Jubilarni, 20. Motovun Film Festival, samo što nije počeo. Svoja vrata otvara u utorak, 25. srpnja, a tijekom pet festivalskih dana posjetitelji će imati priliku uživati u bogatom filmskom programu. Iako povoda za razgovor s novinarom i filmskim redateljem, Igorom Mirkovićem, nikada ne manjka, uoči otvorenja Motovuna, koristimo priliku da s njim porazgovaramo kao s direktorom Motovun Film Festivala, želeći saznati koliko je teško organizirati jedan ovako veliki festival, pogotovo u doba kada se kulturu šalje „na tržište“, kao da se radi o najobičnijoj robi.
Osim toga s Mirkovićem razgovaramo o slobodi umjetničkog izražavanja, ali i konstantnim napadima, kako na njega osobno, tako i na sam festival, koji su uslijedili nakon projekcije dvaju filmova o buđenju nacizma u zagrebačkoj Laubi.
Usprkos teškim vremenima, jer kako sami kažete, volonteri su vam ostali golih leđa, nemate ni za majice, uspjeli ste organizirati festival.
- Evo, već dva desetljeća, koliko radim Motovun, mogu reći da je organizacija festivala jedrenje po olujnom moru. Nikada ništa nije išlo lako i jednostavno, konopci su uvijek napeti do granice pucanja. No, sada je trenutak kada se ljudi spremaju krenuti za Motovun i raduju se. Sada doista nije trenutak da im kvarimo veselje pričama o tome kako je nama teško. Mi bi htjeli da njima bude lijepo zbog svega što smo iznijeli pred njih na stol, a ne da ih zamaramo pričama kako je nama koji radimo u kuhinji.
Dotjerali ste, dakle, do dva desetljeća Motovuna što nipošto nije mala stvar, pogotovo uzmemo li u obzir da je festival već ubrzo nakon utemeljenja postao poprilično veliki i odmah sa sobom ponio status kultnog. Ipak bismo morali onima koji tamo dolaze objasniti koliko je to bilo teško?
- Kolegica Vanessa koja radi u uredu za goste nedavno si je na ruci tetovirala malu siluetu Motovuna. Za nemali broj nas, koji radimo u ekipi, taj je festival puno više od običnog posla. Valjda se to onda osjeti u konačnom rezultatu. Naši strani gosti, koji na festival dolaze prvi put, u pravilu ističu kako je festival poseban i drukčiji – zbog spektakularne lokacije, zbog neformalne atmosfere. S treće strane, u naš kamp iz godine u godinu dolaze generacije novih klinaca koji žele iznova osjetiti Motovun i oni nas održavaju vitalnim. Ta tri momenta – naše nastojanje da damo najbolje od sebe, spektakularna lokacija i zarazna energija temperamentne publike, to je, mislim, razlog zašto su ljudi još uvijek zbog nas spremni spakirati kofere i krenuti na put.
"Za nemali broj nas ovaj festival je puno više od običnog posla" - Igor Mirković (FOTO: Nina Đurđević)
Koliko vam je naštetila sve učestalija paradigma gdje se kulturu, pa tako i filmske festivale, šalje „na tržište“, kao da se radi o najobičnijoj robi?
- Ma ja bih rekao da nitko ozbiljan ne rezonira tako. Pokušat ću s nedavnim primjerom koji se ne tiče direktno festivala, ali možda bude razumljiviji. Nedavno je subvencijama iz javnih fondova, domaćih i EU, obnovljena mreža kino-dvorana po cijeloj Hrvatskoj. Tako su i manje sredine dobile najsuvremeniji standard prikazivanja filmova. Samo po sebi, jasno je da u malim gradovima takvo nešto ne bi bilo moguće napraviti na komercijalnim osnovama, nema šanse. A ipak, sada svi imaju dobra kina, kvaliteta života malo je porasla. Zašto to govorim? Male zemlje skromne platežne moći ne mogu imati tržišnu kulturu. Bez sustava subvencija, ona bi jednostavno propala. Kako sam uvjeren da bi to Hrvatsku pretvorilo u još težu provinciju, a svojoj zemlji to doista ne želim.
Cijeni li država uopće Motovun Film Festival? I kako to pokazuje?
