Nekada evropski respektabilna, hrvatska industrija odavno je na koljenima, a sada i doslovce umire. Ali hrvatski političari, i oni na vlasti i oni u opoziciji, ne samo da ništa ne poduzimaju, nego nisu u stanju ni shvatiti da se nešto dramatično događa
Čim se saznalo da je pulski Uljanik zapao u probleme, nekolicina ekonomista bliskih vladajućoj ideologiji zbrojili su, kao na nekadašnjim dućanskim škartocima, dva i dva i smrknutog lica izrekli najtežu presudu. Nisu se, doduše, baš otvoreno izjasnili da ovo brodogradilište treba pustiti niz vodu, tj. zatvoriti ga, ali to je tu negdje. Namjerno koristim metaforu škartoca iz trgovine, jer je lijep dio tih ekonomista nekada pripadao marksističkoj ekonomskoj školi, ali i tu se nisu isticali nekom velebnom bistrinom, jer su znali upropastiti i po dva-tri poduzeća koja su im stavljena na upravljanje. Ali, eto, nekadašnji pravovjerni marksisti sada su jednako pravovjerni neoliberali i za njih je gurnuti Uljanik pod led samo rutinska dnevna molitva novom božanstvu kojem se klanjaju. Neću se ovdje praviti da puno znam oko Uljanikovih problema, ne znam točno što je i gdje krenulo ukrivo, ali ponekom mrvicom činjenica ipak raspolažem.
Uljanik već dugo ne proizvodi primitivne tankerčine što ne mogu konkurirati puno jeftinijim kineskim i korejskim brodogradilištima, nego mu s navoza silaze sofisticirana ‘jaružala’ i slične stvari s puno dodane vrijednosti, koje zapravo više i nisu klasični brodovi nego puno više od toga. Ipak, negdje je nešto puklo, valjda ćemo u razumnom roku saznati što. Sumnja se na svašta, spominju se tu i turistički ‘developeri’ i slične sorte, koji polako ulaze i u brodogradilišta pa bi se, eto, htjeli dokopati i onog najvrednijeg, pulskog. No ono što već pouzdano znamo jest da je ukidanje najlukrativnije domaće, hrvatske proizvodnje odavno prešlo u rutinu. I to onu najblesavijeg tipa, u kojem se nacionalne interese zemlje procjenjuje na potpuno invalidan način, pa onda logično dobivamo da i cijela hrvatska ekonomija danas izgleda kao invalid na dvjema štakama. Ili čak na onim hodalicama koje se koriste u najtežim slučajevima. Treba zahvaliti novčarskom bogu, ako nešto takvo postoji, što se ovaj put za pulski škver zauzeo Bruxelles, što mu dosad nije bila navika, i to očito zato što su sada u pitanju ne samo hrvatski škverovi, nego i spašavanje evropske brodogradnje u cjelini. Svi znaju da su evropski brodovi umalo pa alpski vrhunac složenog, kumulativnog rada, jer u njih ulazi sve, od čeličnih oplata i složenih navigacijskih uređaja do noćnih ormarića uz mornarske krevete. I samo bi notorna budala pustila da to propadne u konkurentskom ratu s kinesko-korejskim proizvođačima teških metalnih sanduka na vodi.
E, ali hrvatska vlada ili, točnije, vlade još nisu u stanju riješiti tu dječje jednostavnu križaljku i doći do jedinog mogućeg zaključka, a to je da je nekada evropski respektabilna hrvatska industrija ne samo na koljenima. Njeni posljednji ostaci sada već i doslovce umiru. Dokaz je ravnodušno pristajanje Banskih dvora da se obustavi rad dijela rafinerije u Sisku, pod objašnjenjem da mađarski MOL, kao, ima za to utemeljene poslovne razloge. Kakvi, dođavola, poslovni razlozi?! Pa sama Vlada je najavila otkup mađarskog dijela Ine, što valjda znači da to poslovanje smatra lošim i štetnim, što se doista i potvrdilo kada su, samo jedan primjer, Mađari uhvaćeni u pokušaju da iz Siska krišom transportiraju u svoju zemlju sirovu naftu (čega više nema ni u postkolonijalnoj Africi). Time su rekli sve o sebi, a rekli su o sebi i Plenkovićeva i prethodne vlade. Njima je recimo bilo najnormalnije da Đuri Đakoviću oduzmu status strateške tvrtke, iako je on do 1990. proizvodio i izvozio jedan od najboljih tenkova u Evropi. Doduše, izvoz tenkova, etički gledano, nije nešto čime bi se čovjek baš podičio, ali je poslovno svakako manje idiotski nego da Đuro danas sklapa finsko borbeno vozilo Patriju. Koju onda Finci prodaju i hrvatskoj državi.
