Možda će Andreju Plenkoviću uspjeti da pospremi pod tepih borgovske marifetluke. No taj eventualni uspjeh neće biti dokaz ispravnosti premijerove politike i potvrda njegove političke snage i nadarenosti: to će biti tužno svjedočanstvo o atrofiji demokratskih mehanizama u Hrvatskoj te o aktualnom stupnju zapuštenosti i iracionalnosti jednog društva
Iskazi koje su Martina Dalić, bivša potpredsjednica Vlade, i Ante Ramljak, bivši izvanredni povjerenik u Agrokoru, dali Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, a čije je ključne dijelove objavila N1 televizija, samo su potvrda onoga što je i na ovim stranicama više puta napisano u proteklih godinu dana: premijer Andrej Plenković bio je politički gazda i pokrovitelj netransparentne i pogodovanjem prožete državne operacije spašavanja Agrokora, dok je Martina Dalić bila operativna šefica neformalne i tajne skupine pravnika i financijskih stručnjaka – grupe Borg – koji su osmislili i proveli mutni koncept vlasničkog i poslovnog restrukturiranja Agrokora, koncept lišen ikakvog sudjelovanja osnivača i tadašnjeg gazde Ivice Todorića, pazeći da i sebe financijski ugrade u taj projekt pokriven specijalnim zakonom i voljom vladajuće političke garniture te vremenski limitiran na petnaest mjeseci. Osim toga, ti iskazi raskrinkali su pokušaje Andreja Plenkovića i ministra financija Zdravka Marića da pred javnošću – sad je sasvim jasno i zašto – lažno umanje svoje uloge i svoju upućenost u događaje oko onemoćalog koncerna tokom mjeseci u kojima se presudno krojila njegova budućnost, odnosno tokom veljače, ožujka i travnja 2017. godine.
‘Što se tiče Agrokora, mislim da bi cijela javnost, pogotovo ona ekonomska i politička, trebala biti zahvalna Vladi, pa i bivšoj potpredsjednici Vlade Dalić, jer smo izbjegli najveću ekonomsku krizu i financijski slom hrvatskog gospodarstva. Sve što smo radili, radili smo u interesu radnih mjesta, stabilnosti kompanije, spašavanje OPG-ova, malih i srednjih poduzetnika’, izjavio je Plenković nakon objave iskaza USKOK-u i podučio novinare: ‘Sve je ovo orkestrirano na prvi dan Vlade, o krizi Uljanika, nastavno na ministra Kujundžića, recikliranje tema koje su passe.’
Premijer je nervozan zato što nema drugog izlaza nego posezati za nesuvislostima i uporno proglašavati završetak priče o događajima u Agrokoru unatrag godinu i šest mjeseci, kao da je na njemu da određuje što je medijski i društveno relevantna tema, a što nije: svako daljnje medijsko-političko-pravosudno čačkanje po toj temi za ovu je Vladu čačkanje po živoj rani, koja je nastala zahvaljujući, ponajprije, prvom čovjeku te Vlade. Andrej Plenković dobro zna da je, zajedno sa svojim najbližim suradnikom Davorom Božinovićem, napravio neobranjivu pogrešku ili neshvatljiv previd ili nevjerojatni ispad nedoraslosti kad je dopustio da Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemske važnosti (Lex Agrokor) te model ozdravljenja Todorićevog klonulog imperija pišu i osmišljavaju ljudi koji su tajno i podzemno angažirani na tom zadatku, naime isti oni pravni i financijski eksperti koji će se krajem travnja 2017. pojaviti kao masno plaćeni podizvođači AlixPartnersa, glavnog savjetnika u procesu, s tim da su isti ljudi prethodno izabrali AlixPartners za glavnog savjetnika. Plenkoviću je jasno da je najkasnije u ožujku 2017. morao biti sastavljen službeni dokument o formiranju radne grupe za pisanje Lex Agrokora s imenima i prezimenima onih kojima je povjeren taj posao, što se nije dogodilo. Kasnije će se ispostaviti da se to nije dogodilo upravo zato da bi isti ti ljudi mogli zarađivati milijune eura po zakonu i modelu koji su sami kreirali, uz blagoslov Vlade, pri čemu su u zakonu svjesno izbjegnute odredbe koje bi regulirale sukob interesa. Kasnije će se ispostaviti i to da je HDZ ubio parlamentarno istražno povjerenstvo o Agrokoru zbog toga da se ne bi doznalo ono što se ipak doznalo tokom posljednjih dana, tjedana i mjeseci.
