„I'm Thinking of Ending Things“ drugi je samostalni redateljski uradak Charlieja Kaufmana. Iako se u razdoblju između prvijenca „Sinegdoha, New York“ (2008.) i „I'm Thinking of Ending Things“ ostvario još i kuriozitet što je „Anomalisa“ (2015.), ipak je to korežirani lutkarski film, zbog čega se u njemu Kaufmanov rukopis prvenstveno odražava u sadržajnom smislu, a manje u oblikovnom, pa oblikovno djeluje „uprosječeno“ i „ublaženo“, što zbog prirode suradnje i pratećih kompromisa, što zbog tehničkih „prepona“ prilikom snimanja lutki. Kaufman se međutim snažnije profilirao kao pisac, scenarist filmova, među njima istaknutiji „Being John Malkovich“ (1999.) i „Eternal Suncshine of a Spotless Mind“ (2004.). Ponekad je misao bliža istini ili stvarnosti nego čin, akt, djelo. Reći možeš bilo što, učiniti bilo što, ali misao ne možeš lažirati - parafraziram odsječak dijaloga iz prve sekvence filma.

A on se odvija u automobilu, vode ga žena i muškarac u sedmotjednoj vezi na putu prema muškarčevoj obiteljskoj kući, da bi se ona upoznala s njegovim roditeljima. Ona misli o završavanju stvari, o sudbinskoj, gotovo fatalističkoj usađenosti ideje o završavanju, koja preuzima njeno biće i dovodi u sumnju njezinu sigurnost u opstojnost njihove veze.

On čuje njezine misli, ona ih ne može lažirati, njezine misli bliže su stvarnosti, stoga je on, sluteći njihovo značenje, neobavezno pita što je rekla i što misli, ali ona ne odgovara, dok putuju snježnim ruralnim krajolikom, turobno pustim.

Film započinje bajkovito, naivnim i svrhovitim optimizmom iščekivanja putovanja, avanture i otkrivanja zavjesa s „prozora“ bića, utjelovljenim u liku mlade žene koja čeka da je njezin dečko odvede u posjet njegovim roditeljima. Bajkovitost je odmah presječena enigmatičnim govorom čovjeka koji je gleda s prozora. On govori o pretpostavkama, o pravom vremenu za odgovor, odgovor na samo jedno pitanje. U paralelizmu njezina optimizma izraženog mislima o posebnoj povezanosti između nje i njega i enigmatičnog govora čovjeka koji je promatra s prozora, prezentira se čvrsto idejno uporište filma, u neravnoteži misli, riječi i djela. On dolazi, kreću na put.

Prva sekvenca filma u potpunosti se odvija u automobilu gdje oni dvoje upražnjavaju vrijeme dijalozima koji djeluju nepatvoreno, iako pomalo ekscesno citatni. On se zove Jake, poznaje mnogo mjuzikla, pomno prati rad i svjestan je interesa svoje djevojke, te ju uspoređuje s Wordsworthovom damom Lucy. „Lucy“ je smatrana lijepom, idealiziranom ženom.

Montaža je frenetična, u stalnom perspektivnom pomaku, kamera čas okrupnjuje, čas detaljizira, ali je statična. Takva montaža i rad kamere uznemiruju i uzrokuju nelagodu kojom se samo naglašava rastuća neuroza potaknuta tim nizom čudnih stvari što se događaju u automobilu između njih dvoje i izvan, u okolini. (nova ljuljačka usred ničega, slina iz Jakeovih usta, umetnute scene školskog domara na poslu, slutnja misli, telefonski poziv prijateljice „Lucy“).



Druga sekvenca odvija se u Jakeovoj obiteljskoj kući gdje se nastavlja niz dijaloga, razgovora koji ni po čemu ne odudaraju od onoga što bismo očekivali prilikom zamišljanja scene upoznavanja s roditeljima našeg ljubavnog interesa. Međutim, nelagoda se nastavlja, radom kamere i isticanjem detalja poput smrti domaće svinje uzrokovane zanemarivanjem, prigušene dramatične glazbe i glasova, naizgled nepovezanih scena iz života školskog domara, kućnog psa koji neobično dugo otresa njezin dodir, histerije Jakeove majke, sitnih jezičnih nesporazuma koji rezultiraju katastrofalnim posljedicama za razumijevanje i komunikaciju. Na sredini sekvence vremenska perspektiva se urušava i prepušta mjesto nečemu što je izraženo u trećoj sekvenci, u obliku ideje koja predstavlja čovjeka kao statičnu točku u vremenu koje ga poput vjetra propuhuje, prolazeći kroz njega i ostavljajući ga hladnog, smrznutog i mrtvog.

Mlada žena vidi Jakeove roditelje u različitoj dobi, oni prolaze kroz nju i predstavljaju kontinuitet, mlada žena je samo kalup, ona je nesigurna u svoj identitet koji tijekom filma nikada ne biva fiksiran. Ona je Wordsworthova Lucy, idealizirani, lijepi kalup, ona je konobarica Yvonne, ona je kvantna fizičarka, gerontologinja, slikarica, filmska kritičarka, ovisno o situaciji, ona je ono što bi Jake htio predstaviti svojim roditeljima kao vrijedno, ona je fiksirana u njegovoj želji za potvrdom, za validacijom izvana, ona je Jakeov produžetak.

