Bog, apsolutno biće ili, pak, ništavilo čovjeku služe da spozna tko je on sam, a ne tko je bog ili apsolut, odnosno što je ništavilo. Apsolutno biće, neovisno je li riječ o religijskim ili filozofijskim kategorijama, izmiče snazi našeg uma.
Do apsolutne stvarnosti dolazimo putem analogija i složenog metafizičkog mišljenja, ali tu stvarnost samo rijetki, i to nikada u potpunosti mogu spoznati.
Religija počiva na prečicama, ona, uglavnom, regrutira vjernike putem društvenog pritiska. Zato je i zainteresirana za školstvo – djeci želi u najranijoj fazi, dok im nije razvijeno kritičko mišljenje, religijske sadržaje prikazati kao istine koje se ne dovode u pitanje.
Tradicionalni vjernici ne vjeruju osobnom vjerom, nego vjerom drugih. Roditelji djecu uvode u religijski svijet odgajajući ih u uvjerenju da je njihova vjera osobna, a nije. Ovo je prvi, a za mnoge i konačni udar na osobnu vjeru jer se religijski pritisak prikazuje kao osobni pristanak.
Takvi, uvjetno rečeno, vjernici žive u uvjerenju da vjeruju, a zapravo pronose i životom podržavaju religijsko nasilje koje je učinjeno od onih koji bi ih trebali štititi, a to su uglavnom njihovi roditelji i ostali najbliži članovi šire obitelji.
U potpunosti razumijem roditelje, istinske vjernike, oni, budući da smatraju kako bog upravlja svijetom i čovjeku nudi zaštitu, sigurnost, blizinu i egzistencijalnu toplinu, ne žele djecu ostaviti izvan dohvata božanske ljubavi. Njihova roditeljska ljubav djeci, putem odgoja, posreduju temeljno religijsko uvjerenje roditelja.
Ovdje se ne radi o religijskom nasilju, nego o roditeljskom odgoju i brizi, jer djecu žele zaštiti i dovesti u relaciju s bogom, stvoriteljem svijeta. Ove roditelje je lako prepoznati, oni djecu odgajaju da u životu, kada dođu u stanje pune zrelosti, samostalno odluče hoće li živjeti životom vjernika ili će, naprotiv, roditeljima vratiti njihovu obiteljsku, neosobnu vjeru.
Vjernik vjeruje, a roditelj vodi računa o djeci. Roditelji ne stvaraju vjernike i stoga ne odbacuju djecu ako ona odluče da put vjere nije njihov put. Vjera je osobna, a roditeljska ljubav je bezuvjetna.
Jasno mi je da je ova moja postavka o tome da roditelji ne proizvode vjernike u stvarnosti često demantirana. Razlog je jednostavan: u svijetu je premalo roditelja, a previše proizvoditelja djece odnosno, u ovom slučaju, vjernika.
Institucionalna religioznost ima ulogu pravnog i etičkog oblikovatelja ili, najkraće rečeno, u religijskim institucijama ne počiva bog nego zakon i zapovijedi. Sve institucije, uključujući i religijske, ne sadrže nikakvu svetost. Svetost se institucionaliziranjem uništava i ubija.
Vjernik s bogom ne komunicira putem propisa, pravila zapovijedi i kulta, već u skrovitosti vlastite nutrine. No za društvo je ipak dobro da postoji institucionalna religioznost. Objasnit ću ovo.
Čovjek boga ne može spoznati, ali se u odnosu sa stvarnošću koja ga nadilazi, neovisno o tome je li ona realna u sebi ili samo po našem relacijskom zamišljaju, čovjek susreće sa samim sobom. Susret čovjeka s apsolutnim bićem ili bogom, samotan je posao.
U odnosu s bogom, koji komunicira tišinom a prebiva u ništavilu, nalazi se pojedinac i njegovo ”ja”. To ”ja” može biti, kao što je to slučaj s našim, kako sam ih nazvao, farmaceutskim javnim katolicima, potpuno sazdano od ovozemaljskih, materijalnih, krajnje požudnih interesa. Takvo ”ja” se želi obogatiti, ono želi zgrtati nekretnine, novce, ugled i političku moć.
Požudno, prevarantsko ”ja”, budući da se u susretu s apsolutnim bićem susrelo sa samim sobom, taj susret doživljava kao vjerničko iskustvo, a boga kao požudnog prevaranta. Zbog ovakvih vjernika je dobro da postoje religijske institucije, baš kao i institucionalni moral.
Kada se takvo ”ja” u društvu prezentira kao kršćansko ”ja”, ono nužno biva prisiljeno zagovarati i kršćanski moral. Budući da su požudni u sebi, njihov moral nije moral uvažavanja drugoga, on je hinjen, neiskren, beživotan, neosjetljiv i brutalan.
Da nije institucionalnog morala i institucionalne religioznosti oni bi društvu činili veću štetu nego što ga čine nakon susreta njihova požuda s nekim teonomnim moralom.
Naravno da je ovakav moral destruktivan i štetan, ali bi njihovo djelovanje bez ovakvog morala bilo daleko štetnije. Oni se sada zalažu da se država uredi kao religijska zajednica, da se, putem zakona, uvede religijski moral kao glavna instanca za kreiranje i provođenja javnih politika – od zdravstva do školstva, znanosti i kulture.
Uzaludno je upozoravati da zdravstvene politike bazirane na religijskim osnovama nisu zdravstvene politike, nego religijska uzurpacija zdravstva. Poljska je godinama bila žrtva religijske uzurpacije političkog i javnog života, što se, na svu sreću, promijenilo na netom održanim izborima.
Hrvatskoj je prijetio poljski scenarij, on je sada manje izgledan, ali pripadnici požudne, prevarantske religioznosti nikada ne odustaju. Oni žele doći u posjed države i tu borbu predstavljaju kao borbu za vječnu istinu u božju pravdu. Naravno da je njihova istina bezočna laž, dok je njihova pravda neskriveni sadizam.
No ma koliko oni glasni bili, nikada ne smijemo istinsku vjeru poistovjetiti s njihovom poremećenom, požudnom, pohlepnom, samoproglašenom vjerom. Ne, to nije vjera, to je uzurpacija i destrukcija religijskih sadržaja s isključivim ciljem da dođu u posjed financijske i političke moći.
Ovo se ne događa samo u Hrvatskoj, pogledajmo samo što se ovih dana zbiva u Srbiji. Draža Mihailović, četnički general koji je 2015. godine rehabilitiran (što dovoljno govori o pravnom sustavu u Srbiji), dobio je spomenik i nekakav muzej u Beogradu.
Ovom sramotnom, lažnom i, u društvenom smislu, duboko infektivnom činu svjedočili su i sudjelovali pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve, baš kao i sudionike akademskog života. Degutantno je bilo slušati akademika Matiju Bećkovića kako Dražu Mihailovića prikazuje kao mučenika i borca za slobodu srpskog naroda.
Tko povjeruje da po zločincu dolazi sloboda, a po sadističkoj religioznosti bog, pakao mu je najmanja briga.
