U ovo doba suludih političara, loše prikrivenih diktatora, nazadnih društvenih tendencija, kada svakim danom svijet sve više i naočigled tone u kaos i barbarizam, kada se nepismeni i polupismeni na društvenim mrežama otvoreno hvale svojom primitivnošću kao da je to nešto za pohvalu i čemu treba težiti te naveliko isticati, možda jedino sredstvo otpora koje nam preostaje jest humor. Svjestan je toga i redatelj Armando Iannuci, koji pokušava ostvariti britku političku satiru u Staljinovoj smrti. Pokazatelj da je uspio vidljiv je na temelju činjenice da su poneke zemlje bivšega Sovjetskoga Saveza zabranile film: političare najviše boli kad ih se ismijava jer se vole shvaćati preozbiljno.
Najglasnija u negodovanju bila je Rusija, no s obzirom na tamošnju političku situaciju i političku moć koja je koncentrirana u rukama jednog čovjeka, očito su se pobojali da britanski film ne aludira izravno na njihova starog i novog i vjerojatno doživotnog predsjednika te njemu slične figure poput Erdogana. Danas, kad se zaoštrava odnos zapada i Rusije na gospodarskom, političkom, obavještajnom i informacijskom planu, Staljinova smrt - zajedno s BBC-jevim dokumentarcem Putin: The New Tsar (2018) Patricka Forbesa, možda predstavlja i začetak svojevrsnog umjetničkog sraza, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će i hoće li Rusija uopće na njega reagirati i odgovoriti. Ruski primjer zabrane pratile su i neke druge države poput Kazahstana, Azerbajdžana i Kirgistana, kojima su diktatori također omiljeli. Međutim, društva koja nisu sposobna prihvatiti humor i šalu te koja bezazlene filmske komedije doživljavaju kao uvredu i prijetnju, imaju ozbiljnih, dubinskih i sistemskih problema koje očito ne uspijevaju razriješiti niti iskazuju političku volju da to učine.
Funkcija komedije kao žanra jest propitivanje univerzalnih tipova ponašanja, ali i reagiranje na društvenu suvremenost te njezine probleme, često stranputice i zablude, mahom u karikiranom i tipiziranom stilu. Ispod humornog i komičnog tona zadržava se zdrava kritička distanca naspram predmeta prikazivanja. Iannucijev uradak ne predstavlja iznimku. Staljinovu smrt ne trebate shvatiti u realističkom modusu. Povijeni kontekst je stvaran: radnja se odvija neposredno nakon diktatorove smrti te prati grupu njegovih pobočnika koja se nastoji snaći u novonastaloj situaciji. Kad vrhovni autoritet nestane, javljaju se borbe za moć unutar same partije te među njezinim članovima, koji stvaraju različite saveze te fabriciraju spletke. Redatelj napušta realističke predstavljačke metode: likovi su karikirani ponašanjem, odjećom, načinom govora, glumačkim izvedbama te predstavljaju određene tipove ponašanja unutar političke aparature. Autor uzima određene kultne situacije, poput Staljinove slike s djevojčicom, te oko njih gradi humorne situacije istodobno ih ismijavajući. Kostimografska i scenografska rješenja također su neuobičajena tako da podsjećaju na povijesno razdoblje dok su istovremeno od njega odmaknuta, upućujući nas da smo suočeni isključivo s filmskom stvarnošću.
