Preduvjet bilo kakvog političkog djelovanja je vrijeme provedeno zajedno. A to se vrijeme mora provoditi u nekakvim prostorima koji su danas često komercijalni. O političkom potencijalu zajedničkih prostora za zabavu i druženje piše Nataša Antulov, a pritom nas vraća u antičku Grčku, socijalističku Jugoslaviju i u kafane.
U posljednje se vrijeme u Hrvatskoj ponešto učestalije vode rasprave o izradi kulturnih strategija na lokalnoj razini. Iako je fokus često usmjeren na upravljanje postojećim resursima i stvaranju novih, o jednoj stvari se propušta dovoljno misliti: stvaranju minimalnih uvjeta za susret ljudi različitih društvenih statusa i svjetonazora koji provode određeno vrijeme skupa i na taj način razvijaju eventualno drugarstvo, a posljedično možda i neku kompleksniju organizacijsku strukturu. Radi se o tome da je nužno promišljati kako ostvariti neformalne odnose u kojima se može bolje pregovarati o različitim pozicijama koje zastupamo. Jedino na taj način možemo razbistriti što je nužno formalizirati i institucionalizirati.
U takve prostore trenutno spadaju komercijalni klubovi. Vlasnici klubova i voditelji programa u Zagrebu svoje klubove opisuju kao mjesta u kojima se isprepliću glazba, umjetnosti, edukativni sadržaji i gastronomija. Na temelju tih opisa lako ih možemo zamisliti kao ugodna mjesta na koja bi voljeli poći. Ali financijski gledano, tamo ne može otići studentica koja ima smještaj u domu na Savi ili penzioner, strastveni ljubitelj slam poezije. Klubovi su osmišljeni za ljude koji mogu platiti upad, jelo i piće. S druge strane okupljanje većeg broj ljudi oko HNK i Državnog arhiva u Zagrebu, koje se nastavilo i nakon pandemije, ukazuje na to da Zagreb, kao ni ostali veći gradovi u Hrvatskoj, nema predviđena mjesta za zabavu za one koji nemaju para ni želje ostavljati plaću u klubu ili kafiću.
Da bi ukazala na problem postojećeg modela provođenja dokolice u ugostiteljskim objektima izdvojit ću tri ideje socijalizacije koja uključuje hranu i piće: model Aristotelove sisitije, model kantina u Jugoslaviji i ulogu kafane i kavane kao javnog društvenog prostora. Prvi je model u kojem država intervenira u društvene spone među ljudima na način da uređuje već postojeći običaj, drugi je model državne intervencije u kojem kantina postaje dio ideološkog programa, dok je treći model primjer neformalnog druženja i okupljanja koji osnažuje i ostvaruje stremljenja prva dva modela.
Što nudi Aristotel?
U Kartagi, Sparti i Kreti prakticirala se sisitija. Sisitiju opisuje Aristotel, a riječ je o zajedničkom objedovanju koji uključuje sve građane, neovisno o njihovom ekonomskom statusu. Svrha sisitija bila nije osiguravanje toplog obroka. Oni koji su imali status građana u Aristotelovom su polisu imali vlastita sredstva, imali su riješeno stambeno pitanje i imali su zemlju koju su mogli obrađivati. Dakle, mogli su se samostalno prehraniti i nisu se morali oslanjati na pomoć grada, zbog čega sisitija nije mišljena kao javna kuhinja. Aristotel odvaja osiguravanje hrane onima koji je nemaju i zajedničko objedovanje kao dvije različite stvari u zamišljaju idealnog grada.
Tirani su često zabranjivali sisitiju jer im je više odgovaralo nepovjerenje među građanima kao i smanjen kontakt. Sudjelovanje u takvim zajedničkim objedovanjima nije bilo obavezno i izostanak nije bio kažnjiv. Poanta je u tome da građane veseli sudjelovanje u sisitiji.
