Jelena Jurišić, analitičarka međunarodnih odnosa, komentira odnos Hrvatske prema ukrajinskoj krizi: "Hrvatske vlasti se srame, pa čak i boje jače ekonomske povezanosti s Rusijom. Moj je dojam da su razlozi ideološke prirode. Da je netko vodio računa o gospodarstvu, htio bi da Hrvatska bude snažno prisutna na tamošnjem ogromnom tržištu."
Jelena Jurišić je profesorica i pročelnica Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija, poznata kao vrsna komentatorica postsovjetske geopolitike.
Kako ocjenjujete hrvatski vanjskopolitički pristup, kroz dosadašnje istupe, situaciji u Ukrajini u zadnjih nekoliko tjedana?
Takvi istupi nisu nam ponudili ništa novo u odnosu na one koji su koji sat ili dan ranije stizali iz Bruxellesa. U njima se nije mogla vidjeti nikakva posebnost službenog stava Hrvatske. Naš je stav u potpunosti bio usklađen sa stavom EU-a, NATO-a i Zapada u cijelosti. No iz primjera Mađarske i Slovačke, pa i dijela njemačkih političara i te kako je vidljivo da je drugačiji stav moguć. Ali Hrvatska nema interes koji imaju te zemlje, a to je gospodarska suradnja s Rusijom koja je tim zemljama praktički najvažniji gospodarski partner. Od proglašenja naše neovisnosti vlasti se srame, pa čak i boje jače ekonomske povezanosti s Rusijom. Moj je dojam da su razlozi ideološke prirode, jer da je netko vodio računa o gospodarstvu htio bi, kao i cijeli ostali svijet, da Hrvatska bude snažno prisutna na tamošnjem ogromnom tržištu.
Kako ocjenjujete pristup hrvatskih mainstream medija događajima u Ukrajini i koliko su oni doprinijeli binarnoj podjeli na "dobru" i "lošu" stranu, odnosno Zapad i Istok? Koliko je hrvatska javnost prema vašem mišljenju uopće zainteresirana za ovakve događaje, izuzev opetovanih javnih usporedbi Krima s tzv. RS Krajinom?
U prvim danima i tjednima krize naši su mainstream mediji od reda podržavali samo jednu stranu, objavljivali jedno te isto i kreirali crno-bijelu sliku tamošnje situacije. Bez obzira da li su samostalno stvarali tekstove i priloge ili su ih preuzimali od stranih agencija, premda je takvih ipak bila većina. No od sredine prosinca, kada su neki u Kijev poslali svoje reportere, značajan dio ih je počeo davati prostor i drugoj strani i drugačijim glasovima, premda onaj prvi stav ukupno gledano i dalje dominira. Za zbivanja u Ukrajini je zainteresiran onaj mali dio društva koji i inače teži biti informiran. Svima ostalima je svejedno, osim naravno djelu publike u slučaju krvoprolića. Upravo interes takvih ljudi mediji i žele zadržati usporedbom situacije u Ukrajini s onom u Hrvatskoj '91.
Zašto bi situacija u Ukrajini trebala biti važna za hrvatsku javnost, odnosno političku elitu koja je reprezentira, bilo da je riječ o ekonomskom ili političkom aspektu priče? Može li Hrvatska zbog postojećih stavova dugoročnije izgubiti naklonost ruske strane kada je riječ o gospodarskim investicijama?
Za politiku, ekonomski interes može biti gotovo histerična potraga Europske unije za alternativnim putovima opskrbe plinom, kako bi smanjila ili u potpunosti ukinula svoju ovisnost o ruskom plinu. Ona dolazi upravo u vrijeme kada Hrvatska otvara natječaj za istraživanje plinskih nalazišta u Jadranu, što može rezultirati i većim interesom stranih energetskih tvrtki nego što se očekivalo. Što se tiče gospodarskih odnosa s Rusijom, mi smo u njima u podređenom položaju jer se oko 90 posto gospodarske razmjene odnosi na naš uvoz, prvenstveno nafte i plina. Tako da se u tom pogledu ne trebamo bojati nekakve osvete iz Moskve, a i ona je nakon uvođenja sankcija od SAD-a i EU-a pokazala da ne namjerava kažnjavati tamošnje kompanije za poteze njihovih vlada. Jutro nakon uvođenja drugog europskog paketa sankcija Vladimir Putin je u Kremlju primio predsjednika Siemensa, zahvalio mu što njegova kompanija vodi obnovu Transsibirske željeznice i izrazio nadu da će uskoro uslijediti novi zajednički projekti. Bojim se da vlast ne može prepoznati važnost ukrajinske krize, jer izričito podržava samo jednu stranu i vidi samo jedan problem. Slučaj Ukrajine govori da velike sile, u ovom slučaju i EU i Rusija, ne prežu ni od čega da ostvare svoje ciljeve. Želje i interesi naroda oko čije se teritorija bore su nebitni, a države koje su uzeli na pik, bez obzira koliko velike bile - a Ukrajina je najveća europska država ako se ne računa Rusija s 45 milijuna stanovnika - ne mogu se oduprijeti njihovim geopolitičkim apetitima.
