Stoga je, u toj morbidnoj igri količinom ubijenih, manipulaciji šupljim rezolucijama, političkoj travestiji, Srebrenica, eto, trenutačno poslužila kao dobar poligon za generalno ispiranje savjesti, uz ono patetično: „Nikada više“. Do neke nove Srebrenice.
Razigrala se, skoro pa zakrvila, politička ekipa po takozvanom regionu, kako se, da slučajno ne bi bila spomenuta mrska Jugoslavija, naziva teritorij te nekadašnje države; lete međusobne optužbe malih vođa još manjih ovdašnjih država, optužuje se pismima, rezolucijama… Jedni bi da je zločin u Srebrenici bio genocid, drugi bi da je bio tek običan zločin, pa je i čitava tužna dvadeseta obljetnica srebreničke tragedije prekrivena izmaglicom lažnih suosjećanja, perfidnih izjava profanih svjetskih i domaćih političara. Svi su oni u velikom broju nagrnuli u Potočare kako bi, uz grobove osam tisuća ubijenih Bošnjaka, održali svoju političku misu i lagano se posuli pepelom zato jer su prije 20 godina svjesno žrtvovali ogroman broj stanovnika jedne regije, e kako bi se tobože završio rat u Bosni.
Uoči obilježavanja tragedije oni najodgovorniji za masakr nad Bošnjacima, činovnici Vijeća sigurnosti UN, dosjetili su se kako bi baš bilo dobro donijeti neku rezoluciju u kojoj će pisati kako se u Srebrenici dogodio genocid i kako ubuduće nitko neće imati pravo negirati tu činjenicu. Onda je Rusija uložila veto, jer da se time baca ljaga na čitav bratski srpski narod, a srbijanski je premijer upravo od te države tražio zaštitu za svoj nevini narod, prijeteći da će „Balkan biti na ivici rata, ukoliko se izglasa rezolucija o Srebrenici“. Potom je predsjednik Srbije pismo pisao čak i engleskoj kraljici, tražeći pomoć u vezi genocida, a oštra je nota poslana iz Beograda u Zagreb jer da je skandalozno što će Hrvati uskoro slaviti obljetnicu oslobodilačke akcije Oluja, budući da je to „bio prvenstveno zločin nad 250.000 Srba prognanih iz Hrvatske“, te da će oni u Beogradu dobro motriti tko će sve od stranih diplomata doći u Hrvatsku na proslavu Oluje.
I što će učiniti „moćna“ Srbija onima koji se usude doći? To srpski premijer nije rekao, ali je zato demonstrativno odbio sudjelovati na nekoj svjetskoj konferenciji u Dubrovniku. I hrabro otišao na komemoraciju u Srebrenicu. Da se pokloni žrtvama zločina, a ne genocida! Tu je, međutim, grubo izvikan i napadnut taj čovjek koji je, kao bivši potrčko Slobodana Miloševića, rado izjavljivao da „za jednog ubijenog Srbina treba pobiti sto Muslimana“, pa se slijedom takve političke retorike dogodio i genocid u Srebrenici. Oko kojega se sada natežu svjetske sile, čiji su predstavnici nedavno tronuto, pognutih glava, lamentirali o „propustima“ UN, krivim procjenama evropskih vlada i slične lakrdije, sve to u gradiću u kojemu uz ono malo preživjelih Bošnjaka i danas šetaju likvidatori njihovih obitelji, u državici zvanoj Republika Srpska, nastaloj upravo milošću istih tih svjetskih organizacija.
No izvrstan primjer cinizma čitave priče o Srebrenici, lažnoj sućuti, rezolucijama, papagajski ponavljanoj odgovornosti, sve pred grobovima Srebreničana, demonstriran je baš na jednoj konferenciji o Srebrenici nedavno održanoj u Haagu. Tu su se okupili međunarodni kreatori srebreničke tragedije, kancelarijski sudionici masakra, a bio je pozvan i Hasan Nuhanović, svjedok genocida, nekadašnji prevodilac onima koji su imali zadatak „čuvati zaštićenu zonu UN-a“. Ali uoči konferencije javili su mu da ne dolazi, da nije dobrodošao, jer će se „u njegovom prisustvu neki sudionici osjećati nelagodno“. Možda zato jer su mu u Srebrenici ubili oca, majku i brata, ili zato jer je Nuhanović gorki svjedok kako se u krvi rastopila tadašnja rezolucija o Srebrenici? Konačno, nije li morbidno kada bivši američki predsjednik Clinton, u čijem se mandatu zločin u Srebrenici i dogodio, danas tamo žali što su svi skupa propustili na vrijeme intervenirati, pa bi se ta „sitna“ greška imala ispraviti dvadeset godina kasnije nekakvom rezolucijom o genocidu. Svakako, golema je i tužna manipulacija jednom ogromnom tragedijom, čiju su obljetnicu komemorirale tolike političke barabe, pa i hrvatska predsjednica, desničarka koja je tamo također nešto tronuto baljezgala o potrebi kažnjavanja zločinaca kao preduvjeta pomirenju.
Kao da u svojoj državi nema istu priču o zločincima tretiranim kao herojima, na primjer Tomislava Merčepa, odgovornog za strašna mučenja i smrt na desetke srpskih civila, među kojima je bila i 12-godišnja djevojčica, a kojemu je pravosuđe upravo preinačilo optužnicu, te se umjesto zbog zapovjedne odgovornosti sada tereti samo da je „propustio spriječiti“ izvršenje tolikih ratnih zločina nad srpskim građanima. Pa kako se osjećaju žrtve toga zločinca kojega je hrvatska predsjednica na svoju inauguraciju pozvala kao „specijalnog uzvanika“? Da bi potom u Srebrenici sva ganuta stiskala ruku članovima obitelji tamošnjih žrtava.
I gdje je uostalom razlika između hrvatskog zločinca Merčepa i srpskog Mladića? Tek u veličini brojki, jer obojica su vođeni, više ili manje uspješnom, ali svakako zločinačkom državnom politikom istrebljenja druge etničke skupine. Stoga je, u toj morbidnoj igri količinom ubijenih, manipulaciji šupljim rezolucijama, političkoj travestiji, Srebrenica, eto, trenutačno poslužila kao dobar poligon za generalno ispiranje savjesti, uz ono patetično: „Nikada više“. Do neke nove Srebrenice.
tacno
