Prema iskustvu hrvatskih sudova odgovor na pitanje iz naslova negativan je. Lani je vođeno svega pet postupaka prema optužnici za kazneno djelo povezano s mržnjom na nacionalnoj osnovi. Osuđeno je šest osoba i nitko nije zaglavio u zatvoru. Ispada da su nacionalnom mržnjom motivirani verbalni i tjelesni „incidenti“ u ovoj zemlji prava rijetkost. Međutim, potrebno je samo otići na iole važniju utakmicu gdje se skandira „Ubi, ubi Srbina“ i „…Turčine, napuši se …“. Ili posjetiti neki od domaćih čitanijih web foruma da bi se stekla realna slika. Dok naši sudovi tragaju za djelima koja slijede riječi mržnje, kontaminacija hrvatske javnosti bi mogla poprimiti čudovišne razmjere.
Ima li mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi u Republici Hrvatskoj? Sudeći prema dostupnim podacima o hrvatskoj sudskoj praksi ima je malo ili nimalo. Prošle godine, prema podacima koje je Ministarstvo pravosuđa dostavilo Centru za mirovne studije, na hrvatskim sudovima vođeno je svega pet postupaka prema optužnici za kazneno djelo povezano sa mržnjom na nacionalnoj osnovi. U tim postupcima osuđeno je šest osoba, od čega tri kaznom zatvora manjom od 12 mjeseci, a tri većom od 12 mjeseci. Svi su osuđeni na uvjetne kazne, nitko nije zaglavio u zatvoru.
Nadležne državne institucije nisu sačinile izvješće o kakvim je točno kaznenim djelima tu bilo riječi, koliko su trajali postupci, čime su ti zločini bili motivirani. Tih pet postupaka i šest osuđenih tek su statistički iskaz sakupljen iz hrvatskih sudnica. U svakom slučaju, iz tako posložene perspektive čini se da su međunacionalnom mržnjom motivirani verbalni i tjelesni ispadi te napadi prava rijetkost u našoj zemlji. A potrebno je samo otići na iole važniju nogometnu utakmicu gdje se skandira „Ubi, ubi Srbina“ ili, odaberi ime po izboru, „…Turčine, napuši se …“. Dovoljno je i samo posjetiti neki od domaćih čitanijih internetskih medija i pogledati komentare prebukiranih šovinizmom, da bi se stekla realna slika. Jedina je dilema je li se Hrvatska u pogledu međunacionalne mržnje, točnije raširene omraze prema Srbima i raznim drugima, vratila u devedesete, ili nikada nije iz devedesetih ni izašla.
BITNA JE SAMO „KLIKANOST“: Neobuzdano sipanje mržnje u komentarima nije nebitan problem
Kako te stvari u sudskom smislu stoje najbolje je ilustrirala 'friško' donesena oslobađajuća presuda Zdravku Mamiću po optužnici za poticanje na nasilje i mržnju koja je uslijedila nakon Mamićeva brutalnog vrijeđanja ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića. Autor presude, sudac zagrebačkog Općinskog kaznenog suda, Rafael Krešić, naveo je kako se iz Mamićeva istupa ne može iščitati poziv na nasilje i mržnju prema Jovanoviću kao Srbinu.
Dovoljno je samo letiimično pogledati komentare na bilo kojem od domaćih čitanijih internetskih medija (ILUSTRACIJA: Net.hr)
Iščitavajući suca Krešića dolazimo do toga da Jovanovića, nakon Mamićeva istupa, nitko nije napao, nije smijenjen ili bačen u zatvor zato što je Srbin „hrvatomrzac“ kojem se „cijedi krv s očnjaka“, kako ga je Mamić opisao. I dalje, čak i da se Jovanoviću nešto od nabrojenoga dogodilo, kako se može ustanoviti uzročno-posljedična veza između Mamićevih riječi i ministrove sudbine?
Drugim riječima, „biće kaznenog djela“, kako bi to pravnici rekli, koje se Mamiću stavljalo na teret, ostvarilo bi se jedino u slučaju da se Mamiću nakon intervjua u kojem je Jovanoviću pobrojao krvna zrnca, pridružilo nešto ljudstva u crnoj odjeći i da su se tako ugođeni krenuli obračunati sa ministrom.
Ispada da sva ona stadionska skandiranja od kojih se ledi krv u žilama, sva ona količina najcrnje šovinističke propagande kojekuda, svi oni otpjevani „Jasenovci“ i „Gradiške stare“ nemaju nikakav odraz u stvarnosti. Sve je to ispušteno u areal poput raznobojnih balona kako bi se rasplinulo u sretnim kemijskim spojevima. A neće biti baš tako. Svi oni koji jurišaju na pripadnike „pogrešne“ nacije i vjere ohrabreni su ovakvom sudskom i običajnom praksom u našem društvu.
Intervencija na govor mržnje, koji, ispada, nema nikakav odraz u stvarnosti (FOTO: behance.net)
U postupcima koji su vođeni pred Haaškim tribunalom neki od osumnjičenika objašnjavali su svoja zlodjela „atmosferom koja je stvorena u društvu“, spominjali kako su ih glasine i mediji o neprijatelju koji samo što nije banuo pred njih izludili do te mjere da više nisu znali što rade.
Javni govor u kojem se živim i opipljivim održava postojanje ustaša, četnika, hrvatomrzaca, srbofoba, komunističkih hrvatoždera i drugih aveti, javnom govoru u kojem ćirilica postaje psovka i lozinka za nasilje, takvom javnom govoru mržnja gotovo da nije ni potrebna. Dok naši sudovi tragaju za djelima koja slijede riječi mržnje, kontaminacija hrvatske javnosti mogla bi poprimiti čudovišne razmjere.
Izvor: Lupiga
