Nataša Božić Šarić odradila je briljantan intervju s Ladislavom Ilčićem na temu hormonalnih zadanosti koje nepovratno dijele muškarce i žene, čine nemogućim promjenu spola i još nemogućijom ratifikaciju Istanbulske konvencije
‘Peti dan’ je dobra emisija koju je šteta prikazivati na Trećem programu, u terminu koji joj ne može osigurati odgovarajuću gledanost. U poplavi pučkih demagogija koje su posve preplavile ovo društvo nije loše imati heterogen debatni klub u kojemu ljudi različitih svjetonazora – Boris Jokić, Nino Raspudić, Petar Tomev Mitrikeski, Marija Selak i Aleksandar Musić, uređuje i moderira Gabrijela Perišić – iznose stavove o temama tjedna na artikuliran i pristojan način. Ognjištarska desnica je bezuba, ali jako grize i snažno urla, dok petodanska desnica (‘desnica’?) nije petparačka: imaju sve zube u glavi, načitani su, govore jezike, znaju pozdraviti i ne pišaju po cesti, ukratko, nemaju snažnije veze s bazom, ali who cares? Iz zadnje emisije izdvajamo čudnu klasifikaciju Marije Selak koja je, uočivši da su Boris Dežulović, Jurica Pavičić i Ante Tomić istoga tjedna na istu temu pisali ‘isti’ tekst (s tezom zaustavite protivnike cijepljenja, to su opasni manijaci), zaključila kako su ta tri ‘antisistemska’ novinara stala na stranu sistema. U tome je gđa Selak vidjela urotu. Sve zgodno, sve pet, možda su se čuli telefonom, možda su se međusobno čitali, ali po čemu su to Dežulović, Pavičić i Tomić ‘antisistemski novinari’, što će reći neka novinarska podvarijanta Pernara, Bakunjina ili Nečajeva, frikovi i šašavci? To ne pije vodu!
Veliki Hrvoje Krešić iz snježnog Davosa javlja se live, s ceste, to jest nogostupa, izvještavajući o govoru indijskog premijera štovanom publikumu, no već nakon prve rečenice ispred Krešića, to jest između njega i kamere, prolazi kombi i zaustavlja se točno ispred reportera N1, koji nastavlja govoriti o tome kako indijski premijer govori o tri fundamentalne prijetnje civilizaciji, a onda se iz njegovih usta pomalja osmijeh. ‘Ispričavam se na ovom malom osmijehu’, kaže reporter, ‘ali ovdje je u svakom trenutku tolika gužva da vam kombiji koji prevoze važne goste mogu doći tamo gdje ih najmanje očekujete…’
Hrvoje Krešić bio je, prema običaju, iznad situacije, ali i iznad kombija, koji bi sitnijeg izvjestitelja nadrastao. To je još jedan doseg televizije N1. Još kad KKR kupi Novu TV, a sve su formalne prepreke otklonjene, sreći i veselju neće biti kraja i konca. Prisavska ‘kula stražara’ dobit će protivnika kakvog zaslužuje.
Užitak je gledati ‘Posebne dodatke’ (tu su gosti uvijek pametni ljudi, nema luftbremzera i krivinaša), a ako je tema emisije briljantni Istvan Szabo, pod egidom ‘istočnoeuropski klasici na slobodi’, utoliko prije. Szabou je sloboda pogodovala, odnosno barem mu nije štetila, kao mnogim drugim autorima kojima ‘nije pevala kao što su sužnji pevali o njoj’, a iz repriziranog razgovora koji je s njim prije dvije godine vodio Tomislav Kurelec vidi se da se Szabo ne žali na cenzuru ni pod starim režimom, izuzev nekoliko godina nakon pada pariškog proljeća. Korektan čovjek, veliki autor. I u lancima, i na slobodi, uvijek uz istinu. U filmu ‘Slatka Emma, draga Bobe’, snimanom paralelno s raspadom mađarskog socijalizma koji tematizira, Szabo prikazuje dvije učiteljice ruskog koje padom Berlinskog zida i povlačenjem Rusa postaju suvišne, pa jedna postane prostitutka, a druga kolporterka. U filmu vidimo scenu u kojoj niz jednako suvišnih žena (profesorice, krojačice itd.) pristaju, za male pare, statirati gole u sceni nekog filma koja se odvija u haremu. Kao i Žika Pavlović u ‘Državi mrtvih’, Szabo vidi dolazeću liberalnu demokraciju više kao bordel nego kao raj. U njemu je mnogo suvišnih ljudi, koje je tranzicija ispljunula onako kako su ovce pojele ljude u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala.
