UVODNA NAPOMENA: Novi suradnik mladi Juraj Crnković, rođen je 1990. godine u Ljubljani; do 18. godine živio u Slavonskom Brodu gdje je završio Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića i Osnovnu glazbenu školu "Ivan pl. Zajc". Trenutno je student Pravnog fakulteta u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se powerliftingom. Zanimaju ga književnost, filozofija, povijest i vojne znanosti.
Eto i mi “ušli u Europu”! Naravno, na sebi svojstven način: znajući da su Hrvati navikli da im se stoljećima mažu oči i da nam je u krvi skepsa prema „odličnim političkim ponudama“, a tako i letargija proizašla iz toga da možda do 1990. nismo ništa mogli odlučiti za sebe, naši vrli političari i njima slični iz sfere zakonodavstva su lijepo izbacili neke manje važne dijelove iz pravnih uvjetâ da referendum za ulazak u EU prođe pa smo u nju ušli gotovo nezakonito. Gotovo jer pravno sve štima (nakon spomenutih izmjena); nezakonito jer je na birališta izašlo nekih 44% birača. Ma nema, pravi način hrvatskih političara i ostalih elitnih spodoba – uložit ćemo milijune i milijune u reklamu, ali za svaki slučaj ćemo kupcu i staviti pištolj na čelo da budemo sigurni da će obaviti kupovinu.
Nigdje javne rasprave, osim one medijske igre u pješčaniku „ljuto zaraćenih strana“ kad je žaba bila već dobro skuhana i čekalo se samo da krepa, svi političari rastrubili kako nema alternative, a Bijesna Pusić priprijetila umirovljenicima da će im skresati penzije ako ne uđemo u uniju. I tako raspisali referendum u vrijeme najvećih ispita da studentarija, rijetki sloj hrvatskog društva u kojem ima, za našu politiku, previše onih koji misle svojom glavom, ne može otputovati u mjesto prebivališta i glasati, a penzosi se unezvijerili i navalili na birališta kao Nijemci na Poljsku, jer ako im još imalo smanje penzije, morat će u kontejnerima tražiti i druge sadržaje osim povratnih ambalaža kako bi doživjeli kraj mjeseca. Mrtvi glasači ne samo da su najboljeg zdravlja u državi pa nikako da umru do kraja, nego im je i natalitet među najboljima na Balkanu pa ih se još i namnožilo za referendum. A možda su to mrtvi glasači drugih balkanskih zemalja prebjegli k nama kad su čuli kako je u uniji dobro pa da ne propuste ovaj vlak. I tako je maksimalno 30% birača jedne države, odnosno oko 26% ukupne populacije odlučilo o političkoj i gospodarskoj sudbini cijele zemlje. George Orwell i Ivo Andrić vrte se u grobovima nadzvučnom brzinom.
Naravno, Zagreb kao da očekuje napad iz svemira kolika je bila policijska prisutnost u gradu. Toliko policajaca, policijskih vozila, ograda i kontrolnih točaka vidi se jednom u životu, osobno takvo što nisam vidio ni za vrijeme rata. Svakih sto metara novih 1-6 policajaca, ali džabe i to kad je sve organizirano nesposobno da boli glava. Sposobno da se zaštiti koga se već treba zaštititi, naravno, ali od osam policajaca koje sam pitao za pomoć kako najkraćim putem do Kaptola, s obzirom da su Jelačićev trg i dijelovi okolnih ulica zatvoreni ogradom, kroz koju se može samo s propusnicom, jedan od njih je znao odgovor. Napola. Usudio sam se, smrtnik, zaći i na špicu, a tamo, očekivano, šeta estradna i svakakva druga elitna elita i svi svoje propusnice okačili na vrat i ponosno ih šetaju kao da su odlikovani Veleredom kraljice Jelene, a ne kao da nose plastificirani kartončić na špagi. Najradije bi na nju okačili i kravlje zvono, vala da se zna 'ko su i šta su, bilo da ij se gleđe spreda il' 'zada. Propusničari koji ne spadaju u elitu svim se silama trude u redu stati što bliže nekom selebrtiju jer danas je poseban dan, oni su napokon netko i nešto, ostvarili su se u životu...možda su otkrili i smisao života – kupili su karton na špagi. Više nisu hrvatski ognjištari i marva sitnog zuba, potvrdile su se njihove dugogodišnje sumnje – sad su napokon Europljani.
I tako su političari morali požeti kako su i posijali. Za ulazak Hrvatske u Europsku uniju glasalo je do 30% birača, od čega Bog zna koliko mrtvih, koliko iz straha i koliko TV-narkomana s motivom: „Nek djeci bude bolje!“, a koliko iz promišljenog stava da nam je lošije biti svoj na svome nego u političkoj uniji 500.000.000 ljudi i 28 država, od kojih, usput da se prisjetimo, većina nije htjela maknuti prstom kad su u Hrvatskoj uništavani civilni, vjerski i kulturni objekti, od čega neki pod zaštitom UNESCO-a, a civilno stanovništvo bilo protjerivano, zatvarano, pljačkano, mučeno i ubijano, dapače mnogi od njih su u UN-u glasali za embargo na oružje. Ne znam prelazi li broj ovih posljednjih 5% biračkog tijela u Hrvatskoj, ali ilustracije radi, uzmimo da ih je toliko. Vlada je na svojoj stranici 5. travnja objavila podatak da je broj birača s prebivalištem u RH 3.738.708. Pet posto od toga je 186.935. Broj stanovnika RH je 4.284.899. Podijelimo li taj postotak birača s ukupnim brojem stanovništva, dobivamo postotak od 4% ukupne populacije ove zemlje. Dakle, po nekoj odokativnoj procjeni, kad se pokopaju mrtvi glasači i izuzmu umirovljenici koji su ucijenjeni smanjenjem mirovina i oni koji su glasali za ulazak zbog medijskog pranja mozga zadnjih 10-ak godina , 4% građana Hrvatske je glasalo za ulazak naše države u uniju s potpuno promišljenim stavom.
Za pretpostaviti je onda da su ograde i propusnice više služile za to da na proslavu na Jelačićevom trgu dođu samo probrani iz tih 20-ak% unionistički raspoloženih, nego što su služile radi sigurnosti. Da smo skloni takvoj vrsti pobune, odavno bi se na Markovom trgu njihali naši vrijedni ministri i sabornici. Ali ako je iskustvo posljednjih „prosvjednih“ godina išta pokazalo, skloni smo zviždanju i uzvikivanju uvreda. A to si naši političari ne smiju dozvoliti na tako bitnom danu za nas, pardon, njih, a još manje za uvažene goste poput Angele Merkel. A ne, ne, zabuna, ona je otkazala dolazak čim se uzburkala situacija s Perkovićem... Dakle, to naši političari ne smiju dozvoliti uvaženim gostima poput: predsjednika Srbije, Grčke, Kosova...Litve...Cipra...ajme, kakav crème de la crème... Kazalište sjena na početku, jeftina kičasta farsa na kraju. Ali ako se čemu normalan građanin na kraju može kiselo nasmijati je lijepi prizor probrane europejske elite koja je zaslužila nositi počasni kartončić oko vrata i koja se zatvorila u slavljenički obor na trgu, što je najjasniji prizor tko je u ovoj zemlji prava stoka sitnog zuba, zajedno s njihovim čobanima koji su defilirali po pozornici. A kazan za čobanac je na vatri već dugo, luk se izdinstao i vrijeme je za ubacivanje mesa.
