HRVATSKA – ŠVICARSKA
Nakon dulje stanke, javio mi se prijatelj Vladimir, moj deus ex machina, neka vrsta vicomata iz Dugopolja, mjesta u kojem je, kako mi se više puta žalio, “lakše uloviti ručak nego ga kupiti”.
Vladimir: ”Čim je Hrvatska počela gubiti u prvom poluvremenu, Drago Ćosić rekao je da lopta sad ide brže i da je ovo jedna drukčija Hrvatska nego na EP-u.”
Ja: “Ne znam, slabo pratim nogomet.”
Vladimir: ”Još prije mjesec dana, u sličnoj bi situaciji Štimac držao suverene govore o tome što Slaven treba mijenjati. Tko će Štimcu biti Štimac?”
Ja: “Ne znam. Možda neko kolektivno tijelo. Je li ovo što čujem i vidim Mila Horvat? Jadni mi.”
Vladimir: “Sreća da Štimac ne vodi neku hrvatsku reprezentaciju proizvođača sira. Što bi tek njima radila Švicarska?”
Ja: “Čuda, Vladimire, čuda.”
Vladimir: “Woody kaže da je brak zajednica u kojoj muškarac i žena rješavaju probleme koje ne bi imali da se nisu upoznali. Na tom je tragu ova utakmica korisna jer je omogućila Štimcu da uoči probleme kojih nije bilo dok nije preuzeo reprezentaciju.”
Ja: “Mudro zboriš, Vladimire, ni Sokrat ne bi bolje.”
DNEVNIK TRI
Ima Boga! Antun Vrdoljak, onaj koji je devedesetih radio čistke nepodobnih na HRT-u, koji je od babe Lončaruše stvorio neviđen neoprimitivni kult, pobjegao je iz emisije Edija Škovrlja! Voditelj Dnevnika postavio mu je samo nekoliko logičnih pitanja, među kojima ističemo ono presudno, koje je Vrdoljaka uistinu razjarilo: “Hoćete li se ispričati Ratku Rudiću zbog kampanje koju ste protiv njega vodili za vrijeme rata?”
U Atlanti 1996. Vrdoljak je Rudića otpisao sa “Zbogom, Cigane!” a o mržnji koju je protiv njega poticao nema smisla ni govoriti. “Niste mi na ordenu čestitali”, zajecao je egzaltirani Vrdoljak, ”znam ja zašto ste vi mene pozvali…” Ustao se i, jedva susprežući suze, na kraju razgovora pobjegao iz studija. Ovaj put nije, prema običaju, glumio i prenemagao se do besvijesti. Bio je istinski potresen. Ima i zašto. Voditelj ga je podsjetio na mračnu prošlost i pokazao da nema moralno pravo ući u tabor pobjednika, u koji se švercao cijelog života.
Orden o kojem govori dodijelio mu je Međunarodni olimpijski odbor. Riječ je o neviđenoj sramoti. Dodijeliti uzvišeno olimpijsko odličje notornom rasistu, čovjeku koji je ustanovio kako venama Dražena Budiše teče bizantinska krv (aludirajući na navodno srpsko porijeklo njegove majke), koji je bulaznio kako zna mnoštvo dječaka koji žele biti Kukoč ili Rađa, ali “ne zna nijednog koji želi biti crnac”, koji je otpuštao ljude samo zato jer su bili druge nacije ili su pripadali drugoj stranci, skandal je samo po sebi, ne samo za Vrdoljaka, nego i za međunarodni olimpijski pokret. Olimpijski je komitet Vrdoljaku kao nagradu trebao dati jedino nogom u guzicu, no kako su u toj organizaciji standarde uspostavili stari frankisti poput Juana Samarancha, nije čudo da odlikuju i ovakve.
U svakom slučaju, čas kada Vrdoljak bježi iz TV studija, za sve koji ga se sjećaju dok je bio silnik, cinik, Gauleiter Prisavlja, cenzor i agitpropovac, bio je trenutak radosne, makar zakašnjele pravde, koja će navodno kad-tad zakačiti sve slične tipove. Biti tako osramoćen, raskrinkan u svojoj ljudskoj mizeriji (“Između mene i Rudića nije bilo sukoba”, lagao je Vrdoljak, želeći se približiti oltaru, neokaljan stati u špalir čestitara Ratku Rudiću), u 81. godini, pred djecom, unucima i cijelom nacijom, jesen je života kakvu teško možete poželjeti ikomu… ako je ne zaslužuje. Baba Lončaruša danas sigurno roštilja u grobu. Bravo, Škovrlj!
U KRUPNOM PLANU
Tu se, daklem, prejasno vidi koliko jedna naizgled sitna stvar – logično pitanje – može biti razorna. Informativni program Hrvatske televizije dosad je, to vidimo i po ovoj Vrdinoj reakciji na Škovrlja – zapravo bio koreodrama. Dijana bi, recimo, pozvala Veljka, svoga privatnog fiškala, onda bi mu postavila nekoliko namještenih pitanja, onda bi on na namještena pitanja degažirao, kako bi rekao Ćiro, namještene odgovore. Hlo bi pozvala Horvatinčića, kojem su upravo zapeli poslovi, jedan na jedan, odglumila onda neka, kao, provokativna pitanja, i Horvatinčić bi dobio tako žuđenu reklamu. Ili bi pozvala Čačića (čiji je slogan “Nisam tu da se dopadnem, nego da budem efikasan”), pa raspravu započela jebitačnim pitanjem: “Vi niste tu da budete miss simpatičnosti, nego da budete efikasni, jel tako?” Na što bi Čačić ushićeno odgovorio: “Sjajno, napokon da mi netko postavi pravo pitanje!”