Izvanredni dr. Nikica Gilić nakon gledanja filma iznio je nekoliko važnih opservacija od tzv. šireg društvenog značaja. Prema njemu, hrvatska je tranzicijska kinematografija primjer ‘izdaje intelektualaca’: nakon osamostaljenja hrvatski filmadžije ne samo da nisu počeli slobodno propitivati traumatske društvene teme (‘O Todoriću sve do njegova pada i ‘Gazde’ nije snimljen niti jedan film, a to je vitalna tema’), već su pali ispod razine bivše republičke kinematografije, u kojoj se mogao pojaviti autor poput Krste Papića (‘Lisice’). ‘Mi već sad’, rekao je Gilić, ‘možemo znati koji će detalji iz života Ante Gotovine u filmu koji se o njemu snima biti zaobiđeni: svi oni koji su škakljivi, od francuskih epizoda preko bijega nakon haške optužnice do otkrivanja tko mu je pomogao u bijegu.’ Sloboda, prema Giliću, katkad i nije poticajna za sineaste, a u Hrvatskoj je, skoro perverzno, omogućila procvat svih mediokritetskih osobina oportunističke domobranštine, jedne od najvažnijih društvenih bolesti ovdašnjeg mentaliteta. Gilić je, zapravo, došao na rodno mjesto moderne hrvatske tragedije. U studijskoj raspravi sudjelovali su odlični Dean Šoša i Tomislav Kurelec, a za kraj dojmljiva rečenica iz filma ‘Slatka Emma, draga Bobe’: ‘Doživio sam puno izdaja’, kaže policijski inspektor jednoj od junakinja, ‘ali znate, život je grandiozna stvar…’
Nataša Božić Šarić odradila je briljantan intervju s Ladislavom Ilčićem na temu hormonalnih zadanosti koje nepovratno dijele muškarce i žene, čine nemogućim promjenu spola i još nemogućijom ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kako se oko ugošćivanja Ilčića pojavio niz dvojbi (treba li mu dati prostor ili ne), recimo odmah kako je naš stav da – treba. Ukoliko nije moguće kvalificirano razgovarati s njim, onda nije ni sa kim. Očito je da će se Kulturkampf i narednih godina voditi na ovom polju i da je uzmicanje pred ljudima koji zagovaraju takve stavove ravno kapitulaciji. Nataša Božić postavila je Ilčiću sva pitanja koja je trebala i dobila sve odgovore kojima smo se mogli nadati, počevši od kentaurske rascijepljenosti naših političara koji uvijek imaju dvije-tri rascijepljene ličnosti koje skladno primaju jedan povisoki honorar (Ilčić je trojedini savjetnik u Vladi, član Hrasta i roditeljske udruge), do pozivanja na znanost, u čemu je Ilčić bolji nego ostatak škvadre koja stoji na istoj strani ravne ploče zvane Zemlja. Izdvajamo najbolji dio iz ove endokriminološke studije: ‘Svatko tko živi sa ženom zna da postoji utjecaj hormona na žene, i jednako tako testosterona na muškarce, ali i drugih hormona koji utječu na naše raspoloženje i osjećaje. To je činjenica i ja s iznošenjem te činjenice nikako ne zaslužujem ovakve pogrešne interpretacije koje anuliraju činjenicu da na naše ponašanje djeluje naš razum i volja, da smo puno više iznad nekakvog životinjskog djela u kojem bi samo hormoni utjecali na nas.’