Koliko situacija u Ukrajini dugoročno može postati radikalna, s obzirom na radikalne ideološke elemente koji izranjaju iz ovih događaja, i kao posljedica žestokih mjera štednje koje će uskoro biti nametnute ukrajinskom narodu od strane Trojke?
Tamošnja je situacija vrlo daleko od razrješenja i stalno izbijaju novi problemi, te je zaista teško kategorično tvrditi što će se zbiti. Ipak, rekla bih da je s početkom predizborne kampanje kriza ponovno postala u potpunosti interna. Sudeći po njenim prvim danima, nova politička elita ne samo da će se do 25. svibnja posvaditi, već možda i međusobno sukobiti. A ako novi predsjednik, kako sugeriraju istraživanja javnog mnijenja, postane oligarh Pjotr Porhomenko, na žalost, ne ni me čudili ni novi neredi. I ne samo u Kijevu. Naime, njegovom pobjedom situacija bi se u zemlji gotovo vratila na predkrizno stanje, kada je javnost negodovala zbog toga što su oligarsi upravljali predsjednikom Janukovičem. Osim toga, Porhomenko je bio član svih vlasti od Narančaste revolucije 2004, koju je sam i financirao, a prosvjednici na Majdanu jasno su poručivali da na vlasti žele u potpunosti nove ljude. A ne smijemo zanemariti i mogućnost ponovnog buđenja proruskih regija nakon izbora, jer Porhomenko sigurno nije njihov izbor.
Tom mogućem nezadovoljstvu stanovništva svakako treba dodati i mjere štednje koje očekuju Ukrajinu na putu pridruživanja EU. Već je poskupio plin za građane za 50 posto, u idućoj godini dana bi trebao isto toliko, kao i struja, a najavljeno je i ukidanje mnogih socijalnih povlastica.
Kako komentirate podršku koju EU pruža privremenoj ukrajinskoj vlasti, u kontekstu poprilično radikalnih, ako ne i profašističkih svjetonadzora određenih pojedinaca u njoj. Koliko je zapadno (i posredno hrvatsko) podržavanje takve vlasti dugoročno štetno i problematično?
Nije me iznenadilo jer, kako sam već rekla, EU je odlučila poduzeti sve raspoložive mjere kako bi ostvarila svoj cilj. On je bio onemogućiti širenje utjecaja Rusije, pa čak i pod cijenu raskola same Ukrajine, te je ugurati u svoje članstvo i NATO kako bi obje organizacije izbile na ruske granice. Za njegovo ostvarenje morale su okupiti u proueropske snage sve raspoložive oporbene stranke i pokrete u Ukrajini, a oni su šaroliki - od social-demokrata, preko liberala do nacionalista i čak neofašista. U Bruxellesu su sigurno znali s kime imaju posla, svjesno su zanemarili neke glavne europske vrijednosti kako bi postigli željeni rezultat, pravili se da ne vide fašističke zastave na Majdanu i da ne čuju pozive na antisemitske i antiruske akcije. Ali nisu predvidjeli takav razmah radikalizma, kao i slabost sigurnosnog sustava koji je omogućio tisućama civila da se naoružaju. Sada traže od službenog Kijeva da se razračuna s neofašistima, ali je kasno. Čak i da pohapse najradikalnije borce Desnog sektora, njihov lider Dimitro Jaroš je jedan od 24 predsjednička kandidata, a četvrtina ministara u vladi članovi su ovog pokreta.
Kako ocjenjujete ponašanje ruske strane u cjelokupnom slučaju?