- Samo neka nas država što manje voli. U Hrvatskoj je film neovisan o politici, barem formalno, i mi imamo privilegiju da ne moramo razmišljati o osjećajima državnih činovnika. Po tome smo usklađeni s najboljom europskom praksom. Posljednjih mjeseci politika ponovo pokazuje ambicije da uspostavi kontrolu nad filmom. Bio bi to veliki, ogroman korak unatrag.
Po prvi puta ste se ove godine odlučili na crowdfounding, kažete skupljate za već ranije spomenute majice. Mislite li se u budućnosti više osloniti na crowdfounding?
- Da, to je za nas nova avantura. Kroz našu ekipu svih je ovih godina prošlo više od tisuću volontera, koji su u pravilu mladi i na početku, a danas su mnogi od njih fenomenalni profesionalci. Mislimo da tim sustavom volontiranja radimo koristan posao i htjeli bismo da nas ljudi koji vole naš festival, kojima je u Motovunu bilo lijepo, u ovom svečarskom izdanju podrže u tome što radimo. Zato kažemo da je njihova pomoć, simbolično, majica za naše volontere. No, naš stvarni cilj je okušati se u toj vrsti financiranja, kako bismo bili spremniji za moguće izazove budućnosti.
Dakle, zemlja partner je ovaj put Island. Zašto Island? Tko vam sve dolazi s Islanda?
- Na Islandu nemali broj ljudi, kažu, ozbiljno vjeruje u vilenjake, a Istra ima dugu tradiciju mitova o dobri divovima. Potpuno je jasno da ta dva bajkovita prostora nekako treba spojiti, povezati. I mi smo to radili sve ove godine. Puno je islandskih filmova bilo u našim programima, puno nam je dragih gostiju dolazilo iz te zemlje. Tako se ideja islandskog programa dogodila nekako prirodno. Dolaze nam neki stari prijatelji, poput Kjartana Svienssona, skladatelja i bivšeg člana grupe Sigur Ros, te Fridrik Thor Fridriksson, koji je jedan od najvažnijih islandskih autora, jedini koji je bio nominiran za Oscara. Uz to, stižu nam redatelji i glumci koji su bili uključeni u recentne islandske filmske hitove tako da ćemo imati vrlo jaku islandsku reprezentaciju.
"Nevjerojatno je da upravo oni, koji najviše galame o strahotama komunizma, najviše teže očuvati najsvjetliju staljinističku tekovinu, ideološku policiju koja dijeli umjetnike na one koji su za dvor i one koji su za zatvor" (FOTO: Nina Đurđević)
Island je zemlja u kojoj je sloboda govora, iz naše perspektive, na zavidnoj razini, a u popratnom programu imate dio koji ste nazvali „Izopačena umjetnost“, koji propituje nove tendencije ograničavanja slobode umjetničkog izražavanja u kojima autoritarni režimi i ekstremni konzervativci nameću kriterije što je prihvatljiva umjetnost. Želite isprepadati Islanđane?
- Da, normalan čovjek mora se prepasti svih tih pokušaja da se začepi usta umjetnicima. U sve većem broju europskih zemalja, uglavnom na Istoku, postoje vladari, moćnici ili agresivne političke snage koje pokušavaju podijeliti umjetnost na poželjnu i neprihvatljivu. Zabranjuju se filmovi, prokazuju se neprijatelji, u manje suptilnim diktaturama poneki umjetnik završi u zatvoru, a kod nas je, ne tako davno, naš ministar wannabe dr. Hasanbegović za svojeg kratkog mandata krenuo zavrtati špine onima koji se ideološki ne uklapaju. To sve ruši jedno od temeljnih načela koje je upisano u našem Ustavu, na kojima počiva zapadna demokracija, a to je da je sloboda umjetničkog izražavanja apsolutna i da je temelj svih sloboda. I nevjerojatno mi je da upravo oni, koji najviše galame o strahotama komunizma, najviše teže očuvati najsvjetliju staljinističku tekovinu, ideološku policiju koja dijeli umjetnike na one koji su za dvor i one koji su za zatvor.
Vidjeli smo impozantan glavni program, što još nudi ovogodišnji Motovun?
