Načitan i obrazovan čovjek, ali samo soboslikar. Živi u jednom od onih američkih gradića koji se, zapravo, i ne razlikuju od svih ovih naših gospića, maglaja i ostalih kragujevaca. Bio je oženjen, ali se sa ženom razišao, nakon što im je umrlo dijete u bešici: sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS), pošast koje smo postali svjesni u moderna doba… Živi za brata blizanca, koji boluje od paranoidne shizofrenije, i ide od sanatorija do sanatorija. Luđaci, tojest psihički bolesnici, u svim su tim amerikama, kao i kod nas, kao i kriminalci, ciljna skupina državne represije. Na njima se vježba normalnost. Ali ni to nije sve: osim brata u ludnici, djeteta u grobu i žene s kojom se razišao, da jedno drugom u očima ne gledaju zajedničko mrtvo dijete, postoji još nešto, što mu je gore od svega prethodnog – mati je od njega i njegova brata kao najveću tajnu skrila tko im je otac.
Gledatelj se potpuno identificira s Dominickom, premda nema brata u ludnici ni dijete u grobu, i premda ima prilično čvrste pretpostavke o identitetu vlastitog oca. Međutim, njegove, gledateljeve, tajne, tuge i traume takve su da lako korespondiraju s nevoljama glavnog lika u seriji. Svi ljudi, naime, izuzev onih koji su blagoslovljeni blaženom tupošću i neuživljenošću u vlastiti život, sačinjeni su od nekolicine ubilačkih, samouništavajućih pretpostavki, koje od njih čine idealne gledatelje “Istine o mom bratu”. Atmosfera ove šestodijelne HBO serije atmosfera je naših sepetarevačkih, novozagrebačkih, trešnjevačkih života.
Dva su elementa u seriji dovedena do savršenstva. Svaki detalj u priči, svaka mikroepizoda i životna situacija, izvedeni su savršeno vjerno i precizno. Nije to naturalizam, verizam, realizam, nego je to do kraja izveden vivisekcijski eksperiment na svijesti gledatelja. U dramskoj seriji, u tragediji i u životu nije najvažnija cjelina fabule, jer mi i ne živimo fabule, nego živimo slike, situacije, mikroepizode, koje će, sve zajedno, jednom sačiniti naš život. Taj će se život ticati drugih, a ne nas. Nas se on tiče dok god je tako izlomljen, fragmentiran, sveden na dnevne dramolete. U seriji “Istina o mom bratu” gotovo da je nevažna cjelina priče, jer je sva drama u detalju, u pojedinosti, u uosobljenoj gesti s kojom će se gledatelj identificirati, jer će u njoj prepoznati sebe, svoju gestu i svoj život.
Prvi element savršenstva je, dakle, u mikroepizodama. Drugi element je u glumcima. Mark Ruffalo igra obojicu braće, Dominicka i Thomasa, normalnog i ludog, molera i šizofreničara. Jedan je izbezumljen, ispijen, pod užasnim unutarnjim pritiskom, potisnuto agresivan i autodestruktivan, drugi je usporen i podbuhao od lijekova, tužan, rascijepljen, pun deluzija, ranjen, progonjen, pretvoren u mučenika vjere. Fizički se veoma razlikuju, ali sva je njihova razlika zasnovana na razlici u psihičkom i emocionalnom statusu, u pogledu na svijet. I to je, recimo, ono što je dosad neviđeno: bez velikog rada maskera, šminkera, kostimografa, snimatelja i montažera, Mark Ruffalo je odigrao blizance koji se razlikuju onako i onoliko koliko se razlikuju dvije strane dubokog kanjona. Nešto su već pribilježili tabloidi: uloge je snimao jednu za drugom, pa je za jednu mršao deset kila, a za drugu se debljao petnaest. Ali to nutricionistički i dijetološki aspekt, koji je, vjerujte na riječ gledatelju, u ovom slučaju marginalan, irelevantan. Ono što je doista važno i veliko, i što je, zapravo, začuđujuće, dogodilo se u glumcu, i u prostoru između njega i objektiva kamere. Razlika između “normalnog” i “ludog” ogromna je, a Ruffalo je uspio odigrati upravo tu ogromnost. Pritom, on se nije bavio tim što je ispravno, “normalno” ili “ludo”. Neispravno je, i tragično, oboje. A ispravno je, možda, samo to što se braća međusobno osjećaju.
“Istina o mom bratu” odvija se početkom devedesetih, u eri Georgea W. Busha, iračke aneksije Kuvajta, i američkih napada na Irak. Taj je društveno-historijski kontekst prisutan gotovo u svakom trenutku priče, premda se nikad privatna povijest ne prepliće, ne opravdava i ne objašnjava društvenom poviješću. Istina, možda je jedna povijest samo metafora one druge, ali tako je uvijek, u knjigama, u filmovima, kao i u životu.