Čovjek, to su razum i osjećaji!
Peti dan, HRT, 26. siječnja, 21:00
‘Peti dan’ je dobra emisija koju je šteta prikazivati na Trećem programu, u terminu koji joj ne može osigurati odgovarajuću gledanost. U poplavi pučkih demagogija koje su posve preplavile ovo društvo nije loše imati heterogen debatni klub u kojemu ljudi različitih svjetonazora – Boris Jokić, Nino Raspudić, Petar Tomev Mitrikeski, Marija Selak i Aleksandar Musić, uređuje i moderira Gabrijela Perišić – iznose stavove o temama tjedna na artikuliran i pristojan način. Ognjištarska desnica je bezuba, ali jako grize i snažno urla, dok petodanska desnica (‘desnica’?) nije petparačka: imaju sve zube u glavi, načitani su, govore jezike, znaju pozdraviti i ne pišaju po cesti, ukratko, nemaju snažnije veze s bazom, ali who cares? Iz zadnje emisije izdvajamo čudnu klasifikaciju Marije Selak koja je, uočivši da su Boris Dežulović, Jurica Pavičić i Ante Tomić istoga tjedna na istu temu pisali ‘isti’ tekst (s tezom zaustavite protivnike cijepljenja, to su opasni manijaci), zaključila kako su ta tri ‘antisistemska’ novinara stala na stranu sistema. U tome je gđa Selak vidjela urotu. Sve zgodno, sve pet, možda su se čuli telefonom, možda su se međusobno čitali, ali po čemu su to Dežulović, Pavičić i Tomić ‘antisistemski novinari’, što će reći neka novinarska podvarijanta Pernara, Bakunjina ili Nečajeva, frikovi i šašavci? To ne pije vodu!
N1 Info, 25. siječnja, 14:10
Veliki Hrvoje Krešić iz snježnog Davosa javlja se live, s ceste, to jest nogostupa, izvještavajući o govoru indijskog premijera štovanom publikumu, no već nakon prve rečenice ispred Krešića, to jest između njega i kamere, prolazi kombi i zaustavlja se točno ispred reportera N1, koji nastavlja govoriti o tome kako indijski premijer govori o tri fundamentalne prijetnje civilizaciji, a onda se iz njegovih usta pomalja osmijeh. ‘Ispričavam se na ovom malom osmijehu’, kaže reporter, ‘ali ovdje je u svakom trenutku tolika gužva da vam kombiji koji prevoze važne goste mogu doći tamo gdje ih najmanje očekujete…’
Hrvoje Krešić bio je, prema običaju, iznad situacije, ali i iznad kombija, koji bi sitnijeg izvjestitelja nadrastao. To je još jedan doseg televizije N1. Još kad KKR kupi Novu TV, a sve su formalne prepreke otklonjene, sreći i veselju neće biti kraja i konca. Prisavska ‘kula stražara’ dobit će protivnika kakvog zaslužuje.
Posebni dodaci, HRT, 27. siječnja, 22:15
Užitak je gledati ‘Posebne dodatke’ (tu su gosti uvijek pametni ljudi, nema luftbremzera i krivinaša), a ako je tema emisije briljantni Istvan Szabo, pod egidom ‘istočnoeuropski klasici na slobodi’, utoliko prije. Szabou je sloboda pogodovala, odnosno barem mu nije štetila, kao mnogim drugim autorima kojima ‘nije pevala kao što su sužnji pevali o njoj’, a iz repriziranog razgovora koji je s njim prije dvije godine vodio Tomislav Kurelec vidi se da se Szabo ne žali na cenzuru ni pod starim režimom, izuzev nekoliko godina nakon pada pariškog proljeća. Korektan čovjek, veliki autor. I u lancima, i na slobodi, uvijek uz istinu. U filmu ‘Slatka Emma, draga Bobe’, snimanom paralelno s raspadom mađarskog socijalizma koji tematizira, Szabo prikazuje dvije učiteljice ruskog koje padom Berlinskog zida i povlačenjem Rusa postaju suvišne, pa jedna postane prostitutka, a druga kolporterka. U filmu vidimo scenu u kojoj niz jednako suvišnih žena (profesorice, krojačice itd.) pristaju, za male pare, statirati gole u sceni nekog filma koja se odvija u haremu. Kao i Žika Pavlović u ‘Državi mrtvih’, Szabo vidi dolazeću liberalnu demokraciju više kao bordel nego kao raj. U njemu je mnogo suvišnih ljudi, koje je tranzicija ispljunula onako kako su ovce pojele ljude u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala.