Film se otvara koncertom klasične glazbe koji prenosi Radio Moskva. U jednom trenutku zvoni telefon na koji se javlja glavni urednik. S druge stane slušalice je predsjednik Staljin koji nalaže uredniku da mu se javi za desetak minuta. Nakon toga nastaju peripetije oko pitanja koliko je vremena proteklo od poziva, što neće biti ništa u usporedbi sa sljedećim problemom: Staljin zahtijeva snimku koncerta koji je tehničar zaboravio snimiti. Radijske peripetije kontrapunktirane su sekvencom Staljina i partijske vrhuške u njegovim odajama te njihova vedroga druženja, koje rezultira gledanjem kapitalističkih vesterna. Navedeno je prožeto neobaveznim referencama na diktatorove popise za likvidacije i deportacije. Ljudski životi zapravo jako malo vrijede, a o njima se odlučuje u pauzama između večera i gledanja filmova. Već sam uvodni segment upućuje nas u narav politike i vladanja: postavlja se ideja dodvoravanja i bespogovornog služenja, a istodobno se predstavljaju pokorni Staljinovi pobočnici i njihove osobine: Hruščov, Berija, Molotov, Malenkov... Pritom se povezuju osobine karakternog, jezičnog i situacijskog humora.
Kontekst Staljinove smrti redatelju služi da pokuša pronaći univerzalno u konkretnom te pritom secira političke procese i narav autokratskog vladanja. Osobito ga zanima humorno seciranje političkog inženjeringa i borbe za moć te raskoraka između osobnih težnji političara i nedostatka sluha za ljude čiji životi o njima ovise. Stoga iz djela probijaju mnogo mračniji akcenti: jednim dijelom ovo je film o likvidacijama i deportacijama, koje ovise o hirovima političara. Za redatelja je mnogo problematičnije što ozbiljne i važne odluke, kao i odluke o životu i smrti, donose ljudi koji za to nemaju nikakve kvalifikacije te su sasvim prosječni ili čak ispodprosječni. Zastrašujući aspekt svakog političkog sustava je u tome što narod daje mogućnost odluke ljudima koji u najboljem slučaju ne bi mogli biti članovi kućnoga savjeta zgrade u nekoj provincijskoj zabiti. Time redatelju prošlost služi kao svojevrsna promatračnica sadašnjosti, u kojoj također možemo pronaći nebrojene primjere navedenog.
Staljinova smrt tako povezuje elemente političke satire s farsičnim elementima poput konkretnog i grubog humora te gotovo apsurdističkim elementima u postuliranju dijaloške komunikacije među političkim akterima, čime se naglašava element političkog besmisla i ludila.
Steve Buscemi, Jeffrey Tambor, Michael Palin, Jason Isaacs, Paddy Considine, Olga Kurylenko, Rupert Friend sačinjavaju razigranu glumačku postavu, a cjelina je za kojih petnaestak minuta mogla biti kraća.
filmovi
Najglasnija u negodovanju bila je Rusija, no s obzirom na tamošnju političku situaciju i političku moć koja je koncentrirana u rukama jednog čovjeka, očito su se pobojali da britanski film ne aludira izravno na njihova starog i novog i vjerojatno doživotnog predsjednika te njemu slične figure poput Erdogana. Danas, kad se zaoštrava odnos zapada i Rusije na gospodarskom, političkom, obavještajnom i informacijskom planu, Staljinova smrt - zajedno s BBC-jevim dokumentarcem Putin: The New Tsar (2018) Patricka Forbesa, možda predstavlja i začetak svojevrsnog umjetničkog sraza, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će i hoće li Rusija uopće na njega reagirati i odgovoriti. Ruski primjer zabrane pratile su i neke druge države poput Kazahstana, Azerbajdžana i Kirgistana, kojima su diktatori također omiljeli. Međutim, društva koja nisu sposobna prihvatiti humor i šalu te koja bezazlene filmske komedije doživljavaju kao uvredu i prijetnju, imaju ozbiljnih, dubinskih i sistemskih problema koje očito ne uspijevaju razriješiti niti iskazuju političku volju da to učine.
