“Naš takozvani program vanjske pomoći, koji zapravo nije inozemna pomoć jer nije pomoć strancima, već pomoć nama, neizostavan je čimbenik u provođenju naše vanjske politike.” (Državni tajnik SAD-a John Foster Dulles, 1956.)





U posljednjih pedeset godina bogate zemlje tvrde da su dale preko 2 bilijuna dolara pomoći siromašnim zemljama. Unatoč tome, mnogi ljudi u siromašnim zemljama još uvijek žive u siromaštvu. To je dovelo do toga da neki komentatori sugeriraju da je pomoć besmislena. Međutim, brojka od 2 bilijuna dolara je pogrešna. Pomniji pogled na državnu pomoć otkriva da ne samo da je ukupna potrošnja prilično mala, već se vrlo malo nje doista koristi za razvoj. Najsiromašniji narodi primaju vrlo malo. Vladina pomoć iz Britanije i SAD-a zapravo ima druge svrhe. To je prvenstveno alat za pomoć vladama u provođenju njihove vanjske politike. Koristi našim izvoznicima, učvršćuje odnose s liderima u drugim zemljama i može se koristiti za uvjeravanje drugih zemalja da promijene svoje gospodarske sustave.

Najbolji primjer propagande pomoći – Marshallov plan


Nakon Drugog svjetskog rata, SAD su smislile sustav pomoći nazvan Marshallov plan. To je pomoglo ponovnoj izgradnji Europe, a glavni mediji često ga koriste kao primjer američke velikodušnosti. Zapravo, primarni fokus Marshallovog plana bio je pomoći američkim tvrtkama u razvoju tržišta u inozemstvu kako bi mogle više izvoziti. U to su se vrijeme američki izvoznici suočili s mogućom krizom jer europske zemlje nisu imale novca. Američki državni tajnik za gospodarska pitanja opravdao je inozemnu pomoć kada je 1947. napisao:

“Odmah priznajmo, potrebna su nam tržišta, velika tržišta na kojima se može kupovati i prodavati.”

Razni dokumenti iz tog vremena pokazuju da je američka pomoć namijenjena za sigurnost SAD-a ili za ”geopolitičke interese”. Drugim riječima, kontrola resursa i trgovina. Rani zajmovi Europi namijenjeni su uvozu iz Amerike, osobito nafti i hrani.





Ti su aranžmani imali ozbiljne nedostatke za neke zemlje koje su proizvodile robu, koje su se natjecale s američkim izvozom. Amerika je dominirala svjetskom trgovinom žitom do 1950. godine, dok je argentinska trgovina žitom smanjena za dvije trećine. Cijeli je sustav imao namjeravani učinak pretvaranja drugih zemalja u kupce SAD-a.

Marshallov plan imao je i drugu svrhu. Dio sredstava iz Marshallovog plana tajno je poslan antikomunističkim skupinama, jer se američka vlada htjela pobrinuti da komunističke vlade ne dođu na vlast u Europi nakon rata.

Fantomska pomoć – uništiti i obnoviti


Većina građana SAD-a vjeruje da je njihova vlada jedna od najizdašnijih, dok je zapravo najmanje velikodušna od svih naprednih nacija. Britaniji je nešto bolje, ali zaostaje za vodećim europskim državama. Godine 1970. većina naprednih država složila se oko plaćanja određenog iznosa svoje godišnje proizvodnje (0,7 % svog BDP -a) kao pomoć. Trenutno to rade samo Norveška, Švedska, Danska i Luksemburg. Procjenjuje se da je do sada ukupni manjak veći od 3 bilijuna dolara. To bi bilo dovoljno za otplatu svih nepodmirenih dugova u zemljama u razvoju, a istodobno bi pružilo osnovnu zdravstvenu skrb i obrazovanje za sve.

Iznos pomoći koju svake godine daju sve bogate zemlje u 2019. je 150 milijardi dolara. Ovo zvuči puno, ali je puno manje od 1,8 bilijuna dolara potrošenih na oružje svake godine ili stotina milijardi dolara potrošenih na subvencioniranje velikih korporacija. SAD troši 25 puta više na svoju vojsku nego na pomoć zemljama u razvoju. Britanija također troši mnogo više na oružje nego na pomoć. Istodobno, bogate zemlje iz siromašnih zemalja izvlače ogromne količine bogatstva. Nedavni izračuni pokazuju da za svaki dolar koji siromašne zemlje primaju pomoć, 24 dolara teče iz siromašnih zemalja u bogate.