U obzoru medija je praktički samo reakcija Rusije na Krimu, ali je ona uključena u događanja u Ukrajini od početka studenog prošle godine kada joj se obratio Viktor Janukovič nakon posljednjeg ultimativnih uvjeta EU i MMF-a. Predsjednik Putin je reagirao brzo i poprilično odriješio kesu, kako bi nagovorio Ukrajinu na odgađanje pridruživanja EU i pogotovo uspostave s Unijom bescarinske zone. Aneksija Krima mi je ipak bila iznenađenje, očekivala sam da Putin ipak neće reprizirati Kosovo, kako je i rekao u prvom intervjuu nakon državnog udara u Kijevu, no očito razgovori s liderima EU i SAD-a nisu davali ni najmanju naznaku da bi Moskva za stolom mogla zaštiti, odnosno ostvariti svoje interese. Unatoč tome što taj čin predstavlja kršenje međunarodnog prava, bojim se da je aneksija ovog poluotoka, koja je strateški izvedena vrhunski, ipak gotova stvar. Rusiji treba Krim, ne i njegovo međunarodno priznanje kao njenog teritorija, kako bi narušila cjelovitost Ukrajine i tako joj onemogućila ulazak u EU i NATO te zapriječila postavljanje američke protuzračne obrane pred svojim granicama. Riječ je o borbi za geopolitičku prevlast ili čak opstanak iz perspektive Moskve, a ne o hiru Putina, kako to mediji često predstavljaju.
Koliko EU doprinosi binarnoj hladnoratovskoj podjeli na Istok i Zapad, posebno u činjenici da čelnici iz Bruxellesa, poput Manuela Barrosa, poručuju da se Ukrajinci zapravo trebaju opredijeliti između Moskve i Bruxellesa?
Upravo tim ultimatumom EU je izazvala raskol u Ukrajini. Zbog traženja od Ukrajine da donese tu odluku, ona se podijelila na dva jednaka, nepomirljiva tabora, a njeni stanovnici se danas ne samo dijele na proeuropljane i proruse, već se Ukrajincima nazivaju oni koji su za ulazak u EU (na jugoistoku Ukrajine takve nazivaju fašistima), a Rusima ili prorusima one koji su protiv (na Zapadu oni su izdajnici, separatisti).
Jelena Jurišić: "Europa sada traži od službenog Kijeva da se razračuna s neofašistima, ali je kasno." (ytb-prtsc)
Tariq Ali nedavno je ukazao na činjenicu da je Putin na Zapadu pretvoren u inkarnaciju zla samo zato jer je koristio hegemonističke metode koje već duže vrijeme koristi Zapad u brojni zemljama, pogotovo SAD, i zato jer je odbio poslušnost kod zapadnih sila, suprotno Jeljcinovom primjeru. Koji je vaš komentar po tom pitanju?
Vladimir Putin je pretvoren u inkarnaciju zla jer onemogućava apsolutnu svjetsku dominaciju SAD-a, odnosno jednopolarni svijet. A na tome se ne zadržava, već oko sebe okuplja popriličnu koaliciju, nazovimo je protuteže Americi. I ta koalicija nije samo u Euroaziji, gdje će s obzirom na veličinu i potencijal razvoja Šangajske organizacije biti njen centar, već se preko BRICS-a širi i u tradicionalne američke regije, kao što je Latinska Amerika. Trenutno za to koristi isprobane u svijetu metode, sutra će recimo plinovod s Kinom kojoj će isporučivati više plina nego trenutno Europi,a prekosutra slobodnu trgovinu s Izraelom.
Kako komentirate dosadašnje ponašanje NATO saveza u Ukrajini i slažete li se s konstatacijama dijela javnosti prema kojima je upravo prisutnost NATO-a - kroz višedesetljetno postepeno širenje na Istok Europe, s posebnim fokusom na Ukrajinu - dijelom uvjetovalo postojeće napetosti?
NATO savez je od početka krize u potpunosti podržavao i pratio reakcije EU i SAD-a, čak još više naglašavao određene hladnoratovske elemente u ponašanju Zapada. Ali to je očekivano jer, ponavljam, ovo što se događa u Ukrajini je geopolitička bitka za tu zemlju s ciljem njenog ulaska u EU i NATO, kako bi te organizacije došle do granica Rusije, čak i za gospodstvo nad Crnim morem, a potom i Sredozemnim morem dok bi konačan potez SAD-a moglo biti postavljanje dijela proturaketnog štita na ukrajinskom teritoriju. S druge strane, Rusija pokušava onemogućiti ostvarenje tih ciljeva, ne samo kratkoročno, već i dugoročno.
Izvor: h-alter
