HTV cenzurirao podjelu medalja

Hrvatska nije zemlja poremećenih kretena, koji ne mogu nakon neočekivanog debakla svojih sportskih udanica otrpjeti pobjednikovu državnu himnu, pa je javna, nacionalna, državna… dalekovidnica pozvana preventivno braniti svoje prisilne abonente od masovnog sloma živaca. I to, kako braniti? Tako da vlastitu zemlju prikažu kao prčvarnicu šovinističkih debila, a njezine ponajbolje sportaše osramoti pred svijetom i uvrijedi zbog uspjeha kakav nisu bile u stanju polučiti vrste sportski najjačih zemalja.

Jest da u Hrvatskoj ima i previše psihičkih bolesnika koji se neizlječivo mrze, kolju, progone… Dopodne s jednako oboljelim "drukčijima", a popodne međusobno. Nitko mentalno zdrav, međutim, nije dopustio HTV-u da mu za mjesečnih 80 kuna pretplate uskrati podjelu medalja nakon finalne utakmice Hrvatska-Srbija (4-11, subota kasno navečer) na Svjetskom vaterpolskom prvenstvu u ruskom Kazanju. Žurnalistički je promašeno i neprofesionalno grubo se i bez objašnjenja isključiti iz prijenosa, jednostavno odsjeći postolje s državnom himnom sportskih pobjednika i podjelom medalja, dojmove trenera i istaknutijih igrača, možda neki brzinski komentar stručnjaka… Kako to već profesionalno ide.

Političko je sljepilo hrvatske javne dalekovidnice (očito ne televizije) ići na taj način niz dlaku povampirenoj šovinističkoj hrvatskoj debilani, gdje je opet sve popularnije "domoljubno" se hvatati za pištolj, kamu, toljagu ili kakav sličan alat pri samom spomenu narodnog imena ne samo onih "tamo daleko" nego i (pogotovo) njihovih sunarodnjaka, službeno nacionalne manjine u zemlji "Hrvatica i Hrvata". U nedjelju je komentator Mićo Dušanović našao potrebnim reći da "izravni prijenos vaterpolske utakmice Hrvatske i Srbije nije trebalo prekinuti odmah nakon sučevog zvižduka za kraj". Zaista nije.

E, sad, kakva bi to Srbi i Hrvati bili braća po rasnoj krvi, najbliži susjedi, "svoji na svome" u (službeno još nerazgraničenim) balkanskim bantustanima i jalnuši u svakoj prigodi mogućeg suparništva kad ne bi i pobjede i poraze odmah provlačili kroz smrdljivu političku kaljužu. I, štoviše, kroz medijsku pećinu u kojoj primati s pola kilograma trulog šovinističkog mozga nekontrolirano mlataraju oko sebe mamutovim bedrenim kostima. Nakazan mentaliteta "nek' susjedu crkne krava", nekako neiskorjenjiv i u Srba i u Hrvata, napadno baca mračnu sjenu na humanu bit sporta. Sramotan je to i nikom potreban/koristan preslik zavisti, netrpeljivosti, mržnje i poziva na osvetu, pa se i sport uzima kao drugo ima za nanošenje boli, nasladu tuđim zlom, "vraćanje milog za drago"…

I, tragično, novinari su duboko umočeni u huškačku negativu društvene zbilje. Kad se sljube nezrelost i neprofesionalnost s bezakonjem na tržištu profita, gdje savjest nema istu cijenu kao zlurada znatiželja i voajerstvo, lako je ljudima trovati živote, a plemenite sastavnice sportske igre obezvrijediti osvetničkim pohodima na zdrav razum. Jedan od tih pohoda je HTV-ov kukavički bijeg iz Kazanja ne bi li se spasilo bubnjiće "Hrvaticama i Hrvatima" od srbijanske državne himne, a hrvatske igrače od neoprostive "nacionalne sramote": usred božje nepravde, gle, moraju slušati "Bože pravde".