Da, to je bilo novinarstvo u Clochemerleu.
Hrvatska, zapravo, žudi za logičnim pitanjima. Ovaj Dreckstaat mogu popraviti samo logična pitanja. To su ona koja svi prešućuju, koja lebde u zraku i vi čekate odgovor baš na njih, ali njih nema jer su zabranjena, jer otkrivaju što se tu, zapravo, događa. Ne moraju ih nužno postaviti novinari. U studije bi umjesto blesimetra trebalo postaviti bjesometre – količina bijesa skoro uvijek dijagnosticira logičnost pitanja. Ako sprava ne podrhtava, emisija je promašena.
“Vi ste sjedili osam godina u vrhu HDZ-a, a niste znali tko vam krade lovu u Predsjedništvu, zašto ne idete u penziju?” pitao je, savršeno logično, Nikica Gabrić Andriju Hebranga. Hebrang na to pitanje nije imao nikakav odgovor, poludio je, frfljao ”Gdje se gasi ovaj čovjek” i slične nebuloze. Slobodan Vukičević na pitanja briljantne Nataše Škaričić jednako tako nije davao odgovore, nego tek nekakva sofistička izmotavanja. Nataša Škaričić održala je u ovoj emisiji voditelja Damira Smrtića pravi sat novinarstva. Čvrsta, samopouzdana, upućena u bit – konačno, ona je još 2004. otkrila aferu Pfizer – pokazala je kako bi trebali izgledati gosti novinari javne televizije, na jesen i dalje, budemo li imali sreće da takva institucija bude trajno uspostavljena.
Međutim, možemo biti sigurni da će mnogi na ovo polje početi postavljati mine. Jasno je, naime, da ovakve rasprave pred milijunskim auditorijem imaju neusporedivu higijensku funkciju. To se odmah vidi po otporu vodećih desperadosa. “Mi imamo jednu raspravu bez argumenata”, kaže Andrija Hebrang. Prevedeno na normalan jezik, to znači da se u emisiji govori samo istina. “Nataša Škaričić bi se trebala ispričati jer je pucala u ništa”, kaže Hebrang. To znači da Nataša Škaričić treba dobiti nagradu HND-a jer je raskrinkala notornu svinjariju. “Mislim da treba ukinuti pseudonovinarstvo”, kaže dr. Vukičević. To znači da smo napokon dosegli zadovoljavajući žurnalistički standard. ”Ako znate imena liječnika, a niste ih prijavili, vi činite kazneno djelo”, kaže Hebrang. ”Ponavljam, radi se o Miroslavu Dumiću, Igoru Francetiću i Slobodanu Vukičeviću”, kaže Nataša Škaričić. Imamo, dakle, sve: činjenice, imena, dokaze. “Ovakve emisije ne služe ničemu”, kaže Hebrang. To znači da je ovo emisija od općenarodnog značaja.
Da, tako bi trebale izgledati rasprave na javnoj televiziji, jer ako HTV to ne napravi, tko će? Komercijalne televizije imaju zadaću proizvoditi profit, a ne štititi javni interes, i na tome im se ne može zamjeriti. Kako institucije “rade svoj posao” vidjeli smo po Poreznoj upravi, kojoj su maheri u 20 godina zavaljali 50 milijardi kuna. To je sedam milijardi eura! A da institucije ne obećavaju biti bolje ni u budućnosti, jasno je u emisiji pokazao neki Marijan Cesarik, deputat Ministarstva zdravlja, koji je u istoj rečenici zajedno s tvrdnjom da je Hrvatska “pravna država” konstatirao kako je korupcija “jedna najstarija karakterna osobina, najstarija stvar u civilizaciji…” Bravo, maestro, s vama ćemo daleko dogurati!
NOŽ, KLASIK TV
Stari, crno-bijeli film Žike Mitrovića iz 1967. još je jedan argument zašto vrijedi gledati Klasik TV. Krimić u kojem dva inspektora – Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić – u napetoj rašomonijadi traže ubojicu pop-pjevača (Zafir Hadžimanov), jedan je od široj javnosti posve nepoznatih bisera jugoslavenske kinematografije 1960-ih. Film u kojem, kako je primijetio jedan obožavatelj, nema nijednog “bre” ili “lele”, u svakom je pogledu vrhunski doseg, a gledatelj do kraja ne može odgonetnuti ni tko je ubojica ni koji su mu motivi. Dakle, obavezno pogledati u prvoj narednoj programskoj inkarnaciji, a do nje će doći vrlo brzo.
Klasik TV će na jesen dobiti ozbiljnu konkurenciju, jer na čelu HRT-a, koliko god to bilo privremeno, više nije Skijaš nego Filmaš, pa će se na ekranima nacionalne dalekovidnice sasvim sigurno naći puno više domaće arhivske klasike. To će ovu malu ali izvrsnu televiziju natjerati na ozbiljnije zahvate u program, što bi, ako za to nađu sredstva, moglo rezultirati značajnim kulturnim napretkom u zemlji gdje je sve tako dugo bilo izloženo samo devastaciji.
Izvor: www.novossti.com