Premijeru je, naravno, jasno što se zbilo i kako je pošlo po zlu: mimo znanja javnosti, politički ili prijateljski odabranoj grupi ljudi – a on, premijer, izravno je sudjelovao u tom odabiru, kao i lider Mosta Božo Petrov, sadašnji ljuti opozicionar – omogućeno je korištenje informacija koje su trebale biti zaštićene, omogućeno im je trgovanje utjecajem na buduće događaje, omogućen im je široki manevarski prostor za osobno vrtoglavo profitiranje na situaciji koju su sami proizveli, nakon što su – zahvaljujući naklonosti političkog vrha i državnog aparata – došli do povlaštenih podataka o Todorićevim poslovnim nevoljama. To se ne može obraniti ili prekriti brigom za nacionalne interese te spašavanjem gospodarstva i radnih mjesta. To se ne može opravdati činjenicom da je vjerovnička nagodba izglasana velikom većinom glasova, premda još nije pravomoćna, i time da je velika većina Agrokorovih domaćih vjerovnika zadovoljna ishodom postupka izvanredne uprave, bez obzira na to što će se pravosudni repovi te priče najvjerojatnije vući još godinama i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Cilj ne opravdava sredstva, čak kad bi taj cilj bio neusporedivo viši i čišći nego što je očuvanje jedne privatne kompanije, a težnja pozitivnom rezultatu nije licenca za klijentelizam, tajne akcije, korupciju, nepoštenje, protekciju i što god se nekome učini zgodnim za realizaciju privatnih interesa u sklopu služenja općem dobru ili navodnom općem dobru. Nešto nije u redu sa zemljom u kojoj je 2018. godine potrebno napisati prethodnu rečenicu.
Plenkoviću pred evidentnim interesnim konfliktima, koje je omogućio svojim autoritetom, nema spasa ni u činjenici da je USKOK, to jest Državno odvjetništvo predvođeno novim glavnim tužiteljem Draženom Jelenićem došlo do zaključka da postojanjem i djelovanjem skupine Borg nije počinjeno ni jedno kazneno djelo, na što se primjerice voli pozivati Zdravko Marić: takav zaključak više govori o DORH-u i Jeleniću nego o naravi državnih i paradržavnih operacija u Agrokoru. Plenković se ne može efikasno skloniti ni pod skute iznuđenih ostavki povjerenika Ante Ramljaka i potpredsjednice Martine Dalić. Smisao tih kadrovskih uzmaka bio je samo u tome da se javnost nahrani nešto kvalitetnijim topovskim mesom i da se slučaj privede kraju bez uvlačenja samog premijera u glib borgovskog poimanja javnih poslova, što nije nimalo pametno ako niste stopostotno uvjereni u trajnu lojalnost ritualno prinesenih. Kad se tome pridoda da je iskaz potpredsjednice Dalić razotkrio obmane državnog vrha u pogledu broja različitih sastanaka u vezi s Agrokorom, lako je razumjeti zašto premijer poseže za ovakvom obranom: ‘Cijela ta tema u trenutku kad kreće kriza zahtijevala je jako puno sastanaka i konzultacija, a što se mene tiče, nebitno je piše li u nekom dokumentu da su održana dva ili tri sastanka. Bitno je temeljito stjecanje uvida u problem i savjetovanje stručnjaka kako to riješiti. Kad je riječ o ministru Mariću, teorije o nekakvom sukobu interesa nema, ne vidim što bi to bilo sporno. Povjerenstvo će to razmatrati, ali ne vidim iz svega ovoga da ima bilo čega novoga i spornoga.’ Ali zašto je u ‘nekom dokumentu’ napisano da su bila dva a ne tri ili sedam sastanaka? Zato što u Vladi ne znaju brojati ili zato što su namjeravali nešto zataškati, pa su uhvaćeni u laganju? Zašto premijer misli da su njegova samoproglašena povijesna misija i zagledanost u svete ciljeve visoko iznad dosadnih i zastarjelih demokratskih standarda te običnog zdravog razuma?