Glavni ravnatelj informativnog mastodonta Goran Radman, naravno, javno nema pojma o uredničkoj diverziji svoje Sportske redakcije. Zašto onda prima visoku plaću? Nije Mićo Dušanović uskratio gledateljima podjelu medalja i svečani kraj Svjetskog prvenstva u vaterpolu, nego onaj tko je i njega isključio zajedno sa slikom i tonom iz Kazanja. Odmah i bez objašnjenja, čim je sudac otfućkao 11-4 pobjedu Srbije. Što se ima dalje gledati, misli si HTV-ov politikantski "domoljub", kojem u slučaju Karamarkove pobjede na parlamentarnim izborima ne gine na dalekovidnici radno mjesto iz snova. Ako već ne Saše Runjića, a ono najmanje Vesne Karuze Podgorelec. Tako to biva u naherenoj hrvatskoj zbilji: ni stotina pametnih nije u stanju za stotinu godina popraviti što pokvari samo jedna budala.

Srpski im blizanci po šovinističkoj zadrtosti, pa i oni koji niti znaju plivati niti imaju pojma o vaterpolu, dakako, mogu na svoj način slaviti pobjedu svojih vaterpolista. S desne strane Dunava možda tek osmijeh vrijedan progutane nedozrele oskoruše. Što drugo. Neka raspojasane mase satima blokiraju promet usred Beograda, zapale kafiće, ulice i trgove širom Srbije i čak Kosovske Mitrovice. Što bi Hrvatska dala i doživjela da su pobijedili "naši dečki"? Eksplodirala bi snažnije - ta, povijesno pamćenje ne vara - od katastrofalne činjenice da uskoro počinje ovrha 100 000 stanova i kuća građanima radi naplate dijela više od 33 milijarde kuna duga. Većinom bankama, pa državi, teleoperaterima…

Prelazi pak u maloumlje i pećinski nagon rečenih primata sve izvan i oko slavlja, što je poslije kazanjske pobjedničke večeri medijski provalilo u susjeda pod zajedničkom egidom: "Hej, ustaše, alaj smo vas odrali naživo i za Oluju i za Thompsona, pa sada slavite koliko vam drago". Blic donosi krupan naslov "Srbi deklasirali Hrvate", dvosmislenu poruku koja jedva da ima veze s vaterpolskim sportom. Pobjeda u jednoj utakmici, pa bilo to i za svjetsko zlato, zlobno se, uvredljivo i polit-revanšistički telali kao "deklasiranje jednog naroda". Čemu tako neodgovorno novinarsko dolijevanje kerozina u okolnostima svađalačkog sraza političkih vrhova zbog (ne samo) 20. obljetnice VRA Oluje? Jedan slavi pobjedu ("nad Srbima"), a drugi mu to bučno zamjera danom žalosti ("zbog hrvatskog zločina etničkog čišćenja"). Kvazinovinari sekundiraju - vaterpolom.

Kud će većeg sladostrašća u jednih i veće duševne boli u drugih budala, koji normalno sportsko nadmetanje vide kao obračun, krvnu osvetu, razlog za mržnju, psihološki rat protiv zdrave pameti i najplemenitije biti sporta. I srbijanski i hrvatski mediji, fanatici društvenih mreža i šovinistički ovisnici već su unaprijed nabrijavali vaterpolski klinč "delfina" i "barakuda". Kao, razvalit ćemo te četnike/ustaše da će nas pamtiti dok su živi. "Prisjest će vam genocidno protjerivanje Srba u Oluji" ili "Zapamtit ćete Vukovar, Dubrovnik, Pakrac…"

"Delfini u povijesnom finalu udavili hrvatske barakude", likuje beogradski Kurir. U Srbiji je, kao u RH, stalno na djelu ista maloumna paradigma da se međusobni sportski susreti medijsko-politikantski nabrijavaju kao "povijesni" sukobi dvaju krvnih neprijatelja. To nije nogometna, rukometna, košarkaška, vaterpolska itsl. igra u kojoj će danas pobijediti jedan, a sutra drugi - i tako mora biti sve dok je svijeta i vijeka - nego nezavršen ratni obračun, megdan, osveta, pitanje časti i nacionalnog ponosa, državnog dostojanstva ili tako nečeg bez veze s mozgom. "Srbija razbila Hrvatsku", tvrdi beogradski B92 u Kurirovom mentalnom sklopu, a nije niti će ikad biti kadra baš - razbiti Hrvatsku.