Preobrazba špijuna u čovjeka, ako se ovog autora pita, krimen je na razini preobrazbe švercera brašna ili prodavača cvijeća u vladara cijele jedne države koja im je ostavila otvorena vrata da ju opljačkaju do kraja.

Bauk se širi Hrvatskom, bauk špijunizma.

 

Sumnjive kreature ovih dana masovno vršljaju po javnom prostoru Republike Hrvatske. Topot ubrzanih tiskarskih rotora najavljuje njihov dolazak u vidno polje rezigniranog pučanstva; u ranim jutarnjim satima, kad pristojni svijet još spava, Tiskovi kombiji po Hrvatskoj pronose njihove sumnjive poglede koji se naziru u debelom hladu oboda šešira, spojenog s reverom kožnog kaputa, koji neuspješno prikriva podbratke, mješinu i druge dokaze da je agent u poodmakloj dobi, sugerirajući samim time da šupak, premda u možebitnoj mirovini, i dalje gaji opasne namjere u ime neke više ideje i još niže pobude...

Tako to naglas razmišlja ovaj potpisnik dok promatra najnovije izdanje Jutarnjeg lista ili
neke druge dnevne tiskovine na čijoj se naslovnici ovih dana gotovo svakodnevno nalazi tikva nekakvog bivšeg "agenta", "obavještajca" ili "špijuna" sve do trenutka dok ga netko od ukućana ne trzne iz konteplacije glasnim povikom.

"O kakvom kaputu pričaš, čovječe?! Pa to je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u odijelu skupljem od cijelog tvog intervijera!; Ili, ne razumijem o kakvom šupku pričaš? Pa to je Josip Perković, nekadašnji pomoćnik bivšeg ministra obrane Gojka Šuška; Ili: gdje ti vidiš šešir na ćelavoj glavi Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a i bivšeg zamjenika ravnatelja policije, odnosno podbradak na licu Smiljana Reljića, uglednog nogometnog stručnjaka, dok na cesti razgovara sa sucem Ivanom Turudićem?! Čovjek izgleda fenomenalno za svoje godine!"

 

Ovaj autor, međutim, i nakon toga ostaje tvrdoglavo konzinstentan u tumačenju stvarnosti: dok predsjednik HDZ-a Karamarko priča o jugonostalgiji i pripadajućim avetima koji proždiru majčicu domovinu pod čizmom aktualnog režima, ovaj ga potpisnik zamišlja kao špijuna koji slini nad povjerljivim izvještajem koji je o nekom građaninu sastavio neki njegov podređenik, možebitno Milijan Brkić; dok Milijan Brkić priča o tome kako Josipović okolo trača da je ovaj u nekakvom ljubavnom trokutu, potpisnik ga iz nekog razloga vidi kao špijuna Brkića koji skriva obavještajne podatke o zločinima u Gruborima koje su počinili osumnjičenici s kojima vodi vesele telefonske razgovore; dok Smiljan Reljić svjedoči kako "nema nekih neposrednih saznanja o zločinu u Gruborima", odnosno da se "ne sjeća detalja zbog protoka vremena", potpisnik ga vizualizira u trenutku dok  sredinom devedesetih godina u svojstvu bivšeg ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka u Splitu prisluškuje novinare koji su o zločinu u Gruborima možebitno pisali; dok Josip Perković priča o slavnim danima kad je stvarao ovu državu, ovaj novinar konstatira kako je taj stvaralački čin jedino mogao biti ostvaren uz počinjenje barem jednog atentata...

 

Vi ih, shvatili ste dosad, možda ne prepoznajete, barem ne sve, jer su se u međuvremenu kamuflirali u skupocjena odijela, sakrili u trokatnice na Pantovčaku i iza zatamnjenih stakala blindiranih limuzina. No, za razliku od vas, ovaj autor i dalje gaji nezdravu paranoju kojom su se, sasvim je sigurno, krijepili predmeti njegove trenutne "obrade": jednom sumnjiva osoba je uvijek sumnjiva osoba!

