1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.
Piše: Ljupko Petrović
2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske
Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.
Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.
Što je Tito učino za Hrvatsku?
A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.
Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.
Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.
Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.
Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.
Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.
Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.
Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.
Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.
1991. je nastalo još 20 država
Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.
Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.
Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školostvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku kad je ovakva, to je već drugo pitanje…
tacno
Piše: Ljupko Petrović
2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske
Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.
Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.
Što je Tito učino za Hrvatsku?
A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.
Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.
Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.
Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.
Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.
Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.
Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.
Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.
Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.
1991. je nastalo još 20 država
Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.
Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.
Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školostvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku kad je ovakva, to je već drugo pitanje…
tacno
