Klerofašizam nikad ne miruje, kao što zna svaki domaći foteljaški marksist pa sam i ja, povampireni katoliban, prije nekih godinu dana odlučio pomoći crkvenom ugnjetavanju i priključio se pučkoj kuhinji obližnje župe. Jedva sam to ugurao između paljenja knjiga i homoseksualaca i rada na ministrantskom kalendaru za pedofilski kler, ali nekako sam uspio.
Ova kuhinja se od ostalih takvih kuhinja u Zagrebu razlikuje u prvom redu što nema blagovaonicu nego korisnici donose svoje posude, dobiju topli obrok i onda ga nose kući ili ga pojedu gdje već nađu shodnim. Po pričama, razlikuje se i po tome što jedino tu postoji red i ljudi kulturno čekaju u redu po dvoje. Kompletno se financira iz donacija, što fizičkih, što pravnih osoba, a pomažu i kupci u lokalnom Konzumu jer u njemu postoji velika košara predviđena za donacije hrane. Hrana se dovozi iz dva restorana pa se možemo pohvaliti i najboljom hranom i time što nudimo dva jela svaki dan. Donirana hrana, osobito tjestenina, brašno, ulje, mlijeko i dr. daje se restoranima kako bi se snizila cijena obrokâ. Paštete, ribe u konzervi i slično dijele se onima koji, ako je velika gužva, ostanu bez toplog obroka. Kruh se uvijek nabavi iz neke od obližnjih pekara (ponekad ga nakupuju sami volonteri svojim novcem) tako da se ne moraju brinuti ni oko toga.
U početku nisam bio oduševljen ovim svojim pothvatom, tim više što me dopala dužnost redara. Gledati pedeset, sto pa i više gladnih ljudi po kiši, snijegu i vrućini ne djeluje jako povoljno na moral. Ali s vremenom sam upoznao dobar dio ljudi pa bi vrijeme proletjelo u priči i zafrkavanju. Na početku reda uvijek bi bila jedna baka iz okolice Zadra; negdje niže jedan toliko tipični Zagorac da ga svi zovu Zagorec i vjerojatno nitko ne zna kako se zove; a pri kraju, primjerice, jedan ekscentrični umjetnik koji bi uvijek sa sobom dovlačio balone i odvlačio komade namještaja s krupnog otpada da ima na čemu slikati, tako da bih prvo morao nonu uvjeriti da ću oženiti njihovu pletenku jer sve „žene osim Dalmatinki ništa ne valjaju“, poslije slušati umjetnika kako priča o izložbama i mjuziklima dok ga Zagorec podbada da laže, a onda samo mrda brkovima od tihog smijanja kad se umjetnik konačno uspjeni.
Sve to zvuči idilično. Stvarnost je, zapravo, daleko od toga, što sam s vremenom i naučio. Inače, ljudi kojima nedostaje znanja i iskustva, obično tu rupu popune holivudskim filmovima, popularnim serijama i tuđim rekla-kazala iskustvima pa, svjesno ili nesvjesno, umišljaju da je to što „znaju“ faktično stanje stvari. Zato danas dobijem proljev kad slušam ideje i komentare boraca za društvenu pravdu koji nikad nisu napravili pošten izlet u sfere društva ispod srednjeg sloja, osim što su jedanput dali kunu imaš-kaj-sitnog-tipu ispred menze. Kao što ni u prirodnim znanostima ne vrijedi ništa osim činjenica, materijalne istine, tako ni ovdje ne vrijedi mišljenje o sirotinji i unesrećenima zasnovano na gledanju „Potrage za srećom“ i „Iskupljenja u Shawshanku“. Naravno, lakše je na društvenim mrežama štancati članke o „lopovima u Caritasu“ i samozadovolj(e)no se diviti svom izmaštanom altruizmu i solidarnosti nego otići u samostan misionarki milosrđa i oprati suđe nakon što beskućnici ručaju.
Na slici: nemačice pojma. Socijalna nepravda se ispravlja Facebookom, ne radom.