Sisitije su se u različitim gradovima financirale na različite načine. Za razliku od Spartanaca koji su bili obavezni plaćati svoje obroke neovisno o financijskom statusu, u Kreti su zajednički obroci bili javno financirani. Praksa u Sparti rezultirala je time da u sisitiji nisu sudjelovali svi građani, zbog čega je izgubila svoj demokratski karakter. Upravo zato je za Aristotela bilo važno da zajednički obroci budu javno financirani, kao u slučaju Krete. Aristotel uključuje mogućnost da neće svi građani imati sreće ili sposobnosti kvalitetno raspolagati imovinom i da će mnogi građani zbog različitih okolnosti biti egzistencijalno ugroženi. Takva politika je omogućavala građaninu osjećaj samopouzdanja. Osim toga, građanin je znao da njegov ekonomski status neće ugroziti društvene odnose, odnosno da neće postati građanin drugog reda.
Dakle, jedan od temelja demokracije je da svi mogu sjesti za isti stol i na taj način razviti temelje građanskog prijateljstva.
Socijalistički napori
No prije nego što vidimo može li se štogod od ideje sisitije imaginirati danas, čini se vrijednim poći u 1947., u Jugoslaviju, i prisjetiti se modela prvog jugoslavenskog petogodišnjeg plana i osnivanja kantina diljem zemlje. Neki od ciljeva petogodišnjeg plana bili su poboljšati opskrbu, osigurati dostatnu ugostiteljsku ponudu, napredovati u prehrambenoj industriji, postići viši životni standard. Istovremeno, godine u kojima se plan trebao provoditi poklapaju se s razdobljima gladi i suše te padom poljoprivredne proizvodnje. U takvim okolnostima često je dolazilo do nesreća povezanih s radom, pokazalo se da su radnici previše iscrpljeni za rad, a da radnice nisu mogle pomiriti kućni rad s radom u tvornici. Mnogi radnici za ručak nisu imali ništa osim kruha i mlijeka, dok za večeru nisu imali ništa.
Kao što se objašnjava u zborniku “Brotherhood and unity at the kitchen table: Food in Socialist Yugoslavia”, petogodišnji plan je podrazumijevao radni entuzijazam, stvaralačku inicijativu radničke klase i povećanu radnu produktivnost. Takav plan nije bilo jednostavno provesti s gladnim radnicima i radnicama opterećenim kućanskim radom. Da bi se stvar pokrenula bilo je nužno organizirati prehranu u zajednici. Omogućiti radnicima hranu bio je zadatak koji je pripadao procesu organizacije rada. Za razliku od sisitije, u Jugoslaviji se govorilo o obvezi korištenja javne prehrane.
Organizirana javna prehrana je, između ostalog, zanimljiva jer nam pruža uvid u to kako su vlasti zacrtale jedan sustav i kako su se njegova načela primjenjivala u praksi. Iako je sam plan podrazumijevao značajno bolje uvjete, njih je bilo izuzetno teško postići u datim ekonomskim okolnostima. Osim nedostatka infrastrukture i tehnološke opremljenosti, ljudski faktor je, također, odigrao značajnu ulogu realizaciji plana. Osoblju je nedostajala disciplina, nisu bili upoznati s pravilima ponašanja, nisu pokazali spremnost za učenje, niti za sindikalno udruživanje. Korisnici kantine često su se žalili na jednoličnu hranu koja nije bila pripremljena na zadovoljavajući način. Bilo je tu i needuciranih konobara, neupućenih u knjigovodstvo i skladištenje. Mnogi od tih problema rješavani su putem i uskoro organizirani su tečajevi, mentorstva i natjecanja s ciljem unaprjeđenja u vođenju poslovanja i podizanju motivacije.
Ipak, najzanimljiviji podatak vezan je upravo uz međuljudske odnose i slučajeve klasnog raslojavanja. Prema dokumentima, u Bosni i Hercegovini, primjerice, u građevinskom poduzeću Romanija u Visokom primijećeno je da uprava nikada nije ručala u kantini poduzeća. U Kakanjskim rudnicima zabilježeno je da su direktori imali slobodan pristup skladišnim prostorima i koristili ih za svoje privatne potrebe.
Iako su protokoli drugarstva snažno poticani, drugarstvo je izgleda lakše zamisliti nego postići. Jesu li kantine mogle biti mjesto građanskog prijateljstva? Mogući problem kantine u odnosu na stremljenja sisitije bio taj što je uključivala uvijek istu zajednicu istog radnog kolektiva. Zato je možda važno imaginirati mjesto koje je više izloženo uplivima drugačijih iskustava i raznolikijeg društva.
Možemo li onda više naučiti iz kafane? Ili kavane?