Funkcija komedije kao žanra jest propitivanje univerzalnih tipova ponašanja, ali i reagiranje na društvenu suvremenost te njezine probleme, često stranputice i zablude, mahom u karikiranom i tipiziranom stilu. Ispod humornog i komičnog tona zadržava se zdrava kritička distanca naspram predmeta prikazivanja. Iannucijev uradak ne predstavlja iznimku. Staljinovu smrt ne trebate shvatiti u realističkom modusu. Povijeni kontekst je stvaran: radnja se odvija neposredno nakon diktatorove smrti te prati grupu njegovih pobočnika koja se nastoji snaći u novonastaloj situaciji. Kad vrhovni autoritet nestane, javljaju se borbe za moć unutar same partije te među njezinim članovima, koji stvaraju različite saveze te fabriciraju spletke. Redatelj napušta realističke predstavljačke metode: likovi su karikirani ponašanjem, odjećom, načinom govora, glumačkim izvedbama te predstavljaju određene tipove ponašanja unutar političke aparature. Autor uzima određene kultne situacije, poput Staljinove slike s djevojčicom, te oko njih gradi humorne situacije istodobno ih ismijavajući. Kostimografska i scenografska rješenja također su neuobičajena tako da podsjećaju na povijesno razdoblje dok su istovremeno od njega odmaknuta, upućujući nas da smo suočeni isključivo s filmskom stvarnošću.
Film se otvara koncertom klasične glazbe koji prenosi Radio Moskva. U jednom trenutku zvoni telefon na koji se javlja glavni urednik. S druge stane slušalice je predsjednik Staljin koji nalaže uredniku da mu se javi za desetak minuta. Nakon toga nastaju peripetije oko pitanja koliko je vremena proteklo od poziva, što neće biti ništa u usporedbi sa sljedećim problemom: Staljin zahtijeva snimku koncerta koji je tehničar zaboravio snimiti. Radijske peripetije kontrapunktirane su sekvencom Staljina i partijske vrhuške u njegovim odajama te njihova vedroga druženja, koje rezultira gledanjem kapitalističkih vesterna. Navedeno je prožeto neobaveznim referencama na diktatorove popise za likvidacije i deportacije. Ljudski životi zapravo jako malo vrijede, a o njima se odlučuje u pauzama između večera i gledanja filmova. Već sam uvodni segment upućuje nas u narav politike i vladanja: postavlja se ideja dodvoravanja i bespogovornog služenja, a istodobno se predstavljaju pokorni Staljinovi pobočnici i njihove osobine: Hruščov, Berija, Molotov, Malenkov... Pritom se povezuju osobine karakternog, jezičnog i situacijskog humora.
Kontekst Staljinove smrti redatelju služi da pokuša pronaći univerzalno u konkretnom te pritom secira političke procese i narav autokratskog vladanja. Osobito ga zanima humorno seciranje političkog inženjeringa i borbe za moć te raskoraka između osobnih težnji političara i nedostatka sluha za ljude čiji životi o njima ovise. Stoga iz djela probijaju mnogo mračniji akcenti: jednim dijelom ovo je film o likvidacijama i deportacijama, koje ovise o hirovima političara. Za redatelja je mnogo problematičnije što ozbiljne i važne odluke, kao i odluke o životu i smrti, donose ljudi koji za to nemaju nikakve kvalifikacije te su sasvim prosječni ili čak ispodprosječni. Zastrašujući aspekt svakog političkog sustava je u tome što narod daje mogućnost odluke ljudima koji u najboljem slučaju ne bi mogli biti članovi kućnoga savjeta zgrade u nekoj provincijskoj zabiti. Time redatelju prošlost služi kao svojevrsna promatračnica sadašnjosti, u kojoj također možemo pronaći nebrojene primjere navedenog.
Staljinova smrt tako povezuje elemente političke satire s farsičnim elementima poput konkretnog i grubog humora te gotovo apsurdističkim elementima u postuliranju dijaloške komunikacije među političkim akterima, čime se naglašava element političkog besmisla i ludila.
Steve Buscemi, Jeffrey Tambor, Michael Palin, Jason Isaacs, Paddy Considine, Olga Kurylenko, Rupert Friend sačinjavaju razigranu glumačku postavu, a cjelina je za kojih petnaestak minuta mogla biti kraća.
filmovi