Moja paradigma o materijalno ugroženima se počela mijenjati kad sam, s vremena na vrijeme, morao dijeliti hranu umjesto da glumim redara. Toliko laganja, prijetvornosti i mentalne gimnastike nema ni u predizbornim kampanjama. Za početak, nekoliko relativno benignih stvari. Većina, ako ne i svi korisnici kuhinje su, nominalno, katolici. Ipak, to ih ne sprječava da psuju kao kočijaši (naslonjeni na zid crkve) ili manevriraju kako bi se, neopaženi, progurali bar za jedno mjesto preko reda. Kad je jednom trebalo čistiti župno dvorište i kad im je rečeno da bi bilo lijepo da dođu pomoći, koliko ih je došlo? Niti jedan. Ali na hranu za džabe hrle i po žegi i po ledu. Uredu, pomislit će netko, tu sigurno ima dosta starih i bolesnih pa je to veći dio razloga zašto se nitko nije pojavio. I to je bila jedna od mogućnosti dok nisu bili pozvani na misu za Tijelovo – što bi značilo da su na putu kući trebali skrenuti samo nekih pet metara i ući u crkvu. Koliko sam čuo, nitko se nije pojavio. Koji su mogli, po običaju su zasjeli na klupe ispred crkve i raskokodakali se o tome što je tko rekao i što je tko vidio.
Diskriminacije nema ni prema volonterima ni prema korisnicima kuhinje (eto, često nam pomaže jedan 13-godišnji musliman, Rom iz Makedonije) pa neka bogoštovni propusti ostanu samo zabilježeni, bez dodatnog kritiziranja. Dapače, bilo bi pjesma da problemi ostaju samo na psovanju i nedavanju ničega zauzvrat skupoj usluzi koju koriste šest dana u tjednu (dvadesetak tisuća kuna mjesečno, kah-kah). U vodu ne padaju samo snimke američkih beskućnika koji poslije ručka padaju u ekstazu pjevajući gospel u crkvi koja ih hrani, nego i priče o tome kako su žene, osobito bakice, apriorno najbolja bića pod kapom nebeskom, nešto poput vila koje, gdje god prođu, ostavljaju trag sreće, bombona i čokolade. Ta grupa je, ustvari, nešto najnesnosnije što hoda na dvije noge. Poput proždrljivih golubova u Veneciji ili galebova oko kašeta s ribom. Slijedi generični primjer razgovora između jedne
- Hmmf...pfff... Što ima danas?
- Dobar dan. Ričet s porilukom i kobasicama.
- Stalno ričet!
- Bio je i gulaš, ali došli ste prekasno.
- Pa šta bi ja trebala? U DVA doć ovdje?
- Ne, nego ne biste trebali sjediti na klupi, pričati, pustiti sve ljude ispred sebe i doći na kraju.
- Znate, neki od nas ne mogu dugo stajati!
- Ako ne možete dugo stajati ili vam je teško hodati, znate da trebate pozvati volontera i on će vam donijeti ručak pa uopće ne morate čekati.
Naravno, od te priče ništa. I dalje dođe rano, zasjedne na klupu pa se ubacuje u red, na „svoje mjesto“ kad joj se svidi. Jednom sam je jedva ušutkao na vrijeme kad je počela provocirati ratnog vojnog invalida njegovim invaliditetom (!) nakon što je ovaj zagunđao što se progurala pokraj njega. Kad sam je spasio od vjerojatnog šamara jer je dotični branitelj, inače vrlo uglađeni stariji gospodin, počeo pucati po šavovima, preusmjerila je vatru na mene i „jedva se obuzdala da me ne udari“.