Kamo sreće da su to jedini primjeri, ali nisu, toliko ih je da ne staju na prste ruku i nogu. Iz Rade Končara ovih se dana žale da ne mogu prodavati svoje svjetski čuvene generatore po Aziji, Africi i drugdje ako ih se ne kupuje i ovdje kod kuće, a Janko Gredelj, koji je nekada proizvodio lokomotive za Amerikance, više se nema volje ni žaliti, jer je suludom odlukom Banskih dvora gurnut u stečaj. Kada čovjek to vidi, ostane zaprepašten činjenicom da nitko, baš nitko ne pokazuje zanimanje za gotovo apokaliptičnu činjenicu da se u ovoj zemlji zapravo ništa važno više ne proizvodi. Dobro, tu je taj turizam, koji nam još drži nosove nad vodom, ali je toliko ranjiv klimatskim nepogodama, o gorem da i ne govorimo, da ga je pametnije smatrati pomoćnom nego strateškom granom. Tu je i nešto malo poljoprivrede, ali tek će se vidjeti koliko će nju pogoditi kolaps Agrokora, što uključuje i kutinsku Petrokemiju, koja je podinteligentnim antidopinškim cijenama skupog Ininog plina također dovedena do ruba ponora. Nema veze što proizvodi najkvalitetnije umjetno gnojivo među zemljama šireg okruženja, ionako je u Hrvatskoj pod ledinom najprije završavalo ono najvrednije.
I eto, to je saldo neoliberalizma na hrvatski način, koji se gnuša državnog intervencionizma, ali ga zapravo provodi na izvitopereni, samoubilački način, a sigurno će biti ohrabren i porastom američke ekonomije pod Donaldom Trumpom. No Trumpovo forsiranje kapitala nauštrb rada ima dva čvrsta iskustvena ograničenja. Prvo, najpoznatiji eksperiment neoliberalizma, Pinochetov Čile, osmišljen od prvosvećenika ove ekonomske škole Miltona Friedmana (tzv. čikaška škola), davao je rezultate samo u početku, kasnije je kolabirao. Drugo, najveći procvat američke ekonomije dogodio se poslije Drugog svjetskog rata, kada je krupni kapital bio opterećen puno većim porezima nego danas, ali je iz centralne kase doticao obilan novac za ravnomjeran razvoj društva, pa i same ekonomije. Sve to u hrvatskoj političkoj provinciji ostalo je bez odjeka, iako čak i u MMF-u odnedavno priznaju da nešto ne valja. Ovdje kod nas i dalje se, papskije od pape, vjeruje da je tržište nešto izvanzemaljski pozvano da upravlja ekonomijom, pa makar je vodilo i u propast. To se vidi ne samo iz primjera koje ovdje navodimo, nego i nekih koji nisu u fokusu, iako se o njima naveliko govori, čak brblja. Evo, uzmite ovu kurikularnu reformu kojom nam probiše uši, pri čemu se polazi od naizgled uvjerljive premise da bi školstvo trebalo prilagoditi potrebama privrede. Ali što kada je ta privreda u rasapu ili je uopće nema, pa ne znaš čemu školsko znanje zapravo služi, tako da na kraju imaš rogove u vreći s kojima ne znaš što bi.
Isto je s hrvatskom politikom u cjelini, od koje se očekuje da bude vlakovođa ekonomskog oporavka. Ali ona se opredijelila da bude nijemi krajputaš koji ništa ne čini, što se pokazalo – uz očijukanje s NDH, blamažama s Jasenovcem u nastavcima itd. – kao perfektna receptura hrvatskog samouništenja. I tako će sigurno i ostati. Umjesto da se prihvati posla kako bi stvari popravio, premijer Plenković bavi se ‘spinovima’, koji navodno stvaraju krivu sliku da je stanje loše. A umjesto da šef opozicije Bernardić Plenkoviću zbog toga puše za vrat, on je strašno zabrinut slobodama satire i eno ga kako junački radi na tome. Jedina koja upire prstom kamo treba je Kolinda Grabar Kitarović, ali i ona vidi samo posljedice, a ne uzroke latentne ekonomske katastrofe, tako da je i sama prst u šaci jada današnje hrvatske politike.
