Povorka ponosa je, najkraće, zalaganje da svijet postane stvaran svijet ili, drugačije rečeno, svijet za sve. Jedino takav svijet nema ostatka. Sadašnji svijet je svijet s ostatkom.
Pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, u mnogim državama među kojima je i Hrvatska, namijenjeno je mjesto izvan svijeta, oni su svedeni na nepoželjni ostatak.
Povorke ponosa u hrvatskom društvu u nastanku uvijek imaju i odgojnu funkciju. One odgajaju društvo da nitko ne bude suvišan. Kršćanska vizija svijeta, naprotiv, naučava nestvarnost svijeta, njegovu razapetost između početka po Drugome i dovršetku u Drugome.
Taj početni Drugi je Stvoritelj, dok je taj konačni Drugi Spasitelj. Autentične kršćanske egzistencije ovu napetost prevladavaju familijarizacijom sa Stvoriteljem i Spasiteljem, dok se mnoge javne, u osnovi nominalne i neautentične kršćanske egzistencije, familijariziraju s nestvarnim svijetom i njemu pripadajućem ostatku.
Prve prepoznajemo po miru i humanosti, a druge po ogorčenosti, neprijateljstvu i borbi da se mnogi nađu s one strane granice svijeta, da budu u suvišku ili izgnanosti iz svijeta.
Prvi nemaju ništa protiv LGBTIQ+ zajednice, drugi imaju, oni ne žele da u njihovom svijetu budu priznata prava LBGTIQ+ zajednice. Prvi znaju što je duhovnost, drugi svaku duhovnost, u konačnici, reduciraju na materijalnost.
Posebno mi je zanimljivo pratiti javno očitovanje redukcije duhovnosti na materijalnost kada zagovaratelji svijeta s ostatkom, primjerice, nekoga tuže zbog ‘duševnih boli’.
Duševne boli redovito osjećaju naši javni kršćani, koje za potrebe ove kolumne nazivam Željka. Željka, dakle, podiže set tužbi protiv ideoloških neprijatelja koji su joj izazvali duševne boli, očekujući novčanu zadovoljštinu zbog pretrpljenih boli. Naša Željka ovime kršćansku duhovnost reducira na materijalnost te nastupa kao zagovornica materijalističke koncepcije svijeta.
Jasno je da Željkinu dušu ne stvara Stvoritelj i ne spašava Spasitelj, nego je, naprotiv, stvara ideološki neprijatelj čija prisutnost je boli, a spašava neprijateljev novac, on je čudesno liječi. Željka, naprosto, želi novac, on je opunomoćuje i motivira za djelovanje u svijetu s ostatkom.
Željka ne želi oskudijevati ni u čemu, a da bi to postigla, potreban joj metafizički raskol između dvaju svjetova – spašenog i prokletog. Svijet spašenih namijenjen je za njezine prijatelje ili narod, dok je svijet prokletih namijenjen njezinim neprijateljima. Željkini neprijatelji su svi koji žele stvarnost svijeta, kao što su, primjerice, stvarnost braka, obitelji, udomiteljstva…
Iako se Željka predstavlja kao kršćanka, njezine namjere i realizacije namjera veze s kršćanstvom nemaju. Ona kršćanstvo želi svesti na politički program uređenja svijeta po mjeri njezinih interesa. Političko kršćanstvo stvara kavez u kojem je sve moguće, a osobito progon i nepriznavanje drugih.
Takvo kršćanstvo stvara povijest proganjanja, spaljivanja, obračunavanja, naoružavanja, silovanja, omalovažavanja, uništavanja i, naravno, svako malo se uvrijedi kada netko kaže da takvo neautentično kršćanstvo zastupa politike proganjanja, obračunavanja, naoružavanja, silovanja, omalovažavanja i uništavanja.
Naravno da navedene destrukcije povijesti ne provodi samo političko kršćanstvo kao zlokobna sjena kršćanstva, to čine maliciozne i destruktivne sjene svih religija i ideologija koje započinju spasom čovjeka, a završavaju njegovim progonom u nepoželjni ostatak.
Jasno mi je da svijet nikada neće biti u potpunosti pravedan i da nikada neće biti u potpunosti stvaran, jer će u svijetu uvijek biti neka Željka koja druge želi protjerati iz svijeta ili ih svesti na njezinu mjeru.
Svijet će, dakle, uvijek biti podijeljen odnosno rastrgan od strane onih koji zagovaraju svijet potreban nekog metafizičkog počela i liječen od strane onih koji ustaju protiv metafizike oduzimanja stvarnosti svijeta.
Ako se odmaknemo od prava LGBTIQ+ zajednice i prisjetimo se što je metafizička sjena svijeta s ostatkom radila, primjerice, Aboridžinima, postat će nam jasno da je metafizika opasna kada se nađe u rukama neke Željke.
Aboridžinima je tek 1967. godine, priznat status ravnopravnih australskih građana, a 1993. godine je, sudskom odlukom, presuđeno da se Australiju do dolaska Europljana prestane promatrati kao nenaseljeni kontinent.
Neka australska Željka je tek 1993. godine bila prisiljena, i to sudskom odlukom, Aboridžine smatrati ljudima. Do tada su bili Nešto što nije imalo ljudske karakteristike da bi se Australiju smatralo naseljenim kontinentom.
Godine 2021. hrvatska Željka pripadnike LGBTIQ+ zajednice ne smatra dovoljno ljudima da bi mogli sklapati bračne zajednice, posvajati i udomljavati djecu. Hrvatska Željka i australska Željka su ista Željka.
Da hrvatsku Željku pitate bi li se Australija smatrala naseljenim kontinentom da su, kojim slučajem, uz Aboridžine prve europske moreplovce dočekali i pripadnici hrvatske LGBTIQ+ zajednice, naša Željka bi bez oklijevanja rekla da je Australija bila nenaseljena jer Nešto što ne živi sukladno naravnom moralnom zakonu ne može imati mjesta u stvorenom svijetu. To Nešto pripada ostatku.
Ponavljam, metafizika u rukama Željke je opasna. Ta metafizika je, da se poslužim riječima našeg zaljubljivog saborskog zastupnika bez intime, metafizika koja stvara nekog Putina s namjerom da ”barba Putin samo roka”. Ti koje Putin roka su Nešto, baš kao što su Nešto Aboridžini za australsku Željku ili, kada je riječ o Hrvatskoj, tu su, za našu Željku, homoseksualci Nešto, a Nešto je suvišak, ne pripada državi i ide u ostatak.
Povorka ponosa je ljekovita za hrvatsko društvo u pokušaju jer se zalaže za društvo u kojem pripadnici LGBTIQ+ zajednice neće biti Nešto izvan države.
Povorka ponosa je borba za državu bez ostatka, za stvarnu državu u kojoj niti jedan građanin neće biti Nešto. Kada se Netko reducira na Nešto, onda nema pravo na brak i obitelj, jer Nešto ne može sklopiti brak i formirati obitelj.
Država u kojoj Netko postaje Nešto, država je po mjeri Željke, zato se Željka, u Australiji, Hrvatskoj ili Rusiji, bori za državu metafizičkog dualiteta u kojoj neki ”barba Putin samo roka i roka” one koje se promatra kao Nešto.
