Standard & Poor's, jedna od globalnih bonitetnih agencija, ponovo je Hrvatskoj snizila kreditni rejting. U pratećem komentaru ova agencija potvrđuje opću negativnu ocjenu vladinih ekonomskih politika, opisujući ih pasivnima i "samodopadnim".
Vrlo je vjerojatno da bi Hrvatska, zbog izostanka strukturnih reformi i štednje u javnoj potrošnji odnosno stvaranja fiskalnog kapaciteta za pokretanje investicija, u narednim godinama više uplaćivala u proračun EU nego što bi poduzeća i lokalna samouprava povlačila iz europskih kohezijskih fondova. Još je vjerojatnije da će hrvatska ekonomija, ako se nastavi pasivan odnos Vlade prema reformama i ekonomiji, neće iskoristiti prednosti ulaska Hrvatske u članstvo EU i nastaviti stagnirati. Stangnacija bi se mogla protegnuti na dugi rok, što je dakako zastrašujuće.
S&P JE NAŽALOST U PRAVU: hrvatska vlada uistinu nema snage oblikovati odgovarajuće ekonomske politike, pokrenuti reforme i otvoriti perspektive novog ciklusa ekonomskog rasta. Ministar financija za probleme u javnim financijama optužuje privredni sektor jer eto ne generira dovoljno ekonomskih aktivnosti i poreznih prihoda. Vlada, međutim, mora preuzeti odgovornost za ekonomski rast i zapopošljavanje. Sve su dosadašnje vladine ekonomsko-političke mjere vrlo slabe i zapravo usredotočene na zadržavanje postojeće strukture javne potrošnje, dakle postojeće ekonomske strukture.
Kritika Vlade od strane parlamentarne opozicije je pri tome potpuno neumjesna, budući da se taj dio političke elite vjerojatno ponašao istovjetno u poziciji vlasti. Zbog dubokih strukturnih problema, koji se iz godine u godinu produbljuju, Vlada ne može voditi pasivnu ili neutralnu politiku. Upravo suprotno: vladine politike moraju biti proaktivne i usmjerene prema poticanju ekonomskog rasta. Međutim, za pokretanje ekonomskog rasta i povećavanja zaposlenosti, što mora biti temeljno mjesto vladinih politika, potrebne su duboke promjene u fiskalnoj politici i neusporedivo veći napor u oblikovanju politika poticanja ekonomkog rasta. Za takav zaokret je vrlo vjerojatno nužna značajno viša razina kompetencija u vladinim krugovima.
EKONOMSKA KRIZA IZ 2007. je drastično promijenila pristup vođenju ekonomske politike. Jedna od najvažnijih lekcija koju smo u ovoj krizi naučili je da su za kratkoročnu ekonomsku stabilizaciju potrebna podrška fiskalnih politika i alata. Prije krize su makroekonomisti i kreatori ekonomskih politika vjerovali da je za stabilizaciju važna monetarna politika. Danas znamo da je takav pristup pogrešan te da je potrebna snažna fiskalna intervencija za zaustavljanje negativnog trenda u ekonomskim aktivnostima.
Uobičajeni alati fiskalne politike u vrijeme krize su snižavanje poreznog opterećenja, porezna oslobođenja, povećavanje proračunskih transfera za poticanje ulaganja privatnog sektora i povećavanje narudžbi vladinog sektora. Pri tome se ne smije oklijevati s fiskalnim stimulansima i iscrpljivati se u traženju "pravog puta"; fiskalne mjere moraju biti istovremene i snažne. Fiskalna politika mora pomoći privatnom sektoru u krizi i ohrabriti ga na novi ciklus ulaganja i zapošljavanja. Niska razina zaposlenosti u krizi je iznimno opasna jer smanjuje domaću potražnju i daljnjeg pada ekonomskih aktivnosti po principu rastuće grude snijega.
ZA FISKALNU INTERVENCIJU je važno postojanje dovoljnog fiskalnog kapaciteta. Odgovorne vlade štede u konjukturi kako bi stvorile prostor za fiskalnu ekspanziju u vremenu ekonomske kontrakcije i krize. Agresivna fiskalna intervencija kojom se može značajno amortizirati trošak ekonomske krize pretpostavlja relativno nisku razinu javnog duga, koja se obično mjeri proširenjem duga u BDP-u. Nizak javni dug otvara manevarski prostor za poticanje privatnog sektora. S druge strane, samo je po sebi razumljivo da visoka razina javnog duga sužava mogućnost fiskalne intervencije.
IPAK, NAJVAŽNIJA LEKCIJA koju smo naučili u krizi je da su političko-ekonomske okolnosti iznimno važne. Mnogi empirijski dokazi potvrđuju da politički proces u krizi može dovesti do potpuno neracionalnih odluka i potpuno pogrešnih politika. Politički proces u Hrvatskoj u proteklim godinama potvrđuje ovu tezu profesora Romer s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu: političke elite su vodile štetne i "samodopadne" fiskalne politike kojima je jedini cilj bio "dopadanje" svom biračkom tijelu. Ova vlada, ali i njeni prethodnici, nisu prihvatili koncept fiskalne kontrakcije kao odgovor na usporavanje ekonomske krize u 2008.godine.
Upravo suprotno, proračunska potrošnja se uporno povećavala u očekivanju ekonomskog Godota koji bi nekim čudom povećao porezne prihode i javne politike ostavio neokrznutima krizom. To je jednostavno nemoguće i to je vjerojatno danas većini jasno. Unatoč velikom potencijalu ušteda u javnoj potrošnji kroz strukturne reforme, mogućnosti ostvarivanja dodatnih jednokratnih fiskalnih prihoda privatizacijom velikih državnih poduzeća i, do prije nekoliko godina, relativnoj niskoj razini zaduženosti javnog sektora, što je omogućavalo fiskalnu intervenciju u velikom stilu i zaustavljanje krize, politička elita nije učinila ništa.
ODGOVOR NA DUBOKU STRUKTURNU KRIZU u kojoj se hrvatska ekonomija nalazi mora se tražiti u reformama, privatizaciji i radikalnim promjenama u fiskalnim politikama. Ekonomisti su istražujući ovu veliku krizu, iz koje se razvijene zemlje polako izvlače, ojačane institucionalnim i strukturnim promjenama, pronašli dovoljno dokaza za tvrdnju da se jedino dubokim zahvatima u javnom sekotoru može stvoriti dugoročno održivi rast. Političari ovu lekciju tek moraju naučiti.
Izvor: business
