Svekolika domaća politička pamet iscrpljuje se ovih dana u raspravi o ustavnom temelju vladine odluke da se ukrajinskom vojnom kadru ponudi obuka u Hrvatskoj. Krajnja motivacija te žučljive diskusije nije, kao što se naveliko sugerira, podjela naše scene na prorusko i proukrajinsko krilo, s popratnim geopolitološkim i moralističkim sadržajem. Razlozi spora kriju se u unutarnjim dnevnopolitičkim relacijama. Nije to ništa novo ni iznenađujuće, jer se ovdje s tim prioritetom odlučuje i o svim pitanjima naoko globalnog karaktera, ali nije u pitanju ni nekakva tek hrvatska specifičnost.
Nešto više hrvatsko pritom ipak jest zanemarivanje daljnjeg ovdašnjeg interesa i uklopljenosti politike Republike Hrvatske u šire odnose. Pa dakle, o čemu točno ne vodimo računa u takvom kontekstu? Da bismo se iole približili odgovoru, nužno ćemo se izmaknuti van prostora formalnopravnog, a naročito svakog politikantskog natezanja u vezi s vojnom obukom Ukrajinaca.
Odmjeravanje snaga i političkih stajališta oko predmeta rata u Ukrajini, naime, nemoguće je ograničiti samo na dilemu o tome kako zaustaviti ubijanje i razaranje na licu mjesta, kao što s primarno lokalnim aspektima nije ni počelo. Naravno, čim se pokuša dosegnuti obuhvatnija perspektiva, aktiviraju se glasovi osude po kojima širenje priče ide na ruku neposrednom agresoru. Posrijedi je tragično provincijalni refleks, u što se možemo uvjeriti pukim svjedočenjem drukčijim preokupacijama na cjelovitom europsko-unijskom planu, i još više onome transatlantskom, interkontinentalnom.
Nametnuta binarna opreka u permanentno neurotičnoj atmosferi rezultira, otprilike, izričitim opredjeljenjem za predsjednika Zorana Milanovića ili premijera Andreja Plenkovića. Dodatno pojednostavljeno, striktnom dvojbom je li ekskluzivno prvi od njih korisni idiot Rusije, ili pak drugi njeguje svoj idiotizam u korist Amerike.
Domaća politička pamet iscrpljuje se ovih dana u raspravi o ustavnom temelju vladine odluke da se ukrajinskom vojnom kadru ponudi obuka u Hrvatskoj (HINA/EPA/Oleg Petrasyuk)
Dok se zaokupljamo isključivo tim tipom razvrstavanja, nalik djeci koja se igraju kauboja i Indijanaca ili nečega sličnog makar onlajn, razvija se oko nas jedan dalekosežniji front. Jasno, tamo na Dnjepru ginu ljudi, i ne smijemo to gubiti iz vida. No sukob kakav paralelno zapostavljamo ima tendenciju generiranja još složenijih ratova, kao što je historijski potvrđeno u više navrata. O toj napetosti Hrvatska nema službeni stav, a nema ni javnog komuniciranja o tome, mada Europska unija uslijed eskalacije vidno puca duž ionako slabo pritegnutih šavova. Za kritične teme nameću se tu dva ključna trgovinska momenta.
Prvo, usporava se proizvodnja u Europi i svijetu, te se čeka recesija koja svoj vrhunac navodno ima dosegnuti iduće godine. Ekonomski dobitnik u već predvidljivom raspletu bit će očito Sjedinjene Američke Države, ako znamo da su nedavno startale program odvlačenja investicija, odnosno kapitala iz Europske unije. U to će uložiti 369 milijardi dolara „industrijskih poticaja“.
No, što bi sad morala i uopće mogla na to poduzeti Hrvatska sa svojim ubogim javnofinancijskim kapacitetom? Doći ćemo pomalo i do toga, ali najprije kažimo da je Europska komisija upalila alarm, želeći osmisliti valjan krizni odgovor na ono što je Povjerenstvo za industriju Europske unije nazvalo „egzistencijalnom prijetnjom“ ukupnoj privredi kontinenta. Prema dramatičnijim, ali vjerodostojnim interpretacijama, u američkom izazovu uočava se najava trgovinskog rata. Činjenica je da Sjedinjene Države nikad nisu bile u ovako superiornoj poziciji za tu vrstu manevra prema Europi, niti su do te mjere za nj pokazivale sklonost.
Bez jedinstvenog stajališta o energetskoj politici (FOTO: Pixabay)
Drugo, sama Europska unija ne uspijeva zauzeti jedinstveno stajalište o energetskoj politici, odnosno regulaciji gornje cijene plina. Hrvatska se odredila za intervencionističko cjenovno ograničenje, zajedno s malne dvotrećinskom većinom članstva Europske unije, osim što nasuprotnu protržišnu stranu veoma zaguljeno drže Nizozemska i – Njemačka. Ipak, premda hrvatska vlada načelno zastupa metode regulacije plinskog tržišta, ona u praksi shizofreno pribjegava takoreći njemačkom rješenju suočavanja s energetskom krizom. Socijalne javne subvencije bez osigurane ekonomske pozadine neizostavno će producirati odgođeno zaduživanje najširih slojeva kojima se tobože nastoji pomoći, a naša sposobnost amortiziranja takvog stresa niti u ludilu nije usporediva s njemačkom. Štoviše, svoj primat Njemačka realizira po nadređenom političkom i tržišnom položaju u odnosu na razmjerno opustošenu periferiju Europske unije.
Ekonomsko-politički recept za Hrvatsku može biti samo jedan. Dabome, ako govorimo o zaista održivoj politici, bilo na kraći ili duži rok, jer zasad neupitno srljamo u dužničko ropstvo. Morali bismo hitno akcijski spojiti dvije ovdje izložene problemske cjeline, te s Europskom unijom poraditi na restauraciji industrijske neovisnosti.
Jedna je materijalno-proizvodna, druga energetsko-tržišna. Hrvatska ima značajan potencijal za razvoj proizvodnje struje, one zelene koju zagovaraju i Sjedinjene Države, pa i neiskorištenu mogućnost npr. uzgoja zdrave hrane, ali nema inicijalnu vrijednost, famoznu političku volju. No uvodno, za vlastitu obuku u politici, treba shvatiti da je prema kontekstu začudo moguće odvojeno prosuđivati tko je pretežiti agresor na ukrajinskom ratištu, a tko na globalnome tržištu. Jedan okvir neće nužno isključiti drugi, izuzev kod nečijih idiota, s tim da nam je u svoju te opću korist najbolje idiotizam suzbijati generalno.