Ona želi ići nazad, ona se želi vratiti jer ima posla. To je treća sekvenca filma, povratak. Voze se u snježnoj mećavi, pomalo izgubljeni, izolirani i odsječeni od vanjskog svijeta. Ona je u kalupu, u automobilu, u glavi, iz koje se želi izvući misleći o završavanju stvari. Ne zna gdje Jake završava, a ona počinje, ne zna gdje je granica sebstva, ima krizu identiteta zbog sveobuhvatne sile Jakeove ravnodušnosti, „marljivosti“, afirmativnosti i trivijalnosti. Jake sadržajno zatvara dijaloge na povratku, odgađa ga i skreće s rute frustriran zbog činjenice da ne mogu nigdje odložiti čaše pune sladoleda koji su kupili na putu u sladoledarnici Tulsey Town. U konačnici završavaju pred Jakeovom bivšom školom u kojoj radi već prikazani domar koji jezivo nalikuje Jakeu. Jake primjećuje da ih domar promatra, ode za njim u školu i ostavlja je. Ona ode za njim, ulazi u praznu školu i susreće domara.

Film u ovom trenutku definitivno zaokreće prema estetskom, medijskom i sadržajnom kolažu. Isprepliću se tu scene baleta dviju osoba odjevenih identično kao mlada žena i Jake, Jakeove audijencije prilikom dodjele Nobelove nagrade, animirane mrtve svinje koja razgovara s golim, nestabilnim domarom, animirane najavnice Tulsey Towna itd.

„I'm Thinking of Ending Things“ obiluje otvarajućim znakovima i referencama. Stvara izrazito složenu intertekstualnu mrežu te bi se upravo njenom pomnijom analizom moglo istaknuti dominantno idejno uporište filma. Prikazana je tu Friedrichova najpoznatija slika „Lutalica iznad mora magle“, spomenut je Wordsworth i njegova „Oda o nagovještajima besmrtnosti kroz sjećanja na rano djetinjstvo“, spomenut je Wyeth njegova upečatljiva slika „Kristinin svijet“, Oscar Wilde, roman „Led“ književnice Anne Kavan, filmovi „Zaboravi Pariz“ i „Žena pod utjecajem“ i pripadajuća kritika istog filma Pauline Kael, spomenut je Ralph Waldo Emerson, David Foster Wallace i slavni tekst „Društvo spektakla“ Guy Deborda.

Izgleda to sve disparatno i slučajno, no i oni s većim, ali i oni s manjim iskustvom bivanja u kulturi uglavit će neko značenje iz ovog intertekstualnog kompleksa, možda različito, ali ipak značenje. Na prvu, čini se da je jedna od mogućih provodnih niti uopće propitivanje mogućnosti izražavanja autentičnog glasa, mogućnosti individuacije u zatvorenim sustavima društvenih i kulturnih šablona. Kao što se citira Emerson: ništa nije rjeđe u čovjeka doli njegov osobni, individualni čin. Životi su samo mikrija, autentičnost je iluzorna i ona to osjeća, osjeća to kao medijski virus koji ono što dotakne pretvara u sebe. Ono što se pamti to je spektakl, ne osjećaj, ni emocija. Ona oko sebe vidi istost, podudaranje, ali to se događa tek ako pažljivo gledamo.

Fabula djeluje kao vječno vraćajuća mitološka priča, oni su oboje kalupi, neobojane i prozirne figure koje ponavljaju iste greške, osjećaju iste stvari, govore tuđe misli i smrzavaju se izloženi stalnom motivu hladnog snježnog vjetra vremena. On pokazuje dominaciju, postavlja nju u eksperimentalno polje da bi potvrdio značajnost i vrijednost sebe, ona se trza, izmiče, migolji i odbija poput čelične kuglice flipera, u želji da završi stvari i razbije granice kalupa i laži.

Glumačka postava je izvanredna, posebice Jessie Buckley u ulozi mlade žene. Mimika, geste, rastrzanost glasa, rastreseni pogled, autentična emocija, sve to utjelovljuje izvrsno. Također i Jesse Plemons u ulozi Jakea, kao suprotnost, dakle kontroliranim izrazom, na rubu ekscesa, patronizirajućom ravnodušnošću i smirenim tonom.

Kaufman produbljuje svoju tematsku opsesiju, filmskom obradom „najviših“, fundamentalnih, metafizičkih značajki ljudskog stanja. Konfuznom, ali ipak funkcionalno i značenjski nabijenom nadrealističkom estetikom otvara sadržaj filma, buši ga na bezbroj mjesta, omogućujući tako pogled u osnovnu problematiku individuacije i autentičnosti, suosjećanja, komunikacije i razumijevanja, prolaznosti i društvene i kulturne upisanosti u naše identitete. Ona misli o završavanju stvari i simbolički izražava želju za destrukcijom, uništenjem, kojom bi se nadišla lažnost i patvorenost zatvorenog života, ali možda i iluzorno ponovno zadobila kontrola nad aspektom zatvaranja (stvaranja) značenja.

lupiga