Ne znam postoji li pakao izvan vremena i prostora, kao vječno stanje sebeprokletih i od boga ostavljenih bića, ali zasigurno znam da u Hrvatskoj postoje svećenici, zagovornici zemaljskog pakla. Jedan od njih je i pater Ike Mandurić.
Ono što on propovijeda, ono za što se on zalaže, one koje on brani i zastupa, svakom božanstvu, koje iole drži do sebe, izaziva egzistencijalnu tjeskobu i mučninu. Postoji li ili ne postoji li bog, nije pitanje koje tišti ljude. Ljudi, ovakvi ili onakvi, postoje. Susrećemo ih, iako, u svakom susretu, pred nama nestaju, baš kao i mi pred njima.
Ako ima išta božanskoga u našem svijetu, to je vremenitost. A postoji li bog ili pokoje božanstvo, nije moj problem. Bogove, čak i ako postoje, ne tište ljudske brige, jer da ih, kojim slučajem tište, bog bi, zbog patera Ike Mandurića, čovjeka koji je u 37. godini života otkrio poziv, a da do dana današnjeg nije adekvatno na njega odgovorio, zašao u stanje teške depresije.
Bog koji zbog izjava Ike Mandurića ne prolazi kroz depresivne epizode, nije istinski bog, nego ono što Ike Mandurić jest – slabašna projekcija bezdušnog kukavičluka, odnosno ljubitelj nasilja zaogrnut u ruho svetosti.
Nešto napisati, da bi, pod pritiskom javnosti, to besramno obrisao, može samo kukavica, koja u 37. godini započinje izgradnju privida vlastitog života kao nečeg velikog i vječnog, jer navodno služi svetosti. Nema tu ničeg svetog, božanskog ni ljudskog – riječ je o jadu čovjeka koji kaska za sobom samim. Vlastitim jadom je pokorio boga, i sada nam to prodaje kao nešto sveto.
Budući da sam zagovornik gole istine, reći ću to bez uvijanja: razvijam istinski mizantropski odnos prema slici čovjeka koju zastupa ovaj, za sobom samim zakašnjeli isusovac, i odbacujem, kao najljućeg neprijatelja, njegovog boga.
Ako ikada poželim nekoga opsovati, to će, izvan svake konkurencije, biti bog ovog arhitekta pomahnitale, nasilne ljudskosti. Njega ću, dakle, prvoga opsovati, a već sad mu oduzimam božanstvo i svetost. Bogove ovakvih svećenika se odbacuje i tjera, njih se progoni iz ljudskog svijeta.
Samo odbačeni, prijezira vrijedni bog može motivirati svećenika da iskoristi konkretno nasilje nad ženom kako bi progovorio o patnji muškarca koji trpi nasilje od žene. Ako netko želi prepoznati lažne kršćane, pronaći će ih u ontologiji ženske krivnje.
Lažnim kršćanima je žena instrument – ili njihove lažne muškosti (oni se žene kako bi dokazali vlastitu muškost koja se očituje u posjedovanju žene), takvima nije strano da javno, poput našeg najkršćanskijeg saborskog zastupnika, snimaju umiranje trenutne žene kao i navodno zaljubljivanje u drugu ženu jer, sjetite se, bez posjedovanja žene nema lažne katoličke muškosti, a muškost svijetu treba dokazati.
Lažni svećenici, lažni kršćani posjeduju i koriste žene kako bi drugima nešto dokazivali. Žena im je uvijek kriva za nešto ili sve, ona je Eva koja u plemenito i hrabro muško srce unosi sumnju, grijeh, kukavičluk i sramotu.
Ontologija ženske krivnje stalno prati ove uzaludne primate i njihovog beskorisnog boga. Uzaludni i zakašnjeli Ike Mandurić, uspješno je položio test pružanja zaštite šatoraškim nasilnicima, jer se, čim ih je vidio, odmah povezao s njima, što ne čudi, budući da su šatoraši i Ike Mandurić izgrađeni od istog vrijednosnog materijala – škarta koji poseže za nasiljem i brani nasilnike.
