Igor Štiks je književnik i istraživač na Sveučilištu u Edinburgu s doktoratom iz političkih znanosti. Rođen je u Sarajevu, živio je i studirao u Zagrebu, Edinburgu, Chicagu i Parizu, gdje je i doktorirao na pariškom Institutu za političke studije, poznatijem kao Sciences Po. Godinama je radio kao novinar, jedno vrijeme i kao pariški dopisnik Feral Tribunea. Dobitnik je niza nagrada za svoje romane "Dvorac u Romagni" i "Elijahova stolica", koji su prevedeni na niz jezika. Više nego dovoljno razloga da baš njega izaberemo kao sugovornika o brutalnim ubojstvima u redakciji satiričkog tjednika Charlie Hebdo i drugdje u Parizu.
Zašto je za metu izabran baš satirički magazin?
Napad na Charlie Hebdo svakako nije slučajan. Da su napali, primjerice, policijsku stanicu ili kasarnu, reakcija javnosti ne bi bila ista. Mnogi bi rekli: "Dobili ste ono što ste tražili u Maliju, Iraku ili na drugim frontovima po svijetu." Međutim, napadači su svjesno odabrali cilj za koji su znali da će izazvati sveopću društvenu reakciju nejasnu onima koji ne poznaju Francusku. Napadači su tim potezom udarili u samu srž identiteta francuskog liberalno i lijevo orijentiranog dijela društva koji je u Charlie Hebdou vidio nužnu iako ponekad brutalnu provokaciju, bez obzira da li se uvijek slagalo sa stavovima novina ili ne, kao i ostatak šezdesetosmaškog duha slobodnog propitivanja tabua i autoriteta. Možete po reakcijama vidjeti da su ti karikaturisti javne i kulturne ličnosti koje poznaju i tzv. obični ljudi, ali i akademska elita, uz koje se odrasta i sazrijeva i koji su dio svakodnevnih konverzacija. U tom se smislu napad na njih sada, kako u medijima tako i u širim slojevima društva, pretvara u simplificirani i opasni sukob kojeg su se mnogi pribojavali, a desničari prizivali, između "slobodoumnog" francuskog duha i, recimo tako, islamske "isključivosti".
Koliko je u tom smislu francusko društvo uistinu otvoreno, kakvim se voli predstavljati?
Dulje vrijeme u Francuskoj postoji ideja koju promoviraju desničarski i neokonzervativni intelektualci i javne ličnosti poput Alaina Finkelkrauta, Erica Zemmoura ili Michela Houellebecqa da je Republika nespojiva s isključivim religijskim tradicijama, misleći prije svega na islam. Odnosno, ideal otvorene i liberalne, a nacionalno solidarne Republike želi se postaviti nasuprot drugoj "kulturi" koja se tobože ne može ili ne želi integrirati u taj model. Intelektualci s ljevice denunciraju takve stavove i dovode u pitanje model tzv. integracije (u što bi se to zapravo jedan francuski državljanin, često i rođen u Francuskoj, uopće trebao integrirati? Kako i po čijim pravilima bi trebao živjeti?) te podvlače rasističku crtu takvog pristupa koji jednostavno otpisuje 10 ili 15 posto populacije (govorimo o više od 6 milijuna ljudi) kao "neintegriranu", netolerantnu i čak opasnu po opstanak države i nacije. Svakako je najveći problem što će upravo takve ideje nakon ovoga napada radikaliziranih pojedinaca spojenih s međunarodnim islamističkim mrežama dobiti široku podršku, čak i među liberalnijim dijelom francuske javnosti.
Postoji li volja s druge strane da se integrira u to tzv. slobodno otvoreno francusko društvo?
Sami Francuzi koji su rođeni kao bijelci i po porijeklu katolici nisu podvrgnuti takvom rigidnom modelu integracije. Njih nitko ne prisiljava da dokažu da se mogu integrirati u republikanske vrijednosti s kojima je desna, katolička i reakcionarna struja u povijesnom sukobu. Zaboravili smo također da su slični argumenti o neasimiliranoj manjini bili u korijenu francuskog antisemitizma. Danas opet, oni s "pogrešnim" imenom, "pogrešnom" adresom stanovanja i "pogrešnom" bojom kože stalno su pod pritiskom dokazivanja svoje lojalnosti, a ovih se dana sve francuske muslimane poziva da se jasno ograde od terorizma i marširaju ulicama. Dakle, svi su suspektni osim ako ne dokažu suprotno. Konačni rezultat je vrlo problematični amalgam između rase, religije i onoga o čemu se uglavnom ne govori – klase.
Da budem jasniji, ono što se podrazumijeva kao jednakost, posebno socijalna jednakost, gurnuto je u stranu iz republikanske formule u posljednjih dvadesetak godina. Spajanje religije, rase (kao konstrukta drugosti) i klase u zemlji u kojoj se provode snažne neoliberalne politike i mjere štednje koje pogađaju upravo one najsiromašnije, rezultira daljnjim fizičkim i društvenim getoiziranjem populacije s jasno određenim korijenima, nijansama boje kože i određenom religijom. To baš ne obećava sretnu republiku, a izdaja siromašnih i njihova namjerna socijalna ne-integracija i tako produbljena nejednakost su, ako baš hoćemo, istinska izdaja republikanskih ideja bratstva (o kojem više nitko i ne govori), jednakosti i slobode – za sve građane.
Ovdje se mora uzeti u obzir da su neoliberalne mjere i deindustrijalizacija slomile radničku klasu Francuske, smanjile utjecaj sindikata i gurnule istinsku ljevicu na političku marginu. Istodobno, ljevica je također izgubila (ili napustila) svoje tradicionalne terene, pa su sirotinja i radnici – za razliku od svojih očeva i djedova – uglavnom prepušteni, a neki od njih i privučeni ekstremnoj francuskoj desnici i islamističkim grupicama. Iz tog miljea su regrutirani i izvršitelji pariških atentata, kao što vjerojatno ovih dana po džamijama iz osvete pucaju njihova braća po siromaštvu.
Kako tu stoje zemlje bivše Jugoslavije?
Nacionalističko vojevanje je od funkcionirajućih i integriranih zajednica relativne društvene jednakosti stvorilo etnički više-manje čiste teritorije – na državnom ili subdržavnom nivou – na kojima je pozicija dominantne etnije utvrđena i gdje je jako teško biti u etničkoj manjini. Te homogenizirane zajednice, naravno, pate od paranoje ugroženosti izvana i iznutra. Kada se ”problem” manjina "riješio" nasilnim umanjivanjem njihova broja, uvijek ostaje strah da će pripadnici zajednice naglo iznevjeriti naciju, prodati se stranim ili regionalnim interesima, postati, na primjer, "Jugoslaveni" ili čak "komunisti". Ta jednonacionalna utopija harmonične zajednice kojoj se teži kao rješenju svih problema današnjice samo prikriva stvarno stanje stvari, a to je duboka razbijenost i socijalna podijeljenost tih društava. Tu je potrebno sjetiti se Lenjinove teorije o dvije nacije koje koegzistiraju u svakoj zemlji: jedna je ona, brojčano izrazito mala, nacija bogatih, vladajućih i eksploatatora, a druga masovna nacija podređenih, eksploatiranih i osiromašenih. Ako bismo problem tako postavili, možda bismo dobili neka druga društvena i politička rješenja, kako kod nas tako i u Francuskoj.