Poruka koju premijer Plenković odašilje svojim gardom prema javnosti jest ova: ja žrtvujem briselsku karijeru i enormna primanja da bih vam bio živa brana od povratka karamarkovskog HDZ-a i ultrakonzervativnog suverenizma, a vi me mučite s brojem sastanaka i zaradom savjetnika; ja sam spriječio ekonomsku kataklizmu i socijalnu katastrofu, a vi cjepidlačite oko toga tko je koga i zašto doveo u specijalni tim za gašenje užarene nuklearne jezgre; ja očajnički spašavam europsku Hrvatsku, štitim vas od potonuća u mrak i teror, a vi se uhvatili trica i kučina, Šavorića i Korunića, Knightheada i Texo Managementa. To je gard čovjeka koji nemoćno koprcanje u mreži koju je sam ispleo nastoji prekinuti negiranjem realnosti te poricanjem ili relativiziranjem očiglednog. Pritom nudi tezu u koju ni sam ne može vjerovati, a to je teza da medijskim i oporbenim kritikama te političkoj borbi uobičajenoj u demokraciji nije mjesto u današnjoj Hrvatskoj, jer te pojave ugrožavaju stabilnost zemlje i ometaju Vladu i vladajuću koaliciju u pravljenju blagostanja i zaustavljanju ekstremizma: koliko god se takva politika trenutačno ili kratkoročno nekome mogla učiniti opravdanom i potrebnom s obzirom na Plenkovićevu sadašnju unutarstranačku i izvanstranačku konkurenciju, nema sumnje da je riječ o putu koji Hrvatsku dugoročno vodi unatrag i u novo brisanje granica između dobra i zla, između dopuštenog i nedopuštenog u javnim poslovima.
Možda će dakle Andreju Plenkoviću uspjeti da bude glavni urednik Republike Hrvatske i da definitivno pospremi pod tepih borgovske marifetluke, koji mu se nisu smjeli dogoditi, a kad su se već dogodili, na njih se moralo reagirati sveobuhvatnije, odlučnije i samokritičnije od PR-ovskog micanja dvoje ljudi koji su bili prvi pri ruci. No taj eventualni uspjeh neće biti dokaz ispravnosti premijerove politike i potvrda njegove političke snage i nadarenosti: to će biti tužno svjedočanstvo o atrofiji demokratskih mehanizama u Hrvatskoj te o aktualnom stupnju zapuštenosti i iracionalnosti jednog društva.
Iskazi koje su Martina Dalić, bivša potpredsjednica Vlade, i Ante Ramljak, bivši izvanredni povjerenik u Agrokoru, dali Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, a čije je ključne dijelove objavila N1 televizija, samo su potvrda onoga što je i na ovim stranicama više puta napisano u proteklih godinu dana: premijer Andrej Plenković bio je politički gazda i pokrovitelj netransparentne i pogodovanjem prožete državne operacije spašavanja Agrokora, dok je Martina Dalić bila operativna šefica neformalne i tajne skupine pravnika i financijskih stručnjaka – grupe Borg – koji su osmislili i proveli mutni koncept vlasničkog i poslovnog restrukturiranja Agrokora, koncept lišen ikakvog sudjelovanja osnivača i tadašnjeg gazde Ivice Todorića, pazeći da i sebe financijski ugrade u taj projekt pokriven specijalnim zakonom i voljom vladajuće političke garniture te vremenski limitiran na petnaest mjeseci. Osim toga, ti iskazi raskrinkali su pokušaje Andreja Plenkovića i ministra financija Zdravka Marića da pred javnošću – sad je sasvim jasno i zašto – lažno umanje svoje uloge i svoju upućenost u događaje oko onemoćalog koncerna tokom mjeseci u kojima se presudno krojila njegova budućnost, odnosno tokom veljače, ožujka i travnja 2017. godine.
Premijer je nervozan zato što nema drugog izlaza nego posezati za nesuvislostima i uporno proglašavati završetak priče o događajima u Agrokoru unatrag godinu i šest mjeseci, kao da je na njemu da određuje što je medijski i društveno relevantna tema
‘Što se tiče Agrokora, mislim da bi cijela javnost, pogotovo ona ekonomska i politička, trebala biti zahvalna Vladi, pa i bivšoj potpredsjednici Vlade Dalić, jer smo izbjegli najveću ekonomsku krizu i financijski slom hrvatskog gospodarstva. Sve što smo radili, radili smo u interesu radnih mjesta, stabilnosti kompanije, spašavanje OPG-ova, malih i srednjih poduzetnika’, izjavio je Plenković nakon objave iskaza USKOK-u i podučio novinare: ‘Sve je ovo orkestrirano na prvi dan Vlade, o krizi Uljanika, nastavno na ministra Kujundžića, recikliranje tema koje su passe.’