- Nudimo nekoliko posebnih atrakcija, ponajprije tu je koncertna izvedba filma „Tuvalu“ Veita Helmera. Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević skladali su glazbu posebno za ovu priliku, i s bendom će svirati uz taj suvremeni, otkačeni nijemi film, koji smo prvi puta prikazali 2000. godine, pa na neki način čini dio povijesti festivala. Prvi puta prikazujemo igrani film koji je snimljen na našem festivalu, Igor Bezinović je dobru četvrtinu svojeg filma „Kratki izlet“ snimio u autentičnim festivalskim situacijama. Jedan drugi film, dokumentarac „Beliberi“ Tee Lukač, djelomično je snimljen u Istri, a govori o najvatrenijim obožavateljima Justina Biebera. Tu je i film „Glasniji od oružja“, svjetska premijera dokumentarca Miroslava Sikavice o domoljubnim pjesmama devedesetih, od Moje domovine do Danke Deutchland.
A kada govorimo o dijelu koji nije vezan uz filmove?
- Imat ćemo puno govornih sadržaja, prilika da naša publika čuje i upozna goste festivala. U programu "Izopačena umjetnost" imat ćemo tako jedan okrugli stol u kojem će sudjelovati umjetnici i aktivisti iz Turske, Albanije, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Poljske i Rusije. Imat ćemo posebna predstavljanja Ivana Novaka iz grupe Laibach, Maše Aljohine iz Pussy Riota, Olivera Frljića koji je svojim predstavama izazvao gorljive reakcije u tri države – dakle, puno će se govoriti o odnosu politike i umjetnosti. U programu za sitne sate imamo koncerte Leta 3, Laibacha, svake večeri imamo DJ program do jutarnjih sati.
"Naše nastojanje da damo najbolje od sebe, spektakularna lokacija i zarazna energija temperamentne publike, razlozi su zašto su ljudi još uvijek zbog Motovuna spremni spakirati kofere i krenuti na put" (FOTO: Nina Đurđević)
Prvi puta se događa da imate gotovo izjednačen broj muških i ženskih autora. Je li to slučajnost ili ste to ciljali?
- Tako je ispalo. Nikada nismo dijelili filmove na muška i ženske nego na dobre i loše, ali razumije se da osjećaš nelagodu kad shvatiš da u programu imaš macho-dominaciju. Ove godine nam se posrećilo, pa smo, skrojivši program, shvatili da dostiže gotovo idealnu spolnu ravnotežu. Još više nam je drago što će čak pet autorica biti s nama u Motovunu.
Skrivene projekcije sjajna su stvar. Kako ste došli na tu ideju i kako pronalazite ovako atraktivne lokacije, u čijim je ambijentima gledanje filma uistinu specifičan doživljaj i događaj za dugo pamćenje?
- To je ideja na tragu sve izraženijih europskih napora da se publiku dodatno senzibilizira za kina, za kolektivno gledanje. Ljudi izmišljaju svakakve načine da publiku dodatno motiviraju da se maknu od kompjutora i televizora i prošeću do velikog platna. Naš način su te "Skrivene projekcije", u kojem naša platna dižemo na neočekivanim lokacijama koje imaju veze sa sadržajem filma. Tako smo „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ prikazali u bolnici u Vrapču, a dokumentarac o pustinjskim životinjama „Ta divna stvorenja“ u Zoološkom vrtu. Publika je sjajno prihvatila tu igru i imali smo izvrsnu posjećenost.
Još od prošle godine, nakon projekcija dvaju filmova o buđenju nacizma u zagrebačkoj Laubi, i Vi osobno, a i sam Motovun Film Festival, pod stalnom ste „paljbom“ konzervativnih medija i ultradesničara. Kako se nosite s tim napadima?
- To su ljudi koji svoju poziciju grade manipulirajući i razjarujući razočarane ljude. Oni kao papagaji ponavljaju jedno te isto: vašim se novcem financira protudržavna rabota. Vi ste izgubili sve, ostali ste na rubu egzistencije, da bi neki hohštapleri snimali filmove i pravili festivale protiv svoje domovine. Tako se preusmjerava pažnja: uvjerava se da uzrok njihovom siromaštvu nisu Agrokor, Sanader ili kriminalna privatizacija, nego Motovun Film Festival. Svakome tko je imalo trezven, jasno je na koliko laži počiva taj misaoni konstrukt. Osobno, nisam jako osjetljiv na kritike, ali nemam samilosti prema ljudima koji lažu i manipuliraju kako bi ostvarili neke svoje male sebične interese. To su ljudi koji svojim djelovanjem ovu zemlju čine zatucanijom, nazadnijom, oni zagađuju naš duhovni prostor, zbog tog zagađenja svi će obrazovaniji već u sljedećim generacijama odseliti negdje drugdje. Njihove napade doživljavam kao pozitivan znak da je naš rad dovoljno glasan i relevantan. No, to natezanje troši puno energije, koju bih mogao utrošiti na puno kvalitetnije stvari – ali, valjda je i to dio posla.
lupiga
Osim toga s Mirkovićem razgovaramo o slobodi umjetničkog izražavanja, ali i konstantnim napadima, kako na njega osobno, tako i na sam festival, koji su uslijedili nakon projekcije dvaju filmova o buđenju nacizma u zagrebačkoj Laubi.