 

Kad god ih, naime, pratim prebacujući daljinskim upravljačem s jednog nacionalnog programa na drugi, prvo što mi pada na pamet jest da su ovi ugledni "civili" barem jedan dio svog odraslog života proveli kao neljudi, vršeći ili naređujući tajnu prismotru, nadzor ili prikupljanje obavještajnih podataka o drugom ljudskom biću i njegovoj intimi, što će reći da su bili voajeri širokih razmjera. Drugo što mi padne na pamet  jest da su se pritom rukovodili najekstremnijim totalitarnim navadama koje dozvoljava neko demokratsko društvo, naime tajnim nadzorom i obavještajnom kontrolom sugrađana. Treće što mi padne na pamet jest činjenica da ih umjesto iza rešetaka gledam u sabornici ili trokatnici samo zbog toga što su, za razliku od pristojnih voajera, umjesto vlastite, u rukama držali represivnu batinu, što će reći da je drkanje nad tuđom intimom obavljeno uz dozvolu države koja pristojne voajere inače šalje u pripadajuće mentalne institucije.

 

Zbog toga ih ovaj autor vidi kao onakve kakvi jesu; kao one koji su se izvukli samo zato jer su, umjesto iza grma, držali stvari u svojim rukama iza dvometarske ograde, omeđene bodljikavom žicom i kamerama na svakom petom kvadratu.

 

I ovaj autor ne bi imao ništa protiv da su stvari ostale baš takve, jer bi barem znao lokaciju neprijatelja.

 

Međutim, umjesto da i dalje u stopu prate pristojno građanstvo, oni im iz nekog razloga dolaze u susret, bučno se šuljajući po naslovnicama tiražnih tiskovina; krevelje se u udarnim minutama najgledanijih informativnih emisija, prodornim i retuširanim pogledima strijeljaju prolaznike s kioska, dobrovoljno nude vlastite njuške za stilizirane profilne fotografije ilustriranih magazina, izrazito upućeno razglabaju o nogometu, teologiji Svetog Augustina i cijenama zlata s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

 

Preobrazba špijuna u čovjeka, ako se ovog autora pita, krimen je na razini preobrazbe švercera brašna ili prodavača cvijeća u vladara cijele jedne države koja im je ostavila otvorena vrata da ju opljačkaju do kraja.  Zbog toga je više nego nepravedna činjenica da će  hrvatska tranzicija ostati zapamćena samo po potonjim banditima, ali ne i kao historijsko razdoblje u kojima su se barabe iz sjene masovno emancipirale u barabe pod reflektorima medijskog blještavila, u većini slučajeva jedne te iste. Ta evolucija mogla bi se, dakle, opisati u jednoj rečenici: Još jučer su slušali vaš glas, a već danas vape za njim uoči izbora. Ili: još jučer su vlastoručno naručivali prisluškivanje publikuma, a već danas prepuštaju telefonske linije agentima Ipsos Pulsa koji marljivo zovu ljude u ranim jutarnjim satima da bi ih pitali što misle o onima koji su ih još jučer prisluškivali. Jedina je nevolja što se građane ne ispituje o špijunskim detaljima, već o tome koliko su rečene individue popularne kao političari.

 

Ako pak nisu politički aktivni, a svejedno ovih dana obilato nastanjuju javni prostor, onda to znači da ih je možebitno sustigla mračna prošlost, svakako nešto što uključuje prislušne uređaje,  uhođenje, top secret dokumente i leševe. U tom slučaju, međutim, dolazi do posebno odvratnog nusprodukta cjelokupne metamorfoze iz "uši" u čovjeka, kako je to kazao Viktor Ivanačić: daje im se prilika da, braneći se od optužbi za najprljavije moguće rabote, slome prokletstvo svakog špijuna; permanentnu anonimnost njihovih historijskih zasluga. Jer samo na taj način Josip Perković  se može hvaliti kako je početkom devedesetih godina u ime Hrvatske krao zlato iz sefa generala Rašete, a Milijan Brkić s ponosom može govoriti da je uz blagoslov Mladena Bajića odavao istražne informacije osumnjičenicima za ratne zločine u Gruborima, spajajući dakle odgovornu dužnost visokog funkcionera MUP-a s pripadajućim patriotskim obligacijama....

Ove anegdote, osim što su poučne, jasno pokazuju da su špijuni u ime nacije spremni krasti i lagati i to prikazati kao pozitivnu stvar. Patriotizam je, dakle, i u ovom slučaju ultimativno opravdanje za sve zamislive gadosti; samo u patriotskom ključu špijunski nemoral može se reprezentirati kao vrhunski moralni čin: nismo bili ljudi jer smo bili domoljubi!  Ovako obrazloženi motivi su dakako, obična obmana, jer je špijunska djelatnost znatno prevrtljivija bolest od nacionalizma.