Čim se saznalo da je pulski Uljanik zapao u probleme, nekolicina ekonomista bliskih vladajućoj ideologiji zbrojili su, kao na nekadašnjim dućanskim škartocima, dva i dva i smrknutog lica izrekli najtežu presudu. Nisu se, doduše, baš otvoreno izjasnili da ovo brodogradilište treba pustiti niz vodu, tj. zatvoriti ga, ali to je tu negdje. Namjerno koristim metaforu škartoca iz trgovine, jer je lijep dio tih ekonomista nekada pripadao marksističkoj ekonomskoj školi, ali i tu se nisu isticali nekom velebnom bistrinom, jer su znali upropastiti i po dva-tri poduzeća koja su im stavljena na upravljanje. Ali, eto, nekadašnji pravovjerni marksisti sada su jednako pravovjerni neoliberali i za njih je gurnuti Uljanik pod led samo rutinska dnevna molitva novom božanstvu kojem se klanjaju. Neću se ovdje praviti da puno znam oko Uljanikovih problema, ne znam točno što je i gdje krenulo ukrivo, ali ponekom mrvicom činjenica ipak raspolažem.
Uljanik već dugo ne proizvodi primitivne tankerčine što ne mogu konkurirati puno jeftinijim kineskim i korejskim brodogradilištima, nego mu s navoza silaze sofisticirana ‘jaružala’ i slične stvari s puno dodane vrijednosti, koje zapravo više i nisu klasični brodovi nego puno više od toga. Ipak, negdje je nešto puklo, valjda ćemo u razumnom roku saznati što. Sumnja se na svašta, spominju se tu i turistički ‘developeri’ i slične sorte, koji polako ulaze i u brodogradilišta pa bi se, eto, htjeli dokopati i onog najvrednijeg, pulskog. No ono što već pouzdano znamo jest da je ukidanje najlukrativnije domaće, hrvatske proizvodnje odavno prešlo u rutinu. I to onu najblesavijeg tipa, u kojem se nacionalne interese zemlje procjenjuje na potpuno invalidan način, pa onda logično dobivamo da i cijela hrvatska ekonomija danas izgleda kao invalid na dvjema štakama. Ili čak na onim hodalicama koje se koriste u najtežim slučajevima. Treba zahvaliti novčarskom bogu, ako nešto takvo postoji, što se ovaj put za pulski škver zauzeo Bruxelles, što mu dosad nije bila navika, i to očito zato što su sada u pitanju ne samo hrvatski škverovi, nego i spašavanje evropske brodogradnje u cjelini. Svi znaju da su evropski brodovi umalo pa alpski vrhunac složenog, kumulativnog rada, jer u njih ulazi sve, od čeličnih oplata i složenih navigacijskih uređaja do noćnih ormarića uz mornarske krevete. I samo bi notorna budala pustila da to propadne u konkurentskom ratu s kinesko-korejskim proizvođačima teških metalnih sanduka na vodi.
E, ali hrvatska vlada ili, točnije, vlade još nisu u stanju riješiti tu dječje jednostavnu križaljku i doći do jedinog mogućeg zaključka, a to je da je nekada evropski respektabilna hrvatska industrija ne samo na koljenima. Njeni posljednji ostaci sada već i doslovce umiru. Dokaz je ravnodušno pristajanje Banskih dvora da se obustavi rad dijela rafinerije u Sisku, pod objašnjenjem da mađarski MOL, kao, ima za to utemeljene poslovne razloge. Kakvi, dođavola, poslovni razlozi?! Pa sama Vlada je najavila otkup mađarskog dijela Ine, što valjda znači da to poslovanje smatra lošim i štetnim, što se doista i potvrdilo kada su, samo jedan primjer, Mađari uhvaćeni u pokušaju da iz Siska krišom transportiraju u svoju zemlju sirovu naftu (čega više nema ni u postkolonijalnoj Africi). Time su rekli sve o sebi, a rekli su o sebi i Plenkovićeva i prethodne vlade. Njima je recimo bilo najnormalnije da Đuri Đakoviću oduzmu status strateške tvrtke, iako je on do 1990. proizvodio i izvozio jedan od najboljih tenkova u Evropi. Doduše, izvoz tenkova, etički gledano, nije nešto čime bi se čovjek baš podičio, ali je poslovno svakako manje idiotski nego da Đuro danas sklapa finsko borbeno vozilo Patriju. Koju onda Finci prodaju i hrvatskoj državi.