Usprkos teškim vremenima, jer kako sami kažete, volonteri su vam ostali golih leđa, nemate ni za majice, uspjeli ste organizirati festival.
- Evo, već dva desetljeća, koliko radim Motovun, mogu reći da je organizacija festivala jedrenje po olujnom moru. Nikada ništa nije išlo lako i jednostavno, konopci su uvijek napeti do granice pucanja. No, sada je trenutak kada se ljudi spremaju krenuti za Motovun i raduju se. Sada doista nije trenutak da im kvarimo veselje pričama o tome kako je nama teško. Mi bi htjeli da njima bude lijepo zbog svega što smo iznijeli pred njih na stol, a ne da ih zamaramo pričama kako je nama koji radimo u kuhinji.
Dotjerali ste, dakle, do dva desetljeća Motovuna što nipošto nije mala stvar, pogotovo uzmemo li u obzir da je festival već ubrzo nakon utemeljenja postao poprilično veliki i odmah sa sobom ponio status kultnog. Ipak bismo morali onima koji tamo dolaze objasniti koliko je to bilo teško?
- Kolegica Vanessa koja radi u uredu za goste nedavno si je na ruci tetovirala malu siluetu Motovuna. Za nemali broj nas, koji radimo u ekipi, taj je festival puno više od običnog posla. Valjda se to onda osjeti u konačnom rezultatu. Naši strani gosti, koji na festival dolaze prvi put, u pravilu ističu kako je festival poseban i drukčiji – zbog spektakularne lokacije, zbog neformalne atmosfere. S treće strane, u naš kamp iz godine u godinu dolaze generacije novih klinaca koji žele iznova osjetiti Motovun i oni nas održavaju vitalnim. Ta tri momenta – naše nastojanje da damo najbolje od sebe, spektakularna lokacija i zarazna energija temperamentne publike, to je, mislim, razlog zašto su ljudi još uvijek zbog nas spremni spakirati kofere i krenuti na put.
"Za nemali broj nas ovaj festival je puno više od običnog posla" - Igor Mirković (FOTO: Nina Đurđević)
Koliko vam je naštetila sve učestalija paradigma gdje se kulturu, pa tako i filmske festivale, šalje „na tržište“, kao da se radi o najobičnijoj robi?
- Ma ja bih rekao da nitko ozbiljan ne rezonira tako. Pokušat ću s nedavnim primjerom koji se ne tiče direktno festivala, ali možda bude razumljiviji. Nedavno je subvencijama iz javnih fondova, domaćih i EU, obnovljena mreža kino-dvorana po cijeloj Hrvatskoj. Tako su i manje sredine dobile najsuvremeniji standard prikazivanja filmova. Samo po sebi, jasno je da u malim gradovima takvo nešto ne bi bilo moguće napraviti na komercijalnim osnovama, nema šanse. A ipak, sada svi imaju dobra kina, kvaliteta života malo je porasla. Zašto to govorim? Male zemlje skromne platežne moći ne mogu imati tržišnu kulturu. Bez sustava subvencija, ona bi jednostavno propala. Kako sam uvjeren da bi to Hrvatsku pretvorilo u još težu provinciju, a svojoj zemlji to doista ne želim.
Cijeni li država uopće Motovun Film Festival? I kako to pokazuje?
- Samo neka nas država što manje voli. U Hrvatskoj je film neovisan o politici, barem formalno, i mi imamo privilegiju da ne moramo razmišljati o osjećajima državnih činovnika. Po tome smo usklađeni s najboljom europskom praksom. Posljednjih mjeseci politika ponovo pokazuje ambicije da uspostavi kontrolu nad filmom. Bio bi to veliki, ogroman korak unatrag.