Premijer je nervozan zato što nema drugog izlaza nego posezati za nesuvislostima i uporno proglašavati završetak priče o događajima u Agrokoru unatrag godinu i šest mjeseci, kao da je na njemu da određuje što je medijski i društveno relevantna tema, a što nije: svako daljnje medijsko-političko-pravosudno čačkanje po toj temi za ovu je Vladu čačkanje po živoj rani, koja je nastala zahvaljujući, ponajprije, prvom čovjeku te Vlade. Andrej Plenković dobro zna da je, zajedno sa svojim najbližim suradnikom Davorom Božinovićem, napravio neobranjivu pogrešku ili neshvatljiv previd ili nevjerojatni ispad nedoraslosti kad je dopustio da Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemske važnosti (Lex Agrokor) te model ozdravljenja Todorićevog klonulog imperija pišu i osmišljavaju ljudi koji su tajno i podzemno angažirani na tom zadatku, naime isti oni pravni i financijski eksperti koji će se krajem travnja 2017. pojaviti kao masno plaćeni podizvođači AlixPartnersa, glavnog savjetnika u procesu, s tim da su isti ljudi prethodno izabrali AlixPartners za glavnog savjetnika. Plenkoviću je jasno da je najkasnije u ožujku 2017. morao biti sastavljen službeni dokument o formiranju radne grupe za pisanje Lex Agrokora s imenima i prezimenima onih kojima je povjeren taj posao, što se nije dogodilo. Kasnije će se ispostaviti da se to nije dogodilo upravo zato da bi isti ti ljudi mogli zarađivati milijune eura po zakonu i modelu koji su sami kreirali, uz blagoslov Vlade, pri čemu su u zakonu svjesno izbjegnute odredbe koje bi regulirale sukob interesa. Kasnije će se ispostaviti i to da je HDZ ubio parlamentarno istražno povjerenstvo o Agrokoru zbog toga da se ne bi doznalo ono što se ipak doznalo tokom posljednjih dana, tjedana i mjeseci.
Premijeru je, naravno, jasno što se zbilo i kako je pošlo po zlu: mimo znanja javnosti, politički ili prijateljski odabranoj grupi ljudi – a on, premijer, izravno je sudjelovao u tom odabiru, kao i lider Mosta Božo Petrov, sadašnji ljuti opozicionar – omogućeno je korištenje informacija koje su trebale biti zaštićene, omogućeno im je trgovanje utjecajem na buduće događaje, omogućen im je široki manevarski prostor za osobno vrtoglavo profitiranje na situaciji koju su sami proizveli, nakon što su – zahvaljujući naklonosti političkog vrha i državnog aparata – došli do povlaštenih podataka o Todorićevim poslovnim nevoljama. To se ne može obraniti ili prekriti brigom za nacionalne interese te spašavanjem gospodarstva i radnih mjesta. To se ne može opravdati činjenicom da je vjerovnička nagodba izglasana velikom većinom glasova, premda još nije pravomoćna, i time da je velika većina Agrokorovih domaćih vjerovnika zadovoljna ishodom postupka izvanredne uprave, bez obzira na to što će se pravosudni repovi te priče najvjerojatnije vući još godinama i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Cilj ne opravdava sredstva, čak kad bi taj cilj bio neusporedivo viši i čišći nego što je očuvanje jedne privatne kompanije, a težnja pozitivnom rezultatu nije licenca za klijentelizam, tajne akcije, korupciju, nepoštenje, protekciju i što god se nekome učini zgodnim za realizaciju privatnih interesa u sklopu služenja općem dobru ili navodnom općem dobru. Nešto nije u redu sa zemljom u kojoj je 2018. godine potrebno napisati prethodnu rečenicu.