Tijekom godina bogate zemlje promijenile su ono što definiraju kao pomoć. Sada uključuju stvari koje se izvorno nisu brojile. Otpis duga sada se računa kao pomoć. Čak se obnova u Iraku i Afganistanu računa kao pomoć. SAD imaju strategiju pomoći ”uništi i obnovi”. Prvo bombardiraju škole, bolnice, ceste i drugu infrastrukturu u zemlji koju napadaju. Kad obnove dio toga, to nazivaju pomoć. Britanija sudjeluje u ovom sustavu.

Približno četvrtina pomoći odlazi na ”tehničku pomoć”. Ovdje savjetnici iz prebogatih zemalja iz bogatih zemalja savjetuju siromašne zemlje. U Kambodži je 50 milijuna dolara potrošeno na 700 međunarodnih konzultanata. Istim novcem mogli su se platiti tisuće radnih mjesta za Kambodžane. Političari sada uključuju i rasterećenje duga kao pomoć. Veći dio ove pomoći opisan je kao fantomska pomoć.

Vojna pomoć


Trećina američke pomoći namijenjena je „sigurnosti“, što znači da se troši na naoružanje i vojnu obuku, koju obično pružaju američke tvrtke. To je bio slučaj za Britaniju do 2014., ali je britanska vojna pomoć u posljednje vrijeme bila manja (iako će se to vjerojatno promijeniti).

U ranijim studijama istraživači su otkrili da je velika američka pomoć odlazila južnoameričkim vladama koje su mučile njihove građane, poput Kolumbije. To su bili isti vladari koje su SAD željele zadržati na vlasti jer su dopustile američkim korporacijama da pljačkaju resurse njihove zemlje.

Bogatije zemlje imaju daleko veće koristi od zemalja u razvoju


Inozemna pomoć jača komercijalne i političke veze između donositelja odluka u bogatim zemljama i donositelja odluka u zemljama u razvoju. To onda potiče zemlje u razvoju na trgovinu sa zemljama donatorima. Bio je to poznati primjer u Velikoj Britaniji poznat kao skandal s branom Pergau 1991. Britanska pomoć za izgradnju nepotrebne brane u Maleziji pokazala se kao mito za poticanje malezijske vlade kako bi ona kupovala britansko oružje i osiguravala posao za britanske građevinske tvrtke. Čak je i časopis za ekonomiste primijetio određene stvari:

“Vlada Margaret Thatcher koristila je pomoć za pomoć britanskim tvrtkama, a primatelji su bili potaknuti na kupovinu autobusa Leyland i helikoptere Westland.”

Ljudi koji imaju najviše koristi od sustava pomoći su konzultanti i korporacije iz bogatih zemalja, s donositeljima odluka u siromašnim zemljama.





Čak ni pomoć u hrani nije jednostavan slučaj pomoći onima kojima je ona potrebna. To može biti štetno za lokalna gospodarstva. Američke agencije za pomoć u Somaliji 1992. godine dale su određena sredstva od strane američke vlade. Agencijama je rečeno da moraju kupiti hranu iz SAD -a. Tu su hranu zatim distribuirale agencije u Somaliji. Agencije nisu smjele kupovati od lokalnih poljoprivrednika. U isto vrijeme lokalni poljoprivrednici nisu mogli ništa prodati, jer se nisu mogli natjecati s besplatnom hranom, koja je došla od agencija za pomoć. Zbog toga su mnogi od njih prestali poslovati. Lokalno stanovništvo tada je ovisilo o hrani iz SAD-a, jer nije bilo lokalnih proizvođača. Dugoročno su postali kupci američkih prehrambenih kompanija. 1997. američka vladina agencija zadužena za pomoć rekla je:

“Glavni korisnici američke inozemne pomoći uvijek su bile Sjedinjene Američke Države. Programi inozemne pomoći pomogli su Sjedinjenim Državama stvaranjem velikih tržišta za poljoprivrednu robu.“

Dobrotvorna organizacija CARE objavila je 2007. godine da više neće uzimati pomoć u hrani od vlade SAD-a, budući da je sustav motiviran profitom, a ne altruizmom, te na kraju izaziva glad, a ne smanjuje je.