Po prvi puta ste se ove godine odlučili na crowdfounding, kažete skupljate za već ranije spomenute majice. Mislite li se u budućnosti više osloniti na crowdfounding?
- Da, to je za nas nova avantura. Kroz našu ekipu svih je ovih godina prošlo više od tisuću volontera, koji su u pravilu mladi i na početku, a danas su mnogi od njih fenomenalni profesionalci. Mislimo da tim sustavom volontiranja radimo koristan posao i htjeli bismo da nas ljudi koji vole naš festival, kojima je u Motovunu bilo lijepo, u ovom svečarskom izdanju podrže u tome što radimo. Zato kažemo da je njihova pomoć, simbolično, majica za naše volontere. No, naš stvarni cilj je okušati se u toj vrsti financiranja, kako bismo bili spremniji za moguće izazove budućnosti.
Dakle, zemlja partner je ovaj put Island. Zašto Island? Tko vam sve dolazi s Islanda?
- Na Islandu nemali broj ljudi, kažu, ozbiljno vjeruje u vilenjake, a Istra ima dugu tradiciju mitova o dobri divovima. Potpuno je jasno da ta dva bajkovita prostora nekako treba spojiti, povezati. I mi smo to radili sve ove godine. Puno je islandskih filmova bilo u našim programima, puno nam je dragih gostiju dolazilo iz te zemlje. Tako se ideja islandskog programa dogodila nekako prirodno. Dolaze nam neki stari prijatelji, poput Kjartana Svienssona, skladatelja i bivšeg člana grupe Sigur Ros, te Fridrik Thor Fridriksson, koji je jedan od najvažnijih islandskih autora, jedini koji je bio nominiran za Oscara. Uz to, stižu nam redatelji i glumci koji su bili uključeni u recentne islandske filmske hitove tako da ćemo imati vrlo jaku islandsku reprezentaciju.
"Nevjerojatno je da upravo oni, koji najviše galame o strahotama komunizma, najviše teže očuvati najsvjetliju staljinističku tekovinu, ideološku policiju koja dijeli umjetnike na one koji su za dvor i one koji su za zatvor" (FOTO: Nina Đurđević)
Island je zemlja u kojoj je sloboda govora, iz naše perspektive, na zavidnoj razini, a u popratnom programu imate dio koji ste nazvali „Izopačena umjetnost“, koji propituje nove tendencije ograničavanja slobode umjetničkog izražavanja u kojima autoritarni režimi i ekstremni konzervativci nameću kriterije što je prihvatljiva umjetnost. Želite isprepadati Islanđane?
- Da, normalan čovjek mora se prepasti svih tih pokušaja da se začepi usta umjetnicima. U sve većem broju europskih zemalja, uglavnom na Istoku, postoje vladari, moćnici ili agresivne političke snage koje pokušavaju podijeliti umjetnost na poželjnu i neprihvatljivu. Zabranjuju se filmovi, prokazuju se neprijatelji, u manje suptilnim diktaturama poneki umjetnik završi u zatvoru, a kod nas je, ne tako davno, naš ministar wannabe dr. Hasanbegović za svojeg kratkog mandata krenuo zavrtati špine onima koji se ideološki ne uklapaju. To sve ruši jedno od temeljnih načela koje je upisano u našem Ustavu, na kojima počiva zapadna demokracija, a to je da je sloboda umjetničkog izražavanja apsolutna i da je temelj svih sloboda. I nevjerojatno mi je da upravo oni, koji najviše galame o strahotama komunizma, najviše teže očuvati najsvjetliju staljinističku tekovinu, ideološku policiju koja dijeli umjetnike na one koji su za dvor i one koji su za zatvor.
Vidjeli smo impozantan glavni program, što još nudi ovogodišnji Motovun?
- Nudimo nekoliko posebnih atrakcija, ponajprije tu je koncertna izvedba filma „Tuvalu“ Veita Helmera. Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević skladali su glazbu posebno za ovu priliku, i s bendom će svirati uz taj suvremeni, otkačeni nijemi film, koji smo prvi puta prikazali 2000. godine, pa na neki način čini dio povijesti festivala. Prvi puta prikazujemo igrani film koji je snimljen na našem festivalu, Igor Bezinović je dobru četvrtinu svojeg filma „Kratki izlet“ snimio u autentičnim festivalskim situacijama. Jedan drugi film, dokumentarac „Beliberi“ Tee Lukač, djelomično je snimljen u Istri, a govori o najvatrenijim obožavateljima Justina Biebera. Tu je i film „Glasniji od oružja“, svjetska premijera dokumentarca Miroslava Sikavice o domoljubnim pjesmama devedesetih, od Moje domovine do Danke Deutchland.