Izvanredni dr. Nikica Gilić nakon gledanja filma iznio je nekoliko važnih opservacija od tzv. šireg društvenog značaja. Prema njemu, hrvatska je tranzicijska kinematografija primjer ‘izdaje intelektualaca’: nakon osamostaljenja hrvatski filmadžije ne samo da nisu počeli slobodno propitivati traumatske društvene teme (‘O Todoriću sve do njegova pada i ‘Gazde’ nije snimljen niti jedan film, a to je vitalna tema’), već su pali ispod razine bivše republičke kinematografije, u kojoj se mogao pojaviti autor poput Krste Papića (‘Lisice’). ‘Mi već sad’, rekao je Gilić, ‘možemo znati koji će detalji iz života Ante Gotovine u filmu koji se o njemu snima biti zaobiđeni: svi oni koji su škakljivi, od francuskih epizoda preko bijega nakon haške optužnice do otkrivanja tko mu je pomogao u bijegu.’ Sloboda, prema Giliću, katkad i nije poticajna za sineaste, a u Hrvatskoj je, skoro perverzno, omogućila procvat svih mediokritetskih osobina oportunističke domobranštine, jedne od najvažnijih društvenih bolesti ovdašnjeg mentaliteta. Gilić je, zapravo, došao na rodno mjesto moderne hrvatske tragedije. U studijskoj raspravi sudjelovali su odlični Dean Šoša i Tomislav Kurelec, a za kraj dojmljiva rečenica iz filma ‘Slatka Emma, draga Bobe’: ‘Doživio sam puno izdaja’, kaže policijski inspektor jednoj od junakinja, ‘ali znate, život je grandiozna stvar…’
TNT, N1, 28. siječnja, 9:00
Nataša Božić Šarić odradila je briljantan intervju s Ladislavom Ilčićem na temu hormonalnih zadanosti koje nepovratno dijele muškarce i žene, čine nemogućim promjenu spola i još nemogućijom ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kako se oko ugošćivanja Ilčića pojavio niz dvojbi (treba li mu dati prostor ili ne), recimo odmah kako je naš stav da – treba. Ukoliko nije moguće kvalificirano razgovarati s njim, onda nije ni sa kim. Očito je da će se Kulturkampf i narednih godina voditi na ovom polju i da je uzmicanje pred ljudima koji zagovaraju takve stavove ravno kapitulaciji. Nataša Božić postavila je Ilčiću sva pitanja koja je trebala i dobila sve odgovore kojima smo se mogli nadati, počevši od kentaurske rascijepljenosti naših političara koji uvijek imaju dvije-tri rascijepljene ličnosti koje skladno primaju jedan povisoki honorar (Ilčić je trojedini savjetnik u Vladi, član Hrasta i roditeljske udruge), do pozivanja na znanost, u čemu je Ilčić bolji nego ostatak škvadre koja stoji na istoj strani ravne ploče zvane Zemlja. Izdvajamo najbolji dio iz ove endokriminološke studije: ‘Svatko tko živi sa ženom zna da postoji utjecaj hormona na žene, i jednako tako testosterona na muškarce, ali i drugih hormona koji utječu na naše raspoloženje i osjećaje. To je činjenica i ja s iznošenjem te činjenice nikako ne zaslužujem ovakve pogrešne interpretacije koje anuliraju činjenicu da na naše ponašanje djeluje naš razum i volja, da smo puno više iznad nekakvog životinjskog djela u kojem bi samo hormoni utjecali na nas.’
Čovjek, to su razum i osjećaji!