Ili jedna druga
Interesantno, muškarci koji su redoviti u kuhinji vrlo rijetko kritiziraju hranu. U najgoru ruku, pokušaju užicati kiflu više, a u najbolju pohvale hranu i odbiju kruh uz: „Ima onih kojima više treba pa nek si ga oni zemu.“ Velika većina uvijek započne prijateljsko ćaskanje, zahvali i poželi svako dobro. Babama (čast rijetkim iznimkama) vječito nešto smeta i nikad nisu zadovoljne. Dok to nisam vidio na svoje oči, zakleo bih se da je situacija obrnuta.
Drugi, recimo, namjerno čekaju da se podijele svi topli obroci jer ih više interesira „utješna nagrada“. Od jedne bakice koja si pučku kuhinju zamišlja kao mjesto za besplatno „mljekeco“ i sve što joj padne na pamet, preko onih koji lažu da imaju djecu ili unučad kako bi se dokopali što više hrane, do ozbiljnijih krkana koji se dokopaju konzervi, ulja ili brašna pa ga kasnije preprodaju i novac zapiju ili prokockaju. Takvi, kad ih se otkrije, promptno dobiju pedalu, ali neki ne bez da se osvete. Tako je jedan od korisnika kuhinje, koji nam često bude ispomoć, dobio šakom u glavu od jednog takvog lopova kad je jedno jutro išao u trgovinu.
Nažalost, to nije sve. Dno se nalazi još malo dublje. Kao što sam rekao na početku, ovu kuhinju karakterizira ne tako uobičajeni red. Druge pučke kuhinje više sliče afričkoj savani nego ljudskom ponašanju. Iako će svi dobiti jesti, svejedno uvijek bude stampedo, a onaj tko padne, više ne ustaje. Preživljavanje najjačih. Glave se gađaju laktovima, šakama, čak i čekićima, policija intervenira skoro svaki dan. Fratar koji je u svojoj kuhinji pokušao uvesti minimum reda na kraju je morao unajmiti tjelohranitelje da sačuva živu glavu. Nema ljudskosti, samo: „DAJ!“ Nevjerojatno kako ti divljaci umisle da imaju nekakvo pravo na besplatnu hranu, a da sami ništa ne rade osim što piju i idu od kasina do kasina. Prije nego što se drugovi socijalisti dignu na stražnje noge zbog „prava na hranu“, da razjasnim: tu ima ljudi koji mogu raditi, a ne žele raditi. Pritom ne mislim da su radno sposobni, ali nemaju zaposlenja, nego da odbijaju posao i kad im se nudi. Baš u našoj kuhinji netko je ženama nudio posao u čistionici tepiha, za 100 ili 150 kn dnevno, ne sjećam se točno. Koliko ih je otišlo raditi? Ni jedna. Koliko ih svaki dan dolazi po besplatan ručak iz restorana? Sve. Koliko pritom gunđa i laže da svaki dan jede jedno te isto? Žalosno velik broj.
Brada a la Karl Marx donosi sve potrebno znanje o društvu i ekonomiji
Premda je zabrinjavajuće da je u drugim kuhinjama takvo stanje, to se naše kuhinje nije doticalo. Sve dok se druge kuhinje nisu preko ljeta zatvorile, što zbog godišnjih odmora, što zbog građevinskih radova zbog kojih je onemogućena isporuka plina. Na neko vrijeme sva su se gladna usta grada slila k nama, a zajedno s njima i najgori ološ. Tako jedan dan, prije ručka, molimo Očenaš s ljudima, kadli evo nekih tipova s kantom od 15-20 litara, uzmuvali se oko volontera i oko reda. Hoće se progurati u prvu trećinu reda tvrdeći da su tu stajali kraj te i te gospođe. Pitam gospođu je li to istina, a ona, uplašena, veli da su bili „malo niže“. Razgovor koji je uslijedio:
- Ne možete preko reda. Ako vas netko pusti, ok, ako ne, molim vas da stanete na kraj.
- Ali frende, tu smo ostavili kantu i otišli i sad se vratili.
- Niste, sad ju je ovaj vaš prijatelj donio.
- Ma baci mu kantu u glavu! – dobaci netko od te grupe, a ja tek sad vidim da ih je barem šestorica i da su svi pod gasom.