A kada govorimo o dijelu koji nije vezan uz filmove?
- Imat ćemo puno govornih sadržaja, prilika da naša publika čuje i upozna goste festivala. U programu "Izopačena umjetnost" imat ćemo tako jedan okrugli stol u kojem će sudjelovati umjetnici i aktivisti iz Turske, Albanije, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Poljske i Rusije. Imat ćemo posebna predstavljanja Ivana Novaka iz grupe Laibach, Maše Aljohine iz Pussy Riota, Olivera Frljića koji je svojim predstavama izazvao gorljive reakcije u tri države – dakle, puno će se govoriti o odnosu politike i umjetnosti. U programu za sitne sate imamo koncerte Leta 3, Laibacha, svake večeri imamo DJ program do jutarnjih sati.
"Naše nastojanje da damo najbolje od sebe, spektakularna lokacija i zarazna energija temperamentne publike, razlozi su zašto su ljudi još uvijek zbog Motovuna spremni spakirati kofere i krenuti na put" (FOTO: Nina Đurđević)
Prvi puta se događa da imate gotovo izjednačen broj muških i ženskih autora. Je li to slučajnost ili ste to ciljali?
- Tako je ispalo. Nikada nismo dijelili filmove na muška i ženske nego na dobre i loše, ali razumije se da osjećaš nelagodu kad shvatiš da u programu imaš macho-dominaciju. Ove godine nam se posrećilo, pa smo, skrojivši program, shvatili da dostiže gotovo idealnu spolnu ravnotežu. Još više nam je drago što će čak pet autorica biti s nama u Motovunu.
Skrivene projekcije sjajna su stvar. Kako ste došli na tu ideju i kako pronalazite ovako atraktivne lokacije, u čijim je ambijentima gledanje filma uistinu specifičan doživljaj i događaj za dugo pamćenje?
- To je ideja na tragu sve izraženijih europskih napora da se publiku dodatno senzibilizira za kina, za kolektivno gledanje. Ljudi izmišljaju svakakve načine da publiku dodatno motiviraju da se maknu od kompjutora i televizora i prošeću do velikog platna. Naš način su te "Skrivene projekcije", u kojem naša platna dižemo na neočekivanim lokacijama koje imaju veze sa sadržajem filma. Tako smo „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ prikazali u bolnici u Vrapču, a dokumentarac o pustinjskim životinjama „Ta divna stvorenja“ u Zoološkom vrtu. Publika je sjajno prihvatila tu igru i imali smo izvrsnu posjećenost.
Još od prošle godine, nakon projekcija dvaju filmova o buđenju nacizma u zagrebačkoj Laubi, i Vi osobno, a i sam Motovun Film Festival, pod stalnom ste „paljbom“ konzervativnih medija i ultradesničara. Kako se nosite s tim napadima?
- To su ljudi koji svoju poziciju grade manipulirajući i razjarujući razočarane ljude. Oni kao papagaji ponavljaju jedno te isto: vašim se novcem financira protudržavna rabota. Vi ste izgubili sve, ostali ste na rubu egzistencije, da bi neki hohštapleri snimali filmove i pravili festivale protiv svoje domovine. Tako se preusmjerava pažnja: uvjerava se da uzrok njihovom siromaštvu nisu Agrokor, Sanader ili kriminalna privatizacija, nego Motovun Film Festival. Svakome tko je imalo trezven, jasno je na koliko laži počiva taj misaoni konstrukt. Osobno, nisam jako osjetljiv na kritike, ali nemam samilosti prema ljudima koji lažu i manipuliraju kako bi ostvarili neke svoje male sebične interese. To su ljudi koji svojim djelovanjem ovu zemlju čine zatucanijom, nazadnijom, oni zagađuju naš duhovni prostor, zbog tog zagađenja svi će obrazovaniji već u sljedećim generacijama odseliti negdje drugdje. Njihove napade doživljavam kao pozitivan znak da je naš rad dovoljno glasan i relevantan. No, to natezanje troši puno energije, koju bih mogao utrošiti na puno kvalitetnije stvari – ali, valjda je i to dio posla.
lupiga