Pomoć nikada ne dolazi bezuvjetno


Mnogo pomoći dolazi s priloženim uvjetima koji su namijenjeni donatorima, a ne primateljima. U mnogim slučajevima ekonomske promjene imaju ozbiljne posljedice za siromašne ljude. Na primjer, novac za pomoć namijenjen lijekovima mogao bi se koristiti za osiguravanje velikih količina jeftinih, ali učinkovitih lijekova. Umjesto toga, donatori inzistiraju na tome da se troši na skupe, patentirane lijekove koji nisu ništa učinkovitiji. U jednom od najgorih primjera, siromašne zemlje plaćale su 15.000 dolara za patentne lijekove za liječenje AIDS -a umjesto 350 dolara za generičke kopije. To stvara veliki profit zapadnim farmaceutskim tvrtkama. U jednom trenutku više od polovice britanskih programa pomoći bilo je vezano za kupnju britanske robe, a više od 70 % američke pomoći vraća se u SAD. Isto vrijedi i za mnoge druge bogate zemlje. Mnogo pomoći iz Japana i Francuske dolazi pod uvjetom da se potroši na japanske ili francuske proizvode.

Prijetnja zadržavanjem pomoći također se koristi za prisilu. Na primjer, američka pomoć Brazilu bila je uvjetovana time da Brazil ojača svoje zakone o patentima. Neka pomoć dolazi s mnogo širim nizovima. Cjelokupni učinak ima za cilj promijeniti gospodarski sustav u siromašnim zemljama u korist zapadnih tvrtki. Godine 1993. britanski ministar za prekomorski razvoj izjavio je:

“Program pomoći koristimo za podršku vrste međunarodnog gospodarskog sustava koji služi našim interesima.”

Što je preostalo?


Ako izuzmemo vojnu pomoć, pomoć za obnovu zemljama koje smo uništili i drugu fantomsku pomoć, ne ostaje mnogo. Jedna studija UN-ove britanske pomoći zaključila je da je samo 6 % potrošeno na pomoć siromašnima. Ekonomist Jeffrey Sachs izračunao je:

“Godine 2002. SAD su dale 3 dolara po osobi u podsaharskoj Africi. Ako oduzmemo dio od tog novca kako bi se podmirili troškovi američkih konzultanata, pomoć u hrani i drugu hitnu pomoć, administrativnih troškova i rasterećenja duga, pomoć po osobi iznosila je ukupno 6 centi.“

Ovaj mali dio pomoći doista je koristan, a uspjesi lijekova protiv glista, oralne rehidracije i za prskanje zatvorenih prostora za kontrolu malarije pokazuju da se mnogo može postići s vrlo malo novca, kada bogate zemlje zaista pokušavaju pomoći zemljama u razvoju. Nažalost, političari iz zemalja donatora koriste ove primjere kao propagandu kako bi ostavili pogrešan dojam o pravoj prirodi pomoći. Najsiromašnije zemlje trebale bi primati najviše, ali primaju samo približno četvrtinu cjelokupne državne pomoći.

Pokrivenost od strane glavnih medija također je dobar primjer uspješne propagande. Bez sumnje se pretpostavlja da je pomoć namijenjena siromašnima. Prave svrhe pomoći rijetko se spominju. Ova propaganda igra dublju ulogu. Bogate zemlje koje izdvajaju ogromne resurse za krađu iz siromašnih zemalja sposobne su zamutiti stvarnost, pri čemu ostavljaju dojam kako pokušavaju spasiti svijet.





Imućne zemlje uzimaju bogatstvo iz zemalja u razvoju


Potpora bi mogla značajno doprinijeti smanjenju siromaštva, ako se sva ona dobro iskoristi. Koordinirani napori u rješavanju bolesti u siromašnim zemljama, poput malarije, mogli bi napraviti veliku razliku u životima stotina milijuna ljudi. Nažalost, kao što smo vidjeli u primjerima iznad, siromašne zemlje šalju 2 bilijuna dolara godišnje bogatijim zemljama više nego što primaju. Veći dio politike SAD-a i Velike Britanije namijenjena je izvlačenju bogatstva iz siromašnih zemalja, kroz porezne oaze, dug, iskorištavanje, rat  i različite oblike eksploatacije. Vodeći analitičari nedavno su rekli:

„Izvori pomoći često su pogrešno usmjereni. Sve se više raspoređuju na načine koji pogoršavaju, umjesto da iskorjenjuju siromaštvo.“

Autor: Rod Driver

logično