Hrvatska ima jad i bijedu od željeznica i pruga, dotrajalu, često kvarljivu pomorsku flotu, ok, ima skupu autocestu, i to bi što se infrastrukture tiče bilo sve. Još ako slučajno, ne dao vam bog, krenete u neka od sela Banije, Korduna, zaleđa Zadra, tamo podno Velebita s gornje ili donje strane te visoke planine, nećete se dobro proći. Blatnjavi, neprohodni putovi, uz koje bolno strše još u ratu porušeni električni stupovi, možda će vas dovesti do nekog sela ili zaseoka u kojima tvrdoglavo žive oni rijetki povratnici Srbi, prognani iz svojih domova ’95. Stari su to ljudi, koji su nekada, do rata, imali struju i vodu, doktora i poštara, dućan i telefon, a danas u trošnim, hladnim kućama opstaju zbog svoje upornosti ili pak humanosti volontera iz Zadra, Šibenika…
Onda su, prema legendi, jednoga dana u neku seosku zabit podno Velebita, lišenu svake komunalne pogodnosti, bez telefona – za internet ti ljudi jedva da su čuli – dolutale dvije Kineskinje, tražeći rodnu kuću Luke Modrića, slavnog hrvatskog i svjetskog nogometaša. I kako su patetično domoljubno javljali ovdašnji mediji: „očekivale su u Zatonu Obrovačkom kakav muzej, neki spomenik koji bi objašnjavao odakle je krenuo ovaj najbolji nogometaš svijeta“. Kad ono ništa! Nego ih je podno planinčuge – dokle su stigle vrag zna kojim putima i bogazama – dočekala tek razrušena kuća. Na sramotu čitave države!
I makar se Modrić rodio u Zadru, makar ova ruševina nikada nije bila u vlasništvu njegove obitelji, nego u vlasništvu države, makar… eh, kao da su ti detalji važni za Zadarsku županiju i nekakve državne agencije, konzervatore i arhitekte, a sigurno će se uključiti i Ministarstvo kulture, koji su eto odlučili obnoviti jednu ruševinu i pretvoriti je u muzej, izložbeni centar, suvenirnicu, restoran… Sve će se to – kažu činovnici zaduženi za srcedrapateljnu „priču o čovjeku koji je kao maleni dječak čuvao s djedom ovce, a postao jedan od najboljih nogometaša u povijesti“ – izgraditi novcem Evropskih fondova, jer, zaključili su u Zadarskoj županiji, oni tamo u Brislu ionako slabo poznaju konfiguraciju toga dijela Hrvatske i neće im biti čudno da se lova troši na rodnu kuću Modrića koja to nije, umjesto na poboljšanje gotovo neljudskih uvjeta života stanovnika toga kraja. Pa bi baš rodna kuća slavnog nogometaša koja to nije mogla donijeti turistički i kulturni procvat tom dijelu zemlje do kojega će se satima verati Kinezi i ostali fanovi poznatog nogometaša. Ma kakav Nikola Tesla, genijalni izumitelj struje koja pak ni 30 godina nakon rata, „brigom“ države, ne svijetli u tolikim selima nastanjenim Srbima, a čija je rodna kuća u Lici, za rata sravnjena sa zemljom, obnavljana sve do nedavno i sigurno nema toliko posjetilaca koliko će brojiti ona vrlet u kojoj će turisti uživati u susretu s djetinjom sjenom jednog gurača baluna.
I uostalom treba gledati naprijed, u svjetlu, turističko-nogometnu budućnost, ona starčad koju ionako nitko nije silio na povratak nakon progona i na život u straćarama, u selima bez struje, vode, asfalta, telefona… svakako će uskoro posve izumrijeti, pa zašto na njih trošiti novac. Koji je baš potreban za izgradnju izmišljotine, rodne kuće koja to nije, igrača koji u Španjolskoj zarađuje dvije stotine hiljada eura tjedno, a u karijeri je već uzeo 180 milijuna eura. Pa je, što ja znam, možda sam Modrić mogao donirati za svoju „kuću nogometa“, kako se naziva budući njegov spomen dom, a čija se gradnja – hvale se inicijatori – već ozbiljno zahuktava, pa time pomoći turističkom razvoju kraja u kojemu se „igrao s djedom i čuvao ovce“. A opet, nije naš Luka isto što i recimo jedan Vojin Bakić, slavni arhitekt, čiji je velebni spomenik na Petrovoj gori i dan danas skaredno uništen, pa državi ne pada na pamet obnoviti ga, jer gdje ćeš mjeriti arhitektonske prvijence posvećene antifašizmu sa spomenikom nogometašu kojega anacionalne hulje i bezvezne cjepidlake pamte i kao svjedoka koji je na suđenju šefu NK Dinamo, notornom nogometnom kriminalcu, zabio autogol, lažući da nije od njega na ruke uzimao crni novac.
Bome baš cjepidlačim s nevažnim stvarima i ne sagledavam širu sliku – značaj za ugled Hrvatske u svijetu što ga je donio baš Luka koji nema vremena za ove trice i kučine, nego se gradnjom muzeja u planinskoj vukojebini bavi njegov otac. Sam Luka mudro zna da novac valja čuvati za stare dane, a i život u Madridu nije jeftin, pa još i ogromni troškovi održavanja gnijezda u elitnom dijelu Madrida vrijednog dvanaest milijuna eura, vražjeg imanja od 10.000 kvadrata i vile od 2.700 metara kvadratnih s devet spavaćih soba i devet kupaonica, potom još kino, teretana, bazen… Nisu to mali troškovi, uz još i taj ogromni stan u Zadru.
I sad bi vi prokletinje koje ne smatrate da je nogomet presudna stvar u životu, a Luka Modrić znanstvenik svjetskog glasa, htjeli da on sam plati obnovu rodne kuće koja to nije. Ili još gore da država novac, umjesto na taj idiotizam, utroši na poboljšanje svekolike bijede onih ljudi u tom zapuštenom kraju koji i ne znaju za Modrića. Jer nemaju televizore. Jer nemaju elektriku.
