američke intervencionističke ratove na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike. Da, zbilja ih je prekinuo, ali je istodobno toliko povećao prodaju oružja tim zemljama da je to dovoljno za višestruko brojnije ratove koji bi ondje mogli buknuti u budućnosti. Usto, i iz aviona se vidi da je ova prodaja u funkciji zbližavanja dijela islamskih država, uključujući najrigidnije, Izraelu, što i ne bi bilo tako sporno da u pozadini očito nije Trumpova mrzovolja prema Iranu, kojem Evropska unija vjeruje kada je riječ o nuklearnoj demilitarizaciji. Ali, evo, odlazeći američki predsjednik ne samo da ne vjeruje, nego je godinama brusio noževe da se fabricirana koalicija Izraela i dijela sunitskih država obračuna s najvećom šijitskom zemljom, s kojom bi rat sigurno izazvao najveću katastrofu poslije Drugog svjetskog rata. Ako ništa drugo, to je dovoljan razlog da se šampanjcem i konfetima nazdravi odlasku još aktualnog američkog predsjedniku, a ima tu i izrazito dobrih stvari s hrvatskog gledišta.
Trump je nesumnjivo očarao dobar dio Hrvatske, što je više na njenu sramotu nego diku, a to valjda treba objasniti ključnom ulogom Washingtona u uspjehu "Oluje", ideološkom srodnošću s američkim konzervativcima ili tko zna čime, nije ni važno. Najvažnije je da Hrvatska stjecajem okolnosti nije mogla svoju nagnutost Americi institucionalizirati u neku višu formu savezništva, osim kroz zajedničko članstvo u NATO-u. Naprotiv, sidro koje je pustila prema Evropskoj uniji puno je krupnije i snažnije, jer je riječ o nekoj vrsti polukonfederalnog savezništva, i od toga Hrvatska ima ogromnu korist, veću i od dvadesetak milijardi eura koje joj stoje u izgledu paketom unutarevropskog fonda solidarnosti. Ona je naime bila najozbiljniji kandidat da postane četvrta evropska kolonija američkog neokonzervativizma (prve tri su Poljska, Mađarska i Slovenija). I to je sada, hvala nebesima, izbjegnuto. Odlaskom Trumpa sigurno će ostati barem malo bez daha mrzitelji prema hrvatskim "Meksikancima" (Srbima), zagriženi protivnici seksualne ravnopravnosti, jednako zagriženi protivnici pobačaja... A to je u hrvatskom slučaju još i važnije nego u poljskom, mađarskom ili slovenskom, jer se praktički izravno sljubljuje s nostalgijom za fašizmom i NDH, čega drugdje u toj mjeri ipak nema. I zato je odlazak Donalda Trumpa tako važan za Hrvatsku. Ona je u ideološkom smislu još mekušac u formiranju ili, ako hoćete, plutača bez sidrišta, koju lako privuku razni oblici antiliberalnog, čak polufašističkog kapitalizma, kakvi su posljednjih godina u naramcima dolazili iz Washingtona.
Zato su hrvatski trampisti sada sigurno u dubokoj tuzi. Izgubili su svog konzervativnog "hazjajina", a time ostali i bez njegovih tvitova, kojima su kao u kratkom kursu novog bojevnog neokonzervativizma mogli ispunjavati večeri vrućim raspravama kako to primijeniti i ovdje kod nas. E, to više neće ići. Trump je zacijelo za sva vremena otegnuo papke i sada će ovi naši morati pronaći nekog novog kolovođu (Bolsonaro?), što zvuči previše blijedo. A treba im željeti i svaki mogući peh koji ih pritom može zadesiti.
portalnovosti