Plenković dobro zna da je napravio neobranjivu pogrešku ili neshvatljiv previd kad je dopustio da Lex Agrokor te model ozdravljenja Todorićevog klonulog imperija pišu i osmišljavaju ljudi koji su tajno i podzemno angažirani na tom zadatku
Plenkoviću pred evidentnim interesnim konfliktima, koje je omogućio svojim autoritetom, nema spasa ni u činjenici da je USKOK, to jest Državno odvjetništvo predvođeno novim glavnim tužiteljem Draženom Jelenićem došlo do zaključka da postojanjem i djelovanjem skupine Borg nije počinjeno ni jedno kazneno djelo, na što se primjerice voli pozivati Zdravko Marić: takav zaključak više govori o DORH-u i Jeleniću nego o naravi državnih i paradržavnih operacija u Agrokoru. Plenković se ne može efikasno skloniti ni pod skute iznuđenih ostavki povjerenika Ante Ramljaka i potpredsjednice Martine Dalić. Smisao tih kadrovskih uzmaka bio je samo u tome da se javnost nahrani nešto kvalitetnijim topovskim mesom i da se slučaj privede kraju bez uvlačenja samog premijera u glib borgovskog poimanja javnih poslova, što nije nimalo pametno ako niste stopostotno uvjereni u trajnu lojalnost ritualno prinesenih. Kad se tome pridoda da je iskaz potpredsjednice Dalić razotkrio obmane državnog vrha u pogledu broja različitih sastanaka u vezi s Agrokorom, lako je razumjeti zašto premijer poseže za ovakvom obranom: ‘Cijela ta tema u trenutku kad kreće kriza zahtijevala je jako puno sastanaka i konzultacija, a što se mene tiče, nebitno je piše li u nekom dokumentu da su održana dva ili tri sastanka. Bitno je temeljito stjecanje uvida u problem i savjetovanje stručnjaka kako to riješiti. Kad je riječ o ministru Mariću, teorije o nekakvom sukobu interesa nema, ne vidim što bi to bilo sporno. Povjerenstvo će to razmatrati, ali ne vidim iz svega ovoga da ima bilo čega novoga i spornoga.’ Ali zašto je u ‘nekom dokumentu’ napisano da su bila dva a ne tri ili sedam sastanaka? Zato što u Vladi ne znaju brojati ili zato što su namjeravali nešto zataškati, pa su uhvaćeni u laganju? Zašto premijer misli da su njegova samoproglašena povijesna misija i zagledanost u svete ciljeve visoko iznad dosadnih i zastarjelih demokratskih standarda te običnog zdravog razuma?
Poruka koju premijer Plenković odašilje svojim gardom prema javnosti jest ova: ja žrtvujem briselsku karijeru i enormna primanja da bih vam bio živa brana od povratka karamarkovskog HDZ-a i ultrakonzervativnog suverenizma, a vi me mučite s brojem sastanaka i zaradom savjetnika; ja sam spriječio ekonomsku kataklizmu i socijalnu katastrofu, a vi cjepidlačite oko toga tko je koga i zašto doveo u specijalni tim za gašenje užarene nuklearne jezgre; ja očajnički spašavam europsku Hrvatsku, štitim vas od potonuća u mrak i teror, a vi se uhvatili trica i kučina, Šavorića i Korunića, Knightheada i Texo Managementa. To je gard čovjeka koji nemoćno koprcanje u mreži koju je sam ispleo nastoji prekinuti negiranjem realnosti te poricanjem ili relativiziranjem očiglednog. Pritom nudi tezu u koju ni sam ne može vjerovati, a to je teza da medijskim i oporbenim kritikama te političkoj borbi uobičajenoj u demokraciji nije mjesto u današnjoj Hrvatskoj, jer te pojave ugrožavaju stabilnost zemlje i ometaju Vladu i vladajuću koaliciju u pravljenju blagostanja i zaustavljanju ekstremizma: koliko god se takva politika trenutačno ili kratkoročno nekome mogla učiniti opravdanom i potrebnom s obzirom na Plenkovićevu sadašnju unutarstranačku i izvanstranačku konkurenciju, nema sumnje da je riječ o putu koji Hrvatsku dugoročno vodi unatrag i u novo brisanje granica između dobra i zla, između dopuštenog i nedopuštenog u javnim poslovima.
Možda će dakle Andreju Plenkoviću uspjeti da bude glavni urednik Republike Hrvatske i da definitivno pospremi pod tepih borgovske marifetluke, koji mu se nisu smjeli dogoditi, a kad su se već dogodili, na njih se moralo reagirati sveobuhvatnije, odlučnije i samokritičnije od PR-ovskog micanja dvoje ljudi koji su bili prvi pri ruci. No taj eventualni uspjeh neće biti dokaz ispravnosti premijerove politike i potvrda njegove političke snage i nadarenosti: to će biti tužno svjedočanstvo o atrofiji demokratskih mehanizama u Hrvatskoj te o aktualnom stupnju zapuštenosti i iracionalnosti jednog društva.