Potencijal kafane
Kafana kao turcizam dolazi od starijega oblika “kahva”. Riječ je o mjestu gdje se piju kafa, čaj i eventualno neka alkoholna pića. Sredinom sedamnaestog stoljeća kavane u Europi stvorile su poseban društveni prostor koji je pridonio širenju prosvjetiteljske kulture. Za razliku od tradicionalnih konoba i krčmi, kavane su nudile nova, netom uvezena dobra: kavu, čaj i čokoladu čime se stvarala nova forma druženja jer je iz nje izostajao alkohol. Ubrzo su se elite odvojile od prizemne, razularene, alkoholom obavijene kulture narodnih masa.
Kao što tvrdi Habermas, te su kavane postale javni prostor u kojem privatne osobe razmjenjuju svoje ideje o širokom rasponu javnih pitanja, od onih ekonomskih do književnih, kulturnih i političkih. Tako se u kavanama stvorilo novi identitet i kultura, ona buržujska, koja se postupno uzdigla, i pozicionirala javnu sferu približno moćnu kao sudovi i vlade.
Kafana je, s druge strane, ta krčma i konoba u kojoj se pije, ali koja je klasno propusnija. U zborniku “Kafanologija” Dragoljub B. Đorđević tvrdi da kafanu čini besklasno društvo te da u nju svraćaju ljudi svih slojeva i zanimanja. Ipak, postojale su jasne razlike između kafana/ kavana u gradovima i onima na periferiji.
Ideja kafanske kulture često ima negativan prizvuk jer nas podsjeća na pajdaške dogovore koji se mimo procedura prelijevaju u institucije i od res publice stvaraju cosa nostru. Istovremeno, ona stvara određenu javnu sferu koja nam je nužno potrebna. Neovisno o tome što društvene mreže ostvaruju svojevrsnu funkciju javne sfere, one su rijetko kada mjesto kvalitetne rasprave, što zbog tzv. eho komore, što zbog izostanka fizičkog kontakta i verbalnog iskaza koji uvelike mijenja prirodu rasprave.
Đorđević nudi četiri glavna neprijatelja kafane: televizija, restorani brze hrane, kladionice i kafići. Dok za prva tri “neprijatelja” nije teško pronaći razlog, suprotstavljanje kafića kafani može djelovati zbunjujuće jer će mnogi reći da je kafić isto kao kafana, ali su protokoli ipak drugačiji. Prije svega, kafići su postali svrha samima sebi. Promovira se uređenje interijera i ponuda hrane i pića koju si može dopustiti samo mala skupina ljudi. U centru grada kafići do te mjere zasićuju javni prostor da ne postoji mjesto na koje možete sjesti, a da to sjedenje ne morate platiti. U kafićima se buka stvara namjerno, najčešće glasnom glazbom. U kafani buka nastaje slučajno, najčešće glasnim razgovorom. Kafići se mijenjaju takvom brzinom da ni ne uspiješ stvoriti odnos s tim mjestom dok su kavane bile dio obiteljske tradicije. Kafići su obično i male kvadrature pa je mala vjerojatnost da ćete tu sjediti s većom grupom ljudi ili da će dvije veće grupe ljudi ući u razgovor s trećom. Naravno da ima kafića koji se ponašaju kao kafana, ali njih možemo nabrojati na prst jedne ruke. Kafići nemaju meze, a ako i imaju, onda u pitanju nekakav finger food za koji većinom nema ni para ni interesa. Osim kafića postoje i tajni klubovi poput onog u Slovenskoj 9, što je puno bliže kafiću nego kafani baš zbog izostanka tog elementa javne dostupnosti i mogućnosti sudjelovanja.
U zemlji koja sve svoje nade polaže u turizam teško je zamisliti razgovor o sisitiji, a još manje njeno prakticiranje. Svejedno, ne bi trebalo od nje sasvim odustati. Grad možda može planski sniziti cijenu najma ugostiteljima koji su spremni ponuditi cijene i sadržaje koji će biti uključiviji od ovih kojih imamo sada. Kao u polisu i u Jugoslaviji, država može stvoriti formalne uvjete da se razvije neformalna javna sfera, takva da će biti važno biti njenim dijelom.
Tko zna, možda u takvim okolnostima ljevica postane zabavnija i atraktivnija od političkih konkurenata.