Dominick, “normalni” brat, uvjeren je, međutim, da je Thomasovo ludilo posljedica porodičnih okolnosti, zlostavljanja u djetinjstvu, ili tog što ga je on, jači i veći, iznevjerio ili izdao. Idealni krivac je, naravno, očuh. Njih dvojica nisu njegova “krv”, nije ih osjećao, nisu ga se ticali, pa je kriv i za Thomasovo ludilo, i za to što samom svojom pojavom zaklanja nevidljivog i zatajenog oca.
Zašto bi mater od sinova sakrivala tko im je otac? Jedan je to od onih provodnih, skoro i opsesivnih motiva koji će gledatelja voditi od početka do kraja. Autori serije, snimljene po romanu Wallyja Lamba, navode gledatelja na nekoliko mogućih odgovora, da bi na kraju svih krajeva Dominick došao do istine, i do odgovora koji je, na žalost, bio i najlogičniji. Njoj se, međutim, taj odgovor činio toliko strašnim da nije mogla prihvatiti da sinovi ikad za njega saznaju. Iz Dominickove perspektive, iz perspektive sina, sve je prihvatljivije od toga da ne zna tko mu je otac. Gledatelj, koji nad ljudskim životima stoji kao nad antičkom tragedijom, može se identificirati i s majčinskom, i sa sinovljevskom perspektivom, ali serija “Istina o mom bratu” govori o procjepu koji postoji između različitih perspektiva. To je njezina stvarna tema, koja seriju čini politički izrazito angažiranom.
Priča je beznadna, kao što je beznadno svako istinsko ljudsko i obiteljsko stradanje. Scenaristi (redatelj serije Derek Cianfrance, Anya Epstein i sam pisac Wally Lamb) poštuju logiku beznađa, ne mijenjaju pravila igre, ne namještaju konačni rezultat, i to je ono što gledatelju istovremeno prija, što ga vuče da gleda i gleda, da ne odustaje, i što ga ubija u pojam, jer sluti jako loš kraj, onakav kakav nije dopustiv u američkim pričama i legendama, pa tek negdje pred kraj pristaje povinovati se imperativu sretnoga kraja. Ali možda tad više i nije važno, jer su se sve loše stvari u životu već dogodile, pa će se onda u posljednjoj epizodi serije sve malo popraviti, pokrpiti, prekrečiti, da bi se zatim moglo reći da život ide dalje. A zapravo ne ide, jer života više nema.
Jedan od temeljnih motiva serije, ujedno i jedan od temeljnih motiva američke suvremene kulture i književnosti, još od “Staklenog zvona” Sylvie Plath i “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” Kena Keseya, djelovanje je represivnog sustava unutar psihijatrijskih ustanova. Od ere elektrošokova i lobotomijskih kirurških zahvata u šezdesetim do današnjih dana, barem sa stanovišta pripovjedača, promijenila su se samo terapijska sredstva – struja i nož zamijenjeni su humanijom kemijom – ali je nasilje nad pacijentom zapravo ostalo isto. S tim da je u “Istini o mom bratu” nasilje dvostruko.
Društvena drama počinje kada Thomas, nasred javne knjižnice, vođen deluzijom proganjanja i vlastite proročke misije, nožem odsijeca sebi ruku. Time se, u biblijskom maniru i vjeri, žrtvuje za dobro svijeta, koji strada od djelovanja američkoga imperijalizma. U bolnici bi da mu prišiju ruku, za što je potreban potpis brata staratelja. Dok ga bolničari drže, dok mu iz patrljka lije krv, brat moli brata da ništa ne potpisuje, nego da poštuje njegovu žrtvu.
Situacija je na svaki način zanimljiva: činjenica da Thomas s društvenog stanovišta nije normalan, te da je s medicinskog stanovišta bolestan i neuračunljiv, pa se njegovo viđenje stvarnosti razlikuje od viđenja stvarnosti ostatka čovječanstva, ništa ne mijenja na činjenici da je on, uvjeren da polaže žrtvu na oltaru vlastite vjere, sebi svjesno odsjekao ruku. Ima li on pravo na svoju ruku, ili pravo na njegovu ruku imaju njegov brat i društvo koje polaže monopol na “normalnost”?
Nakon što je Dominick odbio potpisati, ostavivši svom nesretnom bratu njegovo pravo na šaku, obojica se suočavaju sa sustavom koji ne samo što definira opću “normalnost”, nego ima pravo na obje čovjekove šake. Vrijedi vidjeti što se zapravo dogodi.
Serija “Istina o mom bratu” nadilazi značaj televizijske sezone i jedne dramske serije u sezoni. Mark Ruffalo veliki je glumac, za ovog gledatelja jedan od najvećih.
jergovic
