Novak Đoković – foto Adam Hunger/AP
Kako iskoračiti iz tradicije koja onemogućava ili ometa civilizacijski razvoj?
Zašto je za stanovnike ex JU važna karijera Novaka Đokovića?
Ovo pitanje se nametnulo nakon sinošnjih utakmica lige evropskih prvaka u Beogradi i u Zagrebu. U Beogradu je londonski Totenhem pobjedio Crvenu Zvezdu s 4 nula, ukupno 9 nula u dva susreta. Rezultat je u drugom planu. Desilo se nešto što je bilo očekivano i što je realan odnos snaga, tj. kvaliteta dva tima (kluba).
Igrači Totenhema su nakon pobjede odradili trening!? Profesionalizam, odgovornost prema svom tijelu i duhu, odgovornost prema radu i obavezama. Stručnjaci ovo nazivaju radnjom za oporavak organizma nakon napora. Ali, nećemo o struci.
Fokusiraćemo se na pitanja iz sfere psihologije i mentaliteta pa ćemo doći do Đokovića.
Da je Crvena Zvezda, ili bilo koji klub s Balkana, pobjedila malo je vejrovatno da bi odradili trening ove vrste koju je sinoć imao Totenhem. Vjerovatnije je da bi otišli na neki splav na Savi i slušali muziku koja se na ovim prostorima sluša kad si veseo i kad si tužan, kad pobjediš i kad izgubiš. *Čaše lomim, ruke mi krvave….*
Da ne bi bilo nesporazuma. Ja volim Balkan i u njemu i Bosnu i u njoj Hercegovinu. Volim i susjede. Volim emocionalnu koloritnost koja fali uređenom i razvijenom Zapadu. Volim tu izvornost Balkana, transcedentiranje do samih bioloških korjena, volim tu prirodnost (koje je sve manje i) koja nas čini civilizacijski superiornim. Reduciranje te dimenzije (što je globalni trend) je proces subverzivinog mehanicizma ljudske prirode, proces otuđenja savremenog čovjeka (da se poslužim jezikom K. Marksa) od sebe samog, od svoje suštine, od bitka i smisla postojanja.
No, iako emocije donose zadovoljstvo i boje naše živote nezamjenjivom toplinom, one, emocije, nose sobom i izazove i smetnje ako nismo sposobni da ih držimo pod kontrolom, tj. ako emocije vladaju našim postupcima.
Da su igrači Dinama mogli kontrolirati svoje emocije u utakmici protiv Šahtjara ne bi prosuli punu kacu mlijeka u pet minuta, ne bi obezvrijedili ono što su tako mukotrpno gradili. Oni su zaboravili da nije gotovo kad je gotovo (tj. kad se čini da je gotovo), već tek onda kad sudija odsvira kraj, tj. kad je stvarno gotovo. Zaboravili su ili nisu ni prošli jednu od temeljnih lekcija psihologije sporta koja upozorava da je najteže dobit dobijenu utkmicu. Emocije mogu biti u strašnom sukobu sa činjenicama i sa profesionalnim uspjehom.
To je kulturološko pitanje mentliteta i sposobnosti da se uči i da se razvija.
Tako smo došli do njegovog visočanstva Novaka Đokovića. Kad je ovaj teniser tek prevalio dvadesetu godinu života i kad je imao osvojene dvije Grand Slam titule daje izjavu da može zamisliti kraj svoje karijere u 26-oj godini ako do tada osvoji pet titula na najvišoj razini. A onda, kad je imao 14 tih titula u svojoj 28-oj godini kaže, sad sam na vrhuncu svoje karijere i želim da taj vrhunac traje što duže!!!
To je trenutak koji odražava razvoj ovog sportiste, transformaciju balkanskog mentaliteta u mentalitet zrelog šampiona u profesionalnom sportu. Balkanac će se zadovoljiti kratkotrajnim uspjehom, biti u oblacima kad protivniku probaci loptu kroz noge ili kad skrati tenisku lopticu tako da protivnik ostane zatečen. To je mentalitet koji od trenutka pravi istoriju, koji parcijalno i prolazno tretira kao globalno i trajno.
Zato je Đoković paradigma civlizacijskog iskoraka i ideal kojem valja težiti. Pazi, sport je povod. Ovo što govorim tiče se i svih drugih oblasti ljudske djelatnosti. Iz slučaja Đoković mogu učiti svi koji su otvoreni za učenje odnosno razvoj. Problem Balkana nije nedostatk potencijala, već mentalitet koji sputava te potencijale. Civilzacijski je izazov zadržati emocionalnu toplinu i prirodnost koju Balkan ima, ali učiti i razvijati maksimalno svoje potencijale, kontinuirano podizati nivo aspiracije, težiti idealnom, a biti zadovoljan mogućim.
tacno