Tako, primjerice, starija generacija špijuna, stasala u bivšem režimu, nerijetko tvrdi da je radila na ubijanju države u čije je ime provodila toki-voki teror nad pučanstvom, e kako bi istom mjerom, vođena sličnom profesionalnom obligacijom, to radila u okolnostima one države koja je iz njihovog razaranja rođena. Javnost pritom odgovara istom mjerom mazohizma, budući da su im neki špijuni utjelovljenje zla (jer su radili za bivšu Jugoslaviju), dok su drugi domoljubi (jer su radili za bivše Jugoslavene koji su osnovali sadašnju državu). Umjesto da ih, poput ovog autora, nediskriminatorno vrijeđaju sve jer su bili špijuni, a ne zbog posljedica njihovog špijunskog djelovanja.

 

I dok špijuni veselo skakuću po prvim minutama središnjeg dnevnika HTV-a - a na Zapadu delikatne špijunske zadaće intenzivno prelaze u ruke mašina - tajne kojima su možebitno rukovodili tvrdoglavo odbijaju izaći u javnu sferu.

Štoviše, stvari još postaju perverznije ako znamo da aktivni špijuni i dalje imaju monopol nad neslužbenom historijskom istinom, koja je znatno istinitija od one službene. Cjelokupna povijesna građa, koja je nastajala pomoću prislušnih uređaja, poput primjerice Tuđmanove arhive o ratu u BiH ili bilo čega drugog što je dotični pokojnik sakupio prisluškujući samog sebe, nedostupna je hrvatskoj javnosti. Nad njom bdiju, pogađate, suspektne individue iz obavještajnog sektora, aktivni špijuni koji preko nekakvog Povjerenstva savjetuju vladi kome da dopusti uvid u predmetne materijale, a kome ne. Rad ove špijunske bratije koja odlučuje o protočnosti istine toliko je tajan da ne postoje ni zapisnici, naime pisani tragovi obrazloženja na kojima temelje svoje odluke, što se ovaj autor u više od nekoliko navrata osobno uvjerio, tražeći od Vlade temeljem Zakona o pravu na prisup informacijama da mu dostave bilješke s tih veselih seansi. Ostali smo stoga uskraćeni konkretnih razloga zašto je, primjerice, ovo Povjerenstvo amenovalo pristup Tuđmanovoj građi patriotskom povjesničaru Anti Nazoru, dok su istu stvar uskratili dubrovačkoj znanstvenici Julijani Antić Brautović, koja je podatke tražila za potrebe doktorske disertacije o "trgovini" Prevlakom i istočnim dijelom Konavala u pregovorima s BiH i Jugoslavijom.

Kako ovo protumačiti? Poučen dosadašnjim brojnim primjerima evolucije špijuna u čovjeka, samo je jedna stvar sigurna: oni su još danas špijuni koji kroje hrvatsku povijest, a već sutra će biti njezin sastavni dio.

 

Samo zbog toga, ako ne zbog drugih navedenih razloga, ovaj autor se zalaže za  potpuno ukidanje bezličnih eufemizama kao što su "obavještajac" ili "djelatnik sigurnosne agencije", kada se govori o nositeljima takvih titula. Umjesto toga, predlaže se korištenje riječi "špijunčina" ili neki drugi derivat te riječi koja se, inače, u javnom govoru koristi  jedino kao psovka kada se dvije političke opcije svađaju za vrijeme aktualnog sata u Saboru.

Takvu praksu uveo bih i u oficijelne postulate novinarske etike na način da su novinari odsad dužni koristiti leksik, stil i diskurs onih koji su ih za vrijeme špijunske karijere usljeđivali. Tako, primjerice, kad novinar piše tekst o Karamarku ili Perkoviću, umjesto novinarske vrste (vijest, reportaža, kolumna), trebalo bi pisati "dosje" ili "specijalni izvještaj", a uz trenutnu titulu (npr., predsjednik HDZ-a) obavezno je prije imena i prezimena napisati da je riječ o špijunčini, špijunu, špiji i tomu slično...

Ukoliko pak novinar odluči voditi intervju s bivšim ili sadašnjim špijunčinom, sasvim je svejedno, na razgovor s takvim dužan bi bio ponijeti sa sobom stolnu lampu, kako bi je u trenutku najsočnijih upita mogao uperiti u oznojeno lice ispitanika:

"Gospodine, prema svim raspoloživim analizama, za dvije godine vi ćete odlučivati o sudbini ove države i njezinih građana.  Otkrijte nam, molim vas, koja je tajna vašeg životnog uspjeha?"

Izvor: h-alter