- Nemoj! – smiruje predvodnik grupe.
- Nemoj mi počinjat, jesi čuo! – bijesno mi veli muškarac od pedesetak godina, upirući mi prstom u lice.
- Što počinjat? Samo sam vas zamolio da stanete na kraj reda.
- Nemoj mi počinjat! – kaže on glasnije.
- Nemoj da te vidim negdje u gradu. – doda drugi, istetoviran od prstiju do potiljka, vadeći nož. Nasreću, valjda im je došlo iz dupeta u glavu da se ne isplati zaklati volontera zbog petnaestominutne odgode ručka pa su otišli.
Policija je pozvana za svaki slučaj i trebalo im je petnaest minuta da se pojave, iako je najbliža stanica petsto metara dalje, a u to vrijeme se pojavio najstariji pripadnik čopora i, bijesan, derao se na „vođu“ da me „udri šakom u glavu“, što je ovaj odbio i odvukao ga. Nakon isprike jer su „zapeli iza tramvaja, a ulici su radovi“, policajci su preko volje napravili zapisnik i otišli svojim putem. Nasreću, ove čimpanze se otad više nisu pojavljivale. „Nasreću“ jer, pored ovakve policije samo se na sreću može računati. Svakome je jasno da policajaca ima premalo i da im je plaća sve samo ne motivirajuća, ali kad vidi njihovu indiferentnost, čovjek shvati da od njih ne treba očekivati ništa konkretno. Jednom su se tako neki potukli u prostorijama Caritasa, kat niže od pučke kuhinje, a policija, kad je stigla, viknula je sljedeće:
- Jel ima mrtvih?
- Nema!
- Jel netko treba doktora?
- Ne treba!
- Onda dobro. – i odoše dalje. Pisanje zapisnika je, očito, krvav posao.
Što reći? Naslov je senzacionalistički jer mi ništa pametnije, a jednako provokativno nije palo na pamet, ali ne mislim da se treba voditi tim sloganom. U konačnici, tko će se brinuti za sirotinju, koje je sve više, ako ne društvo, kad se „socijalna država“ pretvori u poligon za Audije, smartphone i šestocifrene godišnje plaće politički impotentnih politikanata? Država nastaje iz potrebe naroda, ali kad se država jednom odvoji od naroda, koji se ničim ne trudi vratiti je pod svoju vlast, narod se mora pobrinuti za sebe i za svoje. Problem nastaje kad to dolazi po tako skupoj cijeni da si svećenici moraju unajmljivati bodigarde i volonteri nositi suzavce da ih ne ubiju oni koje hrane. Na kraju svega, kad dođem kući, nakon osvrtanja svakih deset metara da vidim leti mi kakav nož u bubreg, samo poželim na trenutak osjetiti pod prstima vratiće internetskih „ljevičara“ i čvrsto ih stisnuti na neko vrijeme kad pročitam njihova pametovanja i pljuvanja po svim neistomišljenicima. Dok zadrte seljačine poput nas hrane i oblače proletarijat, ti hipsteri „blogiraju“, „tweetaju“ i „shareaju“ svoje vlažne snove o pravednoj državi, gdje bi ih isti taj proletarijat, točnije komesar Đamil iz Međimurja, smaknuo kao hipsterske buržuje, što ustvari jesu, ubacio u svoj kombi u kojem je prije revolucije prevozio ukradene bicikle i istovario u plitku grobnicu zajedno s njihovim iPhoneima, arapskim maramama, Che Guevara majicama i zapisnicima s fakultetskih plenuma.
Da se i vlastodršci i progresivni isprdci uhvate onoga što obećavaju, a to je konkretan rad, svima bi nam bilo bolje. Dotad briga za najniže slojeve društva ostaje na ognjištarima i popovima lopovima, kao i uvijek. Samo o tome nećete čuti. Bitnije je što se i Severina polila hladnom vodom i što se u Šibeniku prosvjeduje za rad jedne birtije.