Šatoraši su posegnuli za nasiljem kako bi doveli pravovjerne političke nasilnike na vlast. Ike ih je u tome zaštitio, on im je otvorio crkvu kako bi im pružio utočište. Ovim činom je crkva desakralizirana. Ovaj čin se ni po čemu ne razlikuje od sotonizma.
Mandurić zbog toga ne žali, on žali što šatoraši na vlast nisu doveli još veće političke nasilnike od onih koje sada imamo. On žali što nije uspostavljena država koja će u potpunosti istisnuti istinu i na njeno mjesto inaugurirati nacionalističku laž, on žali zbog prerano prekinutog rata i nedovoljnog broja traktora, nedostajalo ih je još nekoliko stotina pa da nepovratno i sustavno odvezu sve one koji ne odgovaraju njegovoj slici nasilnog čovjeka i njegovog uzaludnog boga.
Trčao je za šatorašima, da ih ohrabri da ustraju na putu nasilja prema ideološkim neprijateljima koji su demokratskim putem došli u poziciju upravljanja ovom državom, a ono je, prema mjeri hrvatstva ovog prekograničnog Hrvata, izdajničko.
Njemu je demokracija izdajnička jer pruža nadu da će jednom od ove države nešto i biti, osim stratišta ljudskih prava, nesigurnosti, socijalne nepravde itd. Mandurić ne želi sućutnu crkvu, usmjerenu prema čovjeku.
Ne, činom desakraliziranja crkve sv. Marka, a to se, ponavljam, zbilo pružanjem utočišta šatorašima, koji su ustali protiv države i njezinih građana, ovaj isusovac je destruirao kršćansku antropologiju po kojoj je čovjek stvoren na sliku Božju, kako bi Bog stao pred čovjekom i njegovom slobodom. Šatoraši su gazili tu slobodu i ovu državu pretvorili u državu uniformiranog, nasilnog boga.
Bog, prema kršćanskom nauku, svijet stvara riječju, ne oružjem, nego riječju, kako bi mogao biti primljen ili zaustavljen tom istom, od čovjeka izgovorenom riječju. Naša egzistencija govori, svi mi, ako smo ljudi, prebivamo u našoj riječi.
Umjesto riječi, ovaj bivši arhitekt prekograničnog hrvatstva i uniformirane religije koja desakralizira svetišta pružanjem utočišta nasilnicima, odlučio se, mehaničkim, po mogućnosti vojnim putem i zakonima zabrana koji svim građanima u Hrvatskoj propisuju da moraju biti kršćani, konstruirati naš svijet po mjeri vlastite gluhoće prema ljudskoj patnji.
Baš kao što je onomad izabrao šatoraše s kojima će suosjećati, jer su nasilni, tako je i sada, kada se suočio s patnjom nasilju izložene žene, odlučio suosjećati s njegovom lošom imaginacijom stvorenog muškarca koji trpi žensko nasilje. On se tim muškarcima navodno divi kako krotko trpe sva ta pusta zvocanja i stalne prigovore, jer žene, sukladno postulatima ontologije ženske krivnje, čim progovore, muškarce navode na grijeh.
Žene su, ako slijedimo antropologiju ovog prekograničnog kreatora besmislene muškosti, stalno krive, one su lišene čednosti, njihova uloga je da nijemo služe muškarcu, da mu jačaju autoritet i rađaju potomstvo – po mogućnosti muško potomstvo, spremno odjenuti uniformu i izvršiti nasilni čin, a sve kako bi neki zakašnjeli isusovac mogao uspješno desakralizirati neku crkvu.
Kolumnu završavam u Nietzscheovom duhu: Ike, uzdigni se napokon, prestani brisati vlastite tragove, tako ćeš biti dostojan makar prijezira. Ovako, od sebe protjeran i skriven, ni moga prijezira nisi vrijedan.