Kamo sreće da su to jedini primjeri, ali nisu, toliko ih je da ne staju na prste ruku i nogu. Iz Rade Končara ovih se dana žale da ne mogu prodavati svoje svjetski čuvene generatore po Aziji, Africi i drugdje ako ih se ne kupuje i ovdje kod kuće, a Janko Gredelj, koji je nekada proizvodio lokomotive za Amerikance, više se nema volje ni žaliti, jer je suludom odlukom Banskih dvora gurnut u stečaj. Kada čovjek to vidi, ostane zaprepašten činjenicom da nitko, baš nitko ne pokazuje zanimanje za gotovo apokaliptičnu činjenicu da se u ovoj zemlji zapravo ništa važno više ne proizvodi. Dobro, tu je taj turizam, koji nam još drži nosove nad vodom, ali je toliko ranjiv klimatskim nepogodama, o gorem da i ne govorimo, da ga je pametnije smatrati pomoćnom nego strateškom granom. Tu je i nešto malo poljoprivrede, ali tek će se vidjeti koliko će nju pogoditi kolaps Agrokora, što uključuje i kutinsku Petrokemiju, koja je podinteligentnim antidopinškim cijenama skupog Ininog plina također dovedena do ruba ponora. Nema veze što proizvodi najkvalitetnije umjetno gnojivo među zemljama šireg okruženja, ionako je u Hrvatskoj pod ledinom najprije završavalo ono najvrednije.
I eto, to je saldo neoliberalizma na hrvatski način, koji se gnuša državnog intervencionizma, ali ga zapravo provodi na izvitopereni, samoubilački način, a sigurno će biti ohrabren i porastom američke ekonomije pod Donaldom Trumpom. No Trumpovo forsiranje kapitala nauštrb rada ima dva čvrsta iskustvena ograničenja. Prvo, najpoznatiji eksperiment neoliberalizma, Pinochetov Čile, osmišljen od prvosvećenika ove ekonomske škole Miltona Friedmana (tzv. čikaška škola), davao je rezultate samo u početku, kasnije je kolabirao. Drugo, najveći procvat američke ekonomije dogodio se poslije Drugog svjetskog rata, kada je krupni kapital bio opterećen puno većim porezima nego danas, ali je iz centralne kase doticao obilan novac za ravnomjeran razvoj društva, pa i same ekonomije. Sve to u hrvatskoj političkoj provinciji ostalo je bez odjeka, iako čak i u MMF-u odnedavno priznaju da nešto ne valja. Ovdje kod nas i dalje se, papskije od pape, vjeruje da je tržište nešto izvanzemaljski pozvano da upravlja ekonomijom, pa makar je vodilo i u propast. To se vidi ne samo iz primjera koje ovdje navodimo, nego i nekih koji nisu u fokusu, iako se o njima naveliko govori, čak brblja. Evo, uzmite ovu kurikularnu reformu kojom nam probiše uši, pri čemu se polazi od naizgled uvjerljive premise da bi školstvo trebalo prilagoditi potrebama privrede. Ali što kada je ta privreda u rasapu ili je uopće nema, pa ne znaš čemu školsko znanje zapravo služi, tako da na kraju imaš rogove u vreći s kojima ne znaš što bi.
Isto je s hrvatskom politikom u cjelini, od koje se očekuje da bude vlakovođa ekonomskog oporavka. Ali ona se opredijelila da bude nijemi krajputaš koji ništa ne čini, što se pokazalo – uz očijukanje s NDH, blamažama s Jasenovcem u nastavcima itd. – kao perfektna receptura hrvatskog samouništenja. I tako će sigurno i ostati. Umjesto da se prihvati posla kako bi stvari popravio, premijer Plenković bavi se ‘spinovima’, koji navodno stvaraju krivu sliku da je stanje loše. A umjesto da šef opozicije Bernardić Plenkoviću zbog toga puše za vrat, on je strašno zabrinut slobodama satire i eno ga kako junački radi na tome. Jedina koja upire prstom kamo treba je Kolinda Grabar Kitarović, ali i ona vidi samo posljedice, a ne uzroke latentne ekonomske katastrofe, tako da je i sama prst u šaci jada današnje hrvatske politike.